Ekonomska kriza i reforme radnog zakonodavstva u državama EU-a
Na tržištu rada povećanje rada u skraćenom radnom vremenu evidentirano je kao jedan od najznačajnijih učinaka ekonomske krize. Ukupan broj radnika koji u EU rade u skraćenom radnom vremenu 2009. iznosio je 19 posto, što je povećanje od tri posto u odnosu na stanje iz 2000. Nizozemska je država članica s najvećim udjelom rada u skraćenom radnom vremenu (48 posto), a slijede Danska, Njemačka, Švedska i Velika Britanija. Smatra se da je smanjivanje broja radnih sati u nekim industrijskim granama predstavljalo ključan doprinos u očuvanju brojnih radnih mjesta koja su se našla na udaru ekonomske krize. Rezultat krize je i značajno povećanje rada na određeno vrijeme u državama članicama EU sa 6,1 posto 2001. na 8,3 posto 2009. U nekim državama članicama ovo povećanje znatno je veće od naznačenog prosjeka, pa je primjerice u Portugalu broj zaposlenika na određeno vrijeme sa pred kriznih 10 posto porastao na 23 posto u 2010. Brojne države članice poslužile su se radom na određeno vrijeme kao instrumentom adaptacije na krizu, te su ublažile uvjete za njegovu primjenu. U tom smislu zabilježen je trend povećanja broja uzastopno sklopljenih ugovora na određeno vrijeme kao i vremenskog perioda na koji se ovakvi ugovori mogu sklopiti.
Kriza je rezultirala povećanjem nestandardnih oblika rada te daljnjom segmentacijom na tržištu rada između zaposlenika na neodređeno vrijeme i zaposlenika na određeno vrijeme koji vrlo često rade u skraćenom radnom vremenu. Kako bi se prevladala ova strukturna neravnoteža Europska komisija sve više zagovara ideju uvođenja “jedinstvenog ugovora o radu”. Glavne karakteristike ovog ugovora su nepostojanje jasne distinkcije između ugovora na određeno i ugovora na neodređeno vrijeme iz perspektive zaštite radnika, te postepeno povećavanje prava zaposlenika. Takav bi ugovor poslodavcima davao veliku fleksibilnost u početnoj fazi radnog odnosa, dok bi istovremeno zaposlenicima osigurao manji stupanj rizika nego li što je to slučaj kod ugovora na određeno vrijeme. Jedno od važnijih implementacijskih pitanja vezano uz jedinstveni ugovor o radu odnosi se na njegov odnos s ostalim oblicima ugovora. Iako je ideja zamjene svih drugih ugovora jedinstvenim ugovorom naišla na velike otpore, prvenstveno od strane sindikata, uvođenje ovog modela u koegzistenciji s dosadašnjim ugovorima smanjilo bi njegovu učinkovitost.
U slučaju ugovora na određeno vrijeme niti zaposlenici niti poslodavci općenito ne osjećaju motivaciju da povećaju produktivnost kroz investiranje u osposobljavanje za neko specifično radno mjesto. Jedinstveni ugovori tvrtkama i zaposlenicima pružili bi veće poticaje za investiranje u vještine koje mogu povećati produktivnosti tvrtke i ljudski kapital, dok istovremeno akumulirani ljudski kapital predstavlja branu protiv otkaza. U konačnici, stabilnije karijere putem jedinstvenih ugovora mladim ljudima (koji se danas uglavnom zapošljavaju na određeno vrijeme) omogućile bi povećanu participaciju na tržištu rada, što pridonosi održivosti mirovinskih sustava.
Reforma tržišta rada putem uvođenja jedinstvenog ugovora o radu trenutno se razmatra i razrađuje u susjednoj Sloveniji. Patricia Čular, slovenska ministrica rada, na nedavno održanoj konferenciji za tisak naglasila je da brojne analize ukazuju na otežano funkcioniranje slovenskog tržišta rada, te da je u tom smislu predloženo preispitivanje radnog zakonodavstva koje bi u suradnji sa socijalnim partnerima trebalo istovremeno podići sigurnost zaposlenja te povećati fleksibilnost tržišta rada. Usvajanje novog Zakona o radu tijekom 2013. najavio je i Mirando Mrsić, hrvatski ministar rada i mirovinskog sustava. Ipak, u ovom trenutku nije poznato da li će i ako da, u kojem obliku predložene izmjene uključivati uvođenje jedinstvenog ugovora o radu.
