Kad je 2009. godine pokrenuto pitanje izmjena Ustava, politika je pred očima imala samo jedan cilj – osigurati da referendumska odluka o ulasku Hrvatske u Europsku uniju bude pozitivna. No, kako to u Hrvatskoj obično biva, na ustavne promjene snažno se odrazila blizina predsjedničkih izbora. Ivo Josipović, tada u ulozi saborskog zastupnika, predložio je da se Ustavom onemogući zastarijevanje ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, sve u skladu s idejom “nove pravednosti”, koja će kasnije biti okosnica njegove predsjedničke kampanje.
Zajedno s kolegama iz SDP-ovih klupa, u proceduru je uputio nacrt prijedloga odluke o pristupanju izmjenama Ustava u kojem je naznačio kako je takva djela nužno procesuirati zbog najšire prihvaćenog osjećaja za pravičnost i moralnost, koji traži da se ne postupa po načelu “’ko je jamio, jamio”.
Upozorenja ustavnih i stručnjaka za kazneno pravo da Ustav nije odgovorio na pitanje odnosi li se ukidanje zastare samo na kaznena djela kod kojih u trenutku stupanja na snagu izmjene Ustava još nije nastupila zastara kaznenog progona ili i na slučajeve gdje je takva zastara već nastupila politika je ignorirala.
Odgovor na to pitanje stigao je u srpnju 2015., kada je poništena pravomoćna presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu, u kojoj je primijenjen Zakon o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, donesen na temelju ustavnih promjena iz 2010.
Politički proces ‘Otmi!’
Ustavni suci zaključili su kako su zagrebački Županijski i Vrhovni sud propustili ispitati je li kazneno djelo za koje je Sanader osuđen bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila promjena Ustava, odnosno je li uopće bilo moguće kazneno progoniti Sanadera. Uz to, izračunali su da bi apsolutna zastara u slučaju Hypo, po kaznenom zakonu koji je primijenjen u Sanaderovu slučaju, nastupila 22. ožujka 2015., što bi značilo da je relativna zastara nastupila još u ožujku 2005.
Takva odluka Ustavnog suda podijelila je stručnu javnost. Očekivano, suprotstavio joj se i Josipović, tvrdeći da je Ustavni sud propustio utvrditi pravu svrhu ustavnih promjena iz 2010. te da krivo tumači praksu Europskog suda za ljudska prava, ali i drugi “kaznenjaci” poput Petra Novoselca, koji je, među ostalim, upozorio da je Ustavni sud propustio obrazložiti zašto Hrvatska ne može retroaktivno ukinuti zastaru i nakon njezina nastupanja, ako je to, rukovodeći se načelom pravednosti, dopustilo međunarodno pravo u odnosu na međunarodne zločine. Ustavni je sud optužio za “prikrivenu kritiku Ustava”, uvjeren da on nije ovlašten kritizirati i svojim tumačenjem ukidati ustavnu odredbu, nego mu je, upravo suprotno, zadatak braniti Ustav.
Nasuprot njegovu stavu, Davor Derenčinović tumačio je kako Državno odvjetništvo treba prekinuti sve istrage koje je pokrenulo na temelju Zakona o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije u kojima je zastara nastupila do 2010.. Izmjene Ustava nazvao je promašenim pokušajem da se ostvari apsolutna pravednost i ponovio kako kazneno pravo nije najbolji instrument da se isprave nepravde iz privatizacije.
Mediji su, pak, zaključili kako kriminal iz doba privatizacije ipak zastarijeva, a potvrda te teze došla je ovih dana kroz odluku Vrhovnog suda u postupku koji se protiv bivšeg predsjednika HDZ-a BiH Ante Jelavića vodi pred Županijskim sudom u Splitu.
Vrhovni sud prihvatio je žalbu USKOK-a na odluku Županijskog suda po kojoj je za zloporabe iz 1996. nastupila zastara, no u obrazloženju je naveo da je splitski sud preuranjeno zaključio da je slučaj u zastari jer nije provjerio jesu li ranije protiv Jelavića u BiH pokretane istražne radnje koje bi prekinule relativnu zastaru. Samim propitivanjem zastare, Vrhovni sud de facto je potvrdio stajalište Ustavnog suda po pitanju nezastarijevanja u slučajevima privatizacije i ratnog profiterstva. S obzirom na to da Ustav kaže kako odluke Ustavnog suda obvezuju sva druga tijela, bilo je očekivano da će drugi sudovi, pa i Vrhovni sud kao najviša instanca, zauzeti takav stav.
