Sad ću morati ići u Budimpeštu na završnu misu Međunarodnoga euharistijskog kongresa, ali to neće biti posjet zemlji, nego samo odlazak na misu, kazao je papa Franjo novinarima u zrakoplovu na povratku iz Iraka (5.-8. ožujka). Međunarodni euharistijski kongres održat će se od 5. do 12. rujna ove godine, što znači da će Franjo biti u glavnom mađarskom gradu samo 12. rujna i predvoditi završno euharistijsko slavlje i najaviti mjesto u kojemu će se održati 53. euharistijski kongres. Ipak, kardinal Peter Erdö, ostrogonsko-budimpeštanski nadbiskup, metropolit i mađarski primas, s radošću je primio vijest da papa želi biti prisutan na misi kojom će kongres završiti.
Ali, Franjo je još dodao kako to nije posjet državi, čime je potvrdio ono što je kazao u rujnu 2014. na povratku iz Tirane, odnosno da neće posjećivati europske zemlje, već one na “globalnoj periferiji”, odnosno nekatoličke. Tako je počeo od kada je 2013. postao poglavar Katoličke crkve i nastavio do sada. Prema onome što je kazao u zrakoplovu na povratku iz Bagdada, na određeni je način i objasnio kako je “teško” pohoditi jednu europsku zemlju, a drugu ne i zašto je kazao da ide samo na misu, a ne pohodi mađarsku državu.
– Bratislava je dva sata vožnje automobilom udaljena od Budimpešte, zašto onda ne posjetiti i Slovačku. Stvari dolaze tako - objasnio je Franjo.
Glede ostalih putovanja, papa, koji ima 84 godine, kazao je kako ne zna hoće li se realizirati. Ulazi u osmu godinu svoga pontifikata.
– Priznajem vam da sam se na ovom putovanju mnogo više umorio nego na drugima – povjerio je papa novinarima te dodao kako “84 godine nisu došle same ” (Franjo je i prekrižio prste, kao što čine praznovjerne osobe kada ne žele da se nešto dogodi i time je pokazao da nije različit od običnih ljudi. Uostalom, Bergoglio je podrijetlom Talijan, a oni uvijek pokazuju svoju praznovjernost znakovima). Na osnovi tih objašnjenja moglo bi se zaključiti da Franjo neće pohoditi Hrvatsku. Uostalom, kada smo ga pitali hoće li pohoditi Hrvatsku, dobili smo odgovor da ne pohodi velike europske zemlje.
– Ali Hrvatska nije velika – uzvratili smo.
– Hrvatska je snažna katolička zemlja – objasnio je Franjo, a to znači da nije neophodan njegov posjet za učvršćivanje vjere. Jedini razlog njegova posjeta Hrvatskoj mogao bi biti održavanje nekog međunarodnog skupa, kao što će biti onaj u Budimpešti. Mislilo se kako bi mogao doći na misu kanonizacije kardinala Stepinca, ali taj se čin udaljio.
Na povratku iz Skoplja 7. svibnja 2019. pitao sam Franju hoće li Stepinac biti proglašen svetim.
Blaženik ili svetac – svejedno
– Stepinac je čovjek s vrlinama. To je Crkva izjavila time što ga je proglasila blaženim. Može mu se moliti. On je blažen. Ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja koji trebam potpisati kanonizaciju, svojom odgovornošću molio sam se, promišljao jer ne želim pogriješiti. Čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina. Ne služi nikome. Znamo da je dobar čovjek (Stepinac, nap. a.), da je blaženik, ali da se učini ovaj korak, tražio sam da se učini istina. Izučava se. Najprije je osnovana komisija, koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Produbljuju se neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine. Ne plašim se. Samo se plašim suda Božjeg. Hvala – zahvalio je papa Franjo na pitanju.
Dakle, za sada je, i ne zna se do kada, kanonizacija Stepinca odgođena. Uostalom, Franjo kaže da za hrvatske vjernike ne mijenja ništa je li on blaženi ili sveti, jer mu se i kao blaženiku mogu moliti, zagovarati, u Hrvatskoj kao da je sveti.
Franjin dosadašnji pontifikat pokazao je njegovu energiju, ali i aktivno političko držanje, premda u potpunom teološkom kontinuitetu s prethodnicima, Benediktom XVI. i Ivanom Pavlom II. Promijenio je neke pravce u vatikanskoj diplomaciji, koja je, primjerice odlično pripremila njegove susrete u Iraku. Neki Franju nazivaju politički papa. Govori i o ekonomiji kakva bi trebala biti, a posebno o egoizmu. Sveti egoizam je samo egoizam i nema ništa svetoga. Želi poduprijeti tranziciju svijeta prema multipolarnom kontekstu, internacionalizirati Katoličku crkvu i snažno pojačati međureligijski dijalog. Promiče humanističku socijalnu doktrinu i ekonomiju neovisnu o velikim utopijama druge polovice 20. stoljeća kakve su bile realni socijalizam i neregulirani neoliberalizam.
Franjo pridaje posebnu važnost “globalnim periferijama”, kako ih je nazvao, odnosno kontinentima i zemljama u kojima Katolička crkva ima više izazova s kojima se treba sučeliti. Daleki i Srednji istok, Afrika i Južna Amerika postali su središnji u teološko-političkom držanju Vatikana pod Franjom. Europa, premda je u evangelističkom padu, ostaje središnja za Katoličku crkvu.
