Evo ovako se to radi. Dođeš. Svađaš se, izvrijeđaš, jer u tvom svemiru tako dobivaš što želiš. Ostaviš psa vezanog za drvo pred azilom. Odeš. E, al’ onda, čovječe, dobiješ i prijavu. I nema šanse da ćeš proći nekažnjeno.Ovo je samo manji dio mučne priče objavljene nedavno na Facebook profilu Udruge Pobjede, koja skrbi o osječkom azilu za pse. Bio je to 17. pokušaj ostavljanja pasa u azilu tog dana. Nemaju azilski djelatnici i volonteri radno vrijeme, ostaju satima i smišljaju kako novom psu pronaći mjesto. Znaju ih voditi i svojim kućama, koje su ionako pune, a oni s kojima žive umorni su od njih i tog vječnog spašavanja svijeta. Azil je registriran za 180 pasa. Samo jednim više riskirali bi u slučaju inspekcije apsolutno sve.
– Ovo nam je četrnaesto ljeto otkako smo u azilu i zaista je najgore po pitanju napuštenih pasa. Čak se i onih prvih ljeta, kada smo uspostavljali infrastrukturu, a psi nisu bili ni čipirani ni kastrirani, lakše disalo. Pojelo nas je! – iskreno će Ivana Crnoja, čelnica Udruge Pobjede. Mjesečno im stiže i 30 novih pasa.
– Ljudi se sele i često ne vode računa o tome što će se dogoditi s njihovim psom. Gotovo svakodnevno zaprimimo barem deset poziva vlasnika koji se javljaju nama da bi se riješili svoga psa. Strašne su to emocionalne ucjene, svašta nam izgovore, ucjenjuju nas da će uspavati psa ako ga mi ne uzmemo. No, kako da im objasnimo da nemamo mjesta? Registrirano smo sklonište pa odgovaramo Ministarstvu poljoprivrede, jednostavno ne smijemo držati 181 psa. Ni privremeno smještanje po našim kućama nije “rupa bez dna”, a trenutno ih je tako zbrinuto gotovo 40 – iznosi naša sugovornica. I najave krize odražavaju se na povećano napuštanje pasa, a obeshrabruje to i potencijalne udomitelje jer ne znaju hoće li moći skrbiti i o sebi.
– Ljudi misle da mi u azilu ne plaćamo ništa, a naši računi za vodu mjesečno su od 5000 do 7000 kuna – govori Ivana Crnoja. Vjeruje i kako je sve manje odgovornosti u našem društvu.
– Pojedini se vlasnici ni ne potrude, neće oglasiti psa za udomljenje ili pitati prijatelje mogu li ga preuzeti. Dođu k nama i kažu: “Ja sutra putujem, vi ga uzmite ili ću ga ja ubiti.” Takvi ljudi izbace pse uz obilaznice ili štence zavezane u vrećicama bacaju u kanale – ističe.
Mirna i Danijel u azil su stigli s teškim ozljedama. Danijel je pronađen na području Darde u Baranji, s urezanim tragom vezivanja na vratu i skalpiranom kožom na leđima. Mirni su slomljena oba kuka i zdjelica. Njihovo će liječenje, računa Ivana, stajati približno 20.000 kuna. Nijedan od ta dva psa nije odgovornost Grada Osijeka i ne može im pokriti troškove liječenja. Naime, Mirna je čipirana i ima vlasnicu, barem na papiru, a Danijel nije s osječkog područja. Sva sreća pa ima dobrih ljudi koji se odazovu na apele za pomoć, zahvalna je čelnica Udruge Pobjede.
– U azilu svaki dan radi sedam ljudi, što je jako malo s obzirom na potrebe pasa, to su živa bića i ne mare za radno vrijeme. Dvadesetak volontera “uskače” vikendom i po potrebi, a puno njih rješava administraciju jer za svakog psa koji uđe u azil u startu smo dužni ispuniti čak 17 papira – kaže ona. Azil za pse u osječkom prigradskom naselju Nemetin jedini je takav u radijusu od gotovo 200 kilometara pa mu gravitiraju na tisuće pasa.
– Nerijetko svjedočim da se na internetu oglasi pas fotografiran na ulici u Vukovaru, a za tri dana ga nađemo u Osijeku jer ga je netko stavio u auto i izbacio kod nas. Najveća odgovornost leži na gradovima i općinama čija je zakonska obveza imati azil, a nemaju ga, već se “prave grbavi” na račun Grada Osijeka – ističe. I ona i njezini kolege ispisuju kaznene prijave zbog ostavljanja pasa, kako protiv vlasnika, tako i protiv jedinica lokalne samouprave. Jednu će takvu podići i protiv Općine Darda, u slučaju psa Danijela, zbog nepružanja pomoći te stoga što nemaju vlastito sklonište.
– Rijetko kada naše prijave urode plodom. Slaba je linija od onoga što se događa na terenu do suda koji bi trebao kazniti počinitelje – ukazuje Ivana Crnoja.
Situacija bi bila kudikamo gora da se okupljeni oko Udruge Pobjede ne trude svim silama svakom psu naći novi dom. Ove je godine do 23. kolovoza udomljeno 199 napuštenih pasa. Više je to od jednog punog azila. Onima koji još čekaju svoga vlasnika ljudi dobra srca mogu pomoći barem doniranjem hrane, koja je azilu posljednjih tjedana itekako potrebna.
– Kriza je, građani nemaju ni za sebe, pa ne mogu pomoći ni nama. Skupljamo svaki dan ostatke hrane iz osječke bolnice, no to pokriva trećinu potreba naših stanara – apelira Ivana Crnoja.