Iako kaže kako pravo nije matematika te kako je možda bilo prostora i za drukčije tumačenje Vrhovnog suda, Josipovića takva odluka nije iznenadila.
– Osobno bih, kada bih radio takvo obrazloženje, imao suprotan stav i tražio rupu, no pitanje je bi li to što promijenilo u stavu Ustavnog suda. Ono što je za mene zaprepašćujuće je da se parlamentarne stranke, posebno one na vlasti, nimalo nisu zabrinule nad odlukom Ustavnog suda iz 2015. i pokušale nešto učiniti, čak ako treba i ponovo promijeniti Ustav – kaže Josipović.
Da političari nemaju ni minimalnu namjeru na kritiku Ustavnog suda odgovoriti novim zakonskim i ustavotvornim inicijativama, bilo je jasno odmah po donošenju odluke, budući da ni u Saboru ni u javnosti nitko nije ni pokušao pokrenuti raspravu o tome može li i kako država ipak osigurati da kriminal koji je osiromašio narod u vrijeme dok se suočavao s agresijom ne ostane nekažnjen.
Josipović ponavlja tezu da je sama država bila zaštitnik kriminala u pretvorbi i privatizaciji, odnosno da su kriminalci bili dio kruga organiziranih osoba iz vlasti i politike koje su sprečavale da se kriminal raščisti, zbog čega je i dalje uvjeren da takva kaznena djela ne mogu otići u zastaru.
– Svima je poznato da se ta kaznena djela u vrijeme kad su počinjena nisu mogla procesuirati, a i danas postoji nevoljkost da se to učini. Sve skupa je bio dio jednog političkog procesa koji se zvao “Otmi!”. Očito je država paktirala s kriminalom, nije htjela, znala i mogla to kazniti, a paktira ponovo i kroz odluku Ustavnog suda – uvjeren je Josipović.
Profesorica Ustavnog prava Sanja Barić kaže, međutim, kako u odluci ustavnih sudaca o Sanaderu ima mnogo nelogičnosti, no kad je riječ o retroaktivnoj primjeni ustavne odredbe o nezastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala, smatra da nisu pogriješili.
– U toj odluci bilo je više spornih argumenata, primjerice oko pitanja je li premijer službena osoba, no kad je riječ o zastari, bila bih sklonija prihvatiti ono što piše Ustavni sud, nego ono što bismo mi željeli da bude u odluci – kaže Barić. Upozorava da, za razliku od ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala, druga kaznena djela koja ne zastarijevaju po Ustavu, ratni i zločini protiv čovječnosti, ne zastarijevaju ni po međunarodnom pravu. Slično kao i Josipović, smatra da procesuiranje tih kaznenih djela može osigurati isključivo politika, no ne vjeruje da će se to doista i dogoditi.
– Svaka država na svoj način definira neka djela, kaznenopravne detalje i nama bi to prošlo bez problema da smo jasno rekli kako je 1990-ih bila takva klima i pravni režim koji je štitio počinitelje kaznenih djela, da tog režima više nema i da ih zato sada progonimo. Naravno, to je iluzorno očekivati jer je riječ, em o ratnom razdoblju, em o “ocu domovine”. Nitko na glas neće reći da su stvari tako stajale u Tuđmanovo vrijeme, a upravo takve izvanredne okolnosti bile bi ključna pravna argumentacija za retroaktivnu primjenu zastare – smatra Barić. Političarima zamjera što u vrijeme donošenja ustavnih promjena nisu jasno iskomunicirali kakve će biti njihove posljedice.
‘Ko je jamio, jamio?
– Išlo se poprilično naivno i svi smo željeli da to bude, kako se govorilo, nova pravednost, ali kada se rade izmjene Ustava, nužna je koordinacija s Ustavnim sudom i strukom kako bi bilo jasno što je namjera ustavotvorca i je li to pravno moguće provesti. Pravo kao struka ima veliku vrijednost – držimo se pravila i načela – ali kad se radi o nekakvoj temeljnoj ljudskoj pravednosti, bojim se da nam pravo tu neće pomoći i da je istina da pravo i pravda nikada neće biti isto – kaže Sanja Barić.
