Robert Međurečan svestrana je osobnost hrvatskog kulturnog života koju je književni svijet zapazio nakon što je prije desetak godina objavio roman “Prodajem odličja, prvi vlasnik”. Poznavatelji suvremene hrvatske literature na temu nedavnog rata ovaj roman redovito ubrajaju među vrhunce takove literature. O ratu, čiji je bio aktivni sudionik, Međurečan je pisao i u drugom romanu, slikovito nazvanom “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu”. A o istom tom ratu, koji još uvijek traje nesmiljenom žestinom, Međurečan piše i u trećem romanu “Krletka za glinenog goluba” koji mu je objavio Sandorf, a uredio Kruno Lokotar.
Međurečan je svoj novi roman već predstavio na festivalu autora i sajmu knjiga Vrisak u Rijeci, a sada slijedi zagrebačka premijera jer treba iskoristiti autorov boravak u Hrvatskoj iz koje se (privremeno ili za stalno) odselio. I u tome nije nikakva iznimka. Započeo je trend odlazaka iz Hrvatske i zvučnih hrvatskih pisaca kojima je, jednostavno rečeno, dosta zemlje u kojoj ne vladaju političari, nego nekakve sivkasto-zelene eminencije iz sjene koje ponekad možda čak i nemaju ljudski oblik. A baš o tim eminencijama iz sjene piše Međurečan u svom krimiću “Krletka za glinenog goluba”, toj poraznoj kronici hrvatske (a onda i bosansko-hercegovačke) poratne zbilje koju ne mogu prikriti ni “ružmarin, snjegovi i šaš”. Duhovito je i potpuno u duhu svoje pomalo otkačene i neobuzdane poetike koja nekoga može podsjetiti i na onu alanfordovsku, Međurečan svoju radnju smjestio u euforično vrijeme kada je hrvatska nogometna reprezentacija harala po lanjskom Svjetskom prvenstvu u Rusiji. No nogometni uspjesi Modrićeve ekipe nisu zasjenili ni zakamuflirali crnilo koje je ispisano na stranicama ovog surovog i nesmiljenog romana čiji je početak iznimno dramatičan jer nas vodi u jednu brutalnu epizodu nedavnog rata iz bosansko-hercegovačke Suhe Mahale, tamo negdje u okolici Mostara grada u kojem su kao u rijetko kojem gradu na prostoru bivše Jugoslavije svi ratovali protiv sviju.
Međurečan upućeno, ali bez patetike i naknadne pameti opisuje kako je mala udaljenost između heroja i ratnog zločinca, humanog i dehumaniziranog čovjeka u ratu u kojem su dozvoljena sva sredstva i u kojem se sposobni i nemoralni bogate, a luzeri i pošteni bogalje. I to vrlo efikasno. Psi rata, koji, doduše, nisu nikakva posebnost ovih postjugoslavenskih prostora, prava su tema romana u kojem se osuđeni ratni zločinac i hrvatski ratnik Andrija Tomaš vraća u domovinu, i to ne slučajno, nego po zadatku. U domovinu u kojoj ministrica policije postaje karizmatična žena sa strašnom ratnom tajnom, patološki osvetoljubiva i emotivno osakaćena Katarina Dežman i čiji vodeći policajci i inspektori, pa čak i glavni ravnatelj policije, vode neke svoje ratove boreći se sa ratnim i hijerarhijskim demonima koje otjelovljuje siloviti, sveprisutni i svemoćni Petar Toma koji nije samo ratni profiter nego i metafora hrvatske bijede i nemoći.
Rat poput hijene viri iz svake Međurečanove rečenice i ne mogu ga ublažiti ni razrijediti novokomponirani bogataši, ulickane vladine vile, ustrašeni premijeri koji misle samo na svoju karijeru, nogometni uspjesi, potoci alkohola i potočići droge, a još manje turistička potemkinovska rezignacija koja jedri na krilima državnog dežurnog optimizma. Međurečan ponovno razotkriva ne samo političku i policijsku elitu, nego i samo ustrojstvo ove zemlje koje se po nečijim odlukama ne bi smjelo komentirati ni kritizirati i koje je već odavno izvan ikakve kontrole. Inspektori Farkaš i Dinko ili ravnatelj Kožul tu su samo sitne točkice jednog sustava koji je odavno usavršen, a koji se može svesti u rečenicu “Sjaši Kurta da uzjaši Murta”. Ili obratno. Bez obzira na mračnu temu i na kriminalistički zaplet, Međurečanov roman lako je prohodan i čitak, ali i nedovršen. Posljednja scena ovog intrigantnog i beskompromisnog ratnog trilera odvija se u Vukovaru, gradu koji još čeka iskupljenje, ali od krivih ljudi. Petar Toma ne može iskupiti nikoga.
