Narodne novine taje koliko su objavili i zaradili oglasima o izgubljenim, ukradenim i nestalim osobnim i zdravstvenim iskaznicama, putovnicama ili drugim ispravama.
To je njihova poslovna tajna i tako nam je odgovoreno na upit o traženoj brojci i svoti prikupljenoj od oglašivača. Nisu nas zanimali osobni podaci o oglašivačima, koje bismo ionako mogli pročitati u oglasnom dijelu te publikacije, ali upućeni smo na prebrojavanje svih objavljenih oglasa. Novac koji Narodne novine prikupe od tih oglasa nije rezultat sposobnosti, već zakonom nametnute obveze građanima da prije dobivanja nove isprave nestanak ili krađu stare moraju objaviti, i za to platiti Narodnim novinama.
To je samo jedan od hrvatskih apsurda na što se sve stavlja oznaka tajnosti i što se sve čuva od javnosti. Oznaku državne tajne imao je i projekt reforme školstva, što je onemogućilo i stručnoj i laičkoj javnosti raspravu o njemu. To se moglo čuti na skupu "Pravo javnosti da zna i ograničenja slobodnom pristupu informacijama" koji je u petak i subotu u organizaciji Hrvatskoga helsinškog odbora održan u Hrvatskom novinarskom društvu.
Navedeni primjeri u suprotnosti su i s preporukama Vijeća Europe o dostupnosti informacija tijela javne vlasti. Čak, štoviše, ona o svome radu moraju građane i medije obavještavati samoinicijativno, a ne isključivo na njihov zahtjev. Rukovodeći se člankom 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Odbor ministara Vijeća Europe donio je 21. veljače ove godine preporuku o dostupnosti službenih dokumenata.
Informacije su u demokraciji potrebne kao zrak ljudima, one su njezin kisik. Ako javnost ne zna što se događa u društvu i ako su sve akcije onih koji vladaju skrivene i tajne - ne postoji način odgovarajućeg sudjelovanja građana u društvenim događanjima, kaže se u predgovoru materijala za skup održan u HND-u. Većina vlada ipak nastoji vladati u tajnosti i uvijek nastoje naći razloge za tajnovitost, a službene informacije smatraju isključivo svojim vlasništvom.
Vojne karte u kontejneru za smeće
Mala je utjeha to što je Zakon o javnom priopćavanju predvidio kazne za uskraćivanje informacija. Izvješća o radu državnih tijela se od medija skrivaju pod izlikom da ekskluzivno pravo imaju zastupnici u gradskim ili saborskim klupama. I dok se s jedne strane taje podaci koje bi, prema danas prihvaćenim standardima, morali biti javni i dostupni na Internetu, s druge strane u javnost cure državne tajne - iz vojnih, policijskih, diplomatskih ili sudskih izvora. U kontejnerima su tako nađene karte vojnih operacija, u vojnom glasilu imena i prezimena vojnih "sigurnjaka", a već dva tjedna hit su prijepisi tajnih mjera prisluškivanja Hrvoja Petrača.
- Nijedna država javno ne objavljuje svoje obavještajne i protuobavještajne aktivnosti, pa to neće činiti ni Hrvatska - rekla je Đurđa Adlešić, predsjednica saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ali, zakon o zaštiti tajnosti podataka, prema njezinim riječima, ali i prema mišljenju mnogih sudionika, najslabija je karika u lancu zaštite državnih tajni.
Kada tajne procure do novinara, strelica se odapinje prema medijima, a ne prema "krticama" u vlastitim redovima, koji su postupali protivno pravilima o službi. U zagrebačkom krimi-miljeu kružila je priča kako su kriminalci za 500 DEM mogli kupiti informaciju od policajaca o tome što im se priprema, a i za manje novca dobiti izliste iz policijskih kompjutora. Kad bi se vlasniku ukradena vozila javio lopov i ponudio mu vraćanje automobila uz otkup, upozorio bi ga da o tome ne priča policiji. Ako bi vlasnik to ipak učinio i prijavio sve policiji, događalo se da ga lopov nazove i ukori, prepričavajući mu sadržaj službene policijske zabilješke.
Kada je krenula kampanja za mirovinsku reformu, na adrese su stizale i ponude iz kojih je bilo vidljivo da je ponuđač raspolagao matičnim brojem građana. Tko mu ga je i s kojim pravom dostavio - bilo je jedno od pitanja? Hrvatska nema zakon o zaštiti osobnih podataka, pa i to osjetljivo područje zaštite privatnosti treba tek zakonski riješiti. Usto, i ograničenja koje informacije nisu za javnost a koje jesu mora se odrediti zakonom.
Sudski "utjeran" podatak
Što su podaci od nacionalne sigurnosti mora biti jasno određeno, a razlog zašto se nekome takav podatak uskraćuje mora biti obrazložen. Na skupu u HND-u predstavnica Bugarske iznijela je i primjer uskraćivanja podataka vojnog tužiteljstva, koje su novinari nakon toga "utjerali" sudskom tužbom. Tražili su koliko je bilo zlouporaba primjene sile, a odbijeni su uz obrazloženje da je riječ o tajnim i nevažnim podacima. Sud je presudio u korist novinara i vojni je tužitelj morao podastrijeti te podatke.
Dragan Novosel, zamjenik glavnog državnog odvjetnika, pokušao je kao vršitelj dužnosti ravnatelja USKOK-a zaustaviti objavljivanje uhićenje skupine koja je tiskala lažne novčanice. Vijest je ipak objavljena, zakon mu je dao mogućnost da protiv glavnoga urednika novina podnese kaznenu prijavu jer je to učinjeno bez odobrenja ravnatelja, ali kaznenu prijavu ipak nije podnio. Mišljenja je kako se s medijima, kada je riječ o istragama o međunarodnom organiziranom kriminalu, više može postići "džentlmenskim dogovorom".
- Procuri li u javnost informacija o policijskim informatorima ili o ljudima koje smo ubacili kako bismo razotkrili zločinačke organizacije, njihovi životi mogli bi biti ugroženi. To nije nikakvo dramatiziranje - kazao je Novosel.
Iskustva naših talijanskih kolega govore da nitko neće spriječiti novinara da objavi informaciju koja je procurila o nekoj istrazi, pa tako ni o mafijaškim pokajnicima koji, poput Tota Riine, nisu kao anonimci dospjeli na naslovnice.
Piše Dušan MILJUŠ