Što se tiče postupanja u slučaju Ante Jelavića, drži da Vrhovni sud u takvim slučajevima može ići po svome i, ako smatra potrebnim, presuditi protivno pravorijeku Ustavnog suda, što bi omogućilo nekom drugom sastavu Ustavnog suda da eventualno promijeni mišljenje.
– Ne kažem da bi se to i dogodilo, ali ako imamo neke bolje argumente, nove pravne podneske ili mišljenje stručnjaka, Ustavni sud može promijeniti svoje stajalište – kaže Barić. Ističe kako to ne bi bio pritisak nalik političkim raspravama, nego civiliziran dijalog o pravnim procedurama između različitih državnih tijela koja imaju obvezu tumačiti Ustav, kroz koju se mogu oblikovati stavovi društva. Barić podsjeća da odluka Ustavnog suda nije bila najbolje javno iskomunicirana, da se postavljalo pitanje političke pristranosti suda, kao i da se odluka donosila u vrijeme kada su ustavni suci bili u procesu (re)izbora.
– Ima tu puno stvari koje na tu odluku bacaju različita svjetla i zašto to pitanje ne dovesti pred Ustavni sud sada, u “mirnodopsko vrijeme”, da se ponovo očituje. To je jedini način, dalje od toga nema, ili se pomiriti s onom “ko je jamio, jamio” – kaže Barić.
Bilo kako bilo, za sada se čini kako bi u vodu mogla pasti većina postupaka pokrenutih na temelju Zakona o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji, a takvi su, po izvješću glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana za 2016., pokrenuti protiv 84 osobe. Naime, ustavna odredba o nezastarijevanju odnosi se isključivo na djela počinjena do mirne reintegracije Podunavlja, odnosno do 15. siječnja 1998.. Budući da je maksimalni rok za pokretanje kaznenog postupka po tadašnjem zakonu bio 10 godina, po odluci Ustavnog, sada i Vrhovnog suda, za sva kaznena djela za koja postupak nije otvoren do početka 2008. nastupila je zastara. Od daljnjeg kaznenog progona tako bi, uz Jelavića, mogli ostati pošteđeni Đuro Gavrilović, Josip Gucić, Miroslav Kutle i drugi. Kad je riječ o Ivi Sanaderu, na zagrebačkom Županijskim sudu je da u ponovljenom postupku uzme u obzir pravorijek Ustavnog suda. Prerano bi, međutim, bilo zaključiti da odluka Ustavnog suda konačno oslobađa Sanadera od progona u slučaju Hypo. Iako je činjenica da je istraga u tom predmetu pokrenuta šest godina nakon nastupa relativne zastare, USKOK je, po medijskim izvješćima, u nalogu za provođenje istrage naveo kako Sanadera istražuje zbog više kaznenih djela počinjenih od kraja 2004. do 2. srpnja 2009., kada je podnio ostavku na dužnost premijera, što bi se moglo tumačiti kao prekid relativne zastare. Zastara se, naime, prekida kada počinitelj tijekom zastarnog roka učini novo, jednako teško ili teže kazneno djelo. S obzirom na to da je ta zakonska odredba nedorečena, u javnosti se postavljalo pitanje je li za prekid zastare u slučaju Hypo dovoljna sumnja ili je nužna pravomoćna osuda za jednako teško kazneno djelo. Odgovor daje sutkinja Sanja Katušić Jergović u radu objavljenom 2006., u kojem navodi kako je sudska praksa zauzela stajalište kako nije nužno da je okrivljenik već pravomoćno proglašen krivim. Sudovi tako od prvog stupnja utvrđuju je li nastupila zastara tek nakon što provjere vodi li se protiv okrivljenika još neki postupak za koje drugo kazneno djelo, što u najnovijoj odluci u predmetu protiv Jelavića sugerira i Vrhovni sud.
Sto cemo s pljackama koje su se dogodile poslije agresije? Sto cemo s pljackama koje su u tijeku?