– Postoje organizmi koje mi biolozi zovemo seksi i znanost koja se radi na njima je kao "sexy science" – kaže Martina Bradić, postdoktorandica iz biologije, istraživačica na New York University, zaslužna za otkriće da je meksička špiljska riba (lat. Astyanax mexicanus) zbog života u mraku izgubila vid i pigmentaciju. Tim kojem je bila na čelu potvrdio je time tzv. konvergentnu evoluciju na djelu.
Uspon do elite
Do znanstvene elite mlada znanstvenica, podrijetlom iz Križevaca, došla je, može se reći, iz dubina, s obzirom na to da je istraživanja provodila u egzotičnim prostorima Srednje Amerike.
– Uzorke riba skupila sam na 20-ak lokacija u sjeveroistočnoj meksičkoj regiji Tamuelipas, jedinom mjestu uopće na svijetu s tako kompleksnim sustavom pećina i slijepih riba – opisuje Martina, otkrivajući fasciniranost raznolikošću i povezanošću živog svijeta još od djetinjstva. S poštovanjem prema prirodi koja nas, kaže, održava na životu zaputila se u mračne predjele, iako prije nije imala nikakvo iskustvo silaska u špilje.
– S mentorom sam vježbala spuštanje po užetu na požarnim stepenicama sveučilišta u New Yorku, svakog vikenda, to mi je bio jedini trening – kaže Bradić i dodaje da takve ekspedicije često zvuče kao izleti u živopisna područja, no da ipak prije znače naporan rad i ekstremne higijenske uvjete.
– Nije jednostavno satima hodati kroz neprohodnu džunglu da bi se pronašla špilja, a onda se spustiti 100 metara ispod zemlje a da ne znate što vas čeka – govori Martina o speleološkom znanstvenom "debiju" . Znala je s ekipom satima stajati u vodi do grla kako bi ulovili samo nekoliko ribica, pa priznaje da bi mnoge ljude u uskim prolazima vjerojatno uhvatila i panika.
– No, sva iskustva su važna jer nije moguće proučavati nijedan organizam u prirodi ako ne razumijete njegovo stanište i ekološku važnost, te čime se i koliko hrani. Priroda je tijekom milijuna godina napravila fantastičan eksperiment, pa "mi se slijepa špiljska riba učinila kao idealan model" – navodi Martina. Ovaj primjerak je, kaže, primjer evolucije iz udžbenika jer pokazuje kompleksnost evolucijskih mehanizama koji nisu uvijek jednosmjerni.
– No, zanimljivo je da smo ustanovili da je križanjem dviju slijepih riba moguće dobiti i one koje imaju vid, čime se priča komplicira – tumači Martina tezu o tome da se "još od Darwina istražuje uzrok ove evolucijske zagonetke".
– Naša studija je najveća genetička studija dosad na populaciji slijepe špiljske ribe i njenih predaka, a pokazuje da se, unatoč povezanosti špilja s okolnim rijekama i križanju gena, u špiljama održao tzv. špiljski fenotip bez očiju – kaže znanstvenica i nastavlja:
– Konvergentna evolucija znači razvoj sličnih morfoloških osobina s istim funkcijama kod populacija koje nisu u bliskom srodstvu. Kod meksičke ribe riječ je o kolonizaciji špilja koje su se dogodile u razmaku od dva milijuna godina – pokušava nam razumljivim jezikom približiti svoj posao, koji ju je preko Hrvatske i Portugala odveo i u SAD.
Neizmjerno uživa na Visu
Martina podjednako važnim smatra i rad u laboratoriju, koji je "malo manje egzotičan". Sviđa joj se način rada u Americi, okruženje spremno na raspravu.
– Ako nemate s kime diskutirati i kad se poštuje mišljenje onoga tko ima veću titulu, nećete daleko dospjeti – kaže Martina i dodaje: – Evolucija je nešto što nam je prijeko potrebno.To je sentencija koja se, osim na životinjske populacije, lako može primijeniti i na ljude i društvo. Pa i naše, iz kojeg se znanstvenica otisnula u svijet ne da bi pobjegla, već da bi se usavršavala i upijala nova znanja.
– Dugi boravak u istom okruženju smanjuje kreativnost, a kod nas su još prisutni niski kriteriji za zapošljavanje. I sustav kod nas – kritična je Bradić – potiče mlade znanstvenike da se prilagode i budu pasivni, a želimo li bolju znanost, stvari treba mijenjati jer prirodno je stalno učiti – poručuje Križevčanka i našim znanstvenim vlastima.
Ona ne zna odgovor kad će se i bi li se vratila u Hrvatsku, jer u SAD-u je već četiri godine, ostat će još tri, a povratak ne ovisi o opremi, nego o znanstvenoj klimi i ljudima. Dotad, navraćat će obitelji za Božić ili preko ljeta na otok Vis.
– Tamo nikad nema turista. Zavirujem u svaki kutak predivne prirode i neizmjerno uživam – kaže biologinja koja je zbog ljubavi prema fotografiji mogla postati i umjetnica. No, evoluirala je u znanstvenicu. Za nju je, zaključuje, znanost način života i opsesija.