Posebno poglavlje je odnos s Kinom. Poslije desetljeća pregovora, 22. rujna 2018. potpisan je sporazum o odnosu s Kineskom crkvom koju priznaje režim u Pekingu, ali nije riješeno pitanje proganjanja tzv. podzemne Crkve koja želi biti neovisna o kineskom režimu. Prema nekima, Franjo nije smio potpisati takav sporazum kojim se na određeni način odriče biskupa i svećenika koji su sučeljeni s režimom, ali sporazumi su novi diplomatski put Svete Stolice.
Taj Franjin pristup otvorenom dijalogu omogućio je i poboljšanje odnosa s Ruskom pravoslavnom crkvom. Za razliku od svojih prethodnika, Bergoglio ne govori o ujedinjenju kršćana kao imperativu. Ako do ujedinjenja bude došlo, onda će to biti molitvom, a ne teologijom, drži Franjo, koji je pohodio i balkanske zemlje s pravoslavnim većinskim stanovništvom (Rumunjska, Bugarska…) i nije spominjao kršćansko ujedinjenje.
Postao je i pregovarački partner muslimanskih zemalja. Pohodio je Maroko gdje je Vatikanu otvorio političke putove. Vrlo je zainteresiran za Afriku. Poslije Kenije, Ugande i Srednjoafričke Republike gdje je u Banguiju 2015. otvorio Sveta vrata Jubileja milosrđa, bio je u Egiptu, Mozambiku, Madagaskaru i Mauricijusu. Afrika je veliki rezervoar duša za Crkvu 21. stoljeća, kao i pripremu njegova novog viđenja čovječanstva i ekonomije nadahnute crkvenom socijalnom doktrinom.
– Nikada nijedan papa nije bio u Abrahamovoj zemlji. Providnost je htjela da se to dogodi sada, kao znak nade nakon godina rata i terorizma, i tijekom teške pandemije – kazao je Franjo novinarima u zrakoplovu. Razgovarao je s vjerskim vlastima, počevši od velikoga ajatolaha Al-Sistanija, s kojim je, kako je kazao, imao nezaboravan susret u njegovoj rezidenciji u Najafu.
Kolijevka civilizacije
– Crkva u Iraku je Crkva mučenica u dijelu svijeta u kojemu se vide još uvijek otvorene rane, i gdje se mogu čuti svjedoci dramatičnih zbivanja. Snažno sam osjećao pokornički smisao tog hodočašća. Nisam se mogao približiti tom izmučenom narodu, toj mučeničkoj Crkvi, ne uzimajući na sebe, u ime Katoličke crkve, križ koji oni nose već godinama; veliki križ, poput onoga postavljenoga na ulazu u Qaraqosh. Posebno sam to osjetio gledajući još uvijek otvorene rane od razaranja, a još više susrećući i slušajući svjedoke koji su preživjeli nasilje, progone, izgnanstvo… Međutim, ni velike muke i duboke patnje ne mogu prevladati nad riječju života, nad svjedočenjem istinske nade. Istodobno sam oko sebe vidio radost zbog dolaska Kristova glasnika; vidio sam nadu koja se otvara obzoru mira i bratstva, sažetoga u Isusovim riječima koje su bile moto tog pohoda: „Svi ste vi braća“ (Mt 23,8), kazao je Franjo o svom posjetu Iraku, najvažnijem u njegovu pontifikatu, ali i povijesno jedinstvenom.
Povijest Iraka, kao i brojnih drugih zemalja potresenih sukobima, pokazuje da je put bratstva odgovor koji valja dati na tragediju rata. Irački narod ima pravo živjeti u miru, ima pravo ponovno pronaći dostojanstvo koje mu pripada. Njegovi su vjerski i kulturni korijeni tisućljetni. Mezopotamija je kolijevka civilizacije. Bagdad je u prošlosti bio vrlo važan grad koji je stoljećima imao najbogatiju knjižnicu na svijetu, iznio je Franjo i postavio retoričko pitanje: Što ju je uništilo? I onda odgovrio: Rat. Rat je uvijek čudovište koje se, promjenom epoha, preobražava i nastavlja proždirati čovječanstvo. Ali, odgovor na rat nije drugi rat, odgovor na oružje nije drugo oružje. Stoga sam se upitao: tko je teroristima prodavao oružje? Tko danas prodaje oružje teroristima koji uzrokuju krvoprolića u drugim krajevima? Želio bih da netko odgovori na to pitanje, kazao je Franjo.
– Na ratove se odgovara bratstvom. To je izazov za Irak, ali ne samo za njega; izazov je za brojna područja sukoba i, u konačnici, bratstvo je izazov za cijeli svijet. Hoćemo li biti sposobni promicati bratstvo ili ćemo nastaviti s logikom kojom je započeo Kain, odnosno s ratom? – upitao je papa te se vratio uspomenama iz Iraka. Tako se u mislima vratio u Dolinu Ura, Abrahamovu zemlju, gdje je odjeknula molitva kršćana i muslimana, zajedno s predstavnicima drugih religija. Abraham je otac u vjeri, jer je poslušao glas Boga koji mu je obećao potomstvo, ostavio je sve i krenuo na put. Bog je vjeran svojim obećanjima, te i danas vodi naše korake mira, vodi korake onoga tko hodi zemljom upravljajući pogled prema nebu. U Uru, stojeći zajedno pod onim svijetlim nebom, istim nebom u kojemu je naš otac Abraham vidio nas, svoje potomstvo, učinilo nam se da u srcima ponovno odjekuje ona rečenica: Svi ste vi braća – kazao je Franjo.
Zapravo se svi važni Franjini susreti odnose na dijalog, posebno s islamom. Drži kako se sučeljavanjem s muslimanima ne rješavaju problemi i ne otklanjaju ratovi i teroristički napadi. Jedino se dogovorima i sporazumima mogu ukloniti netrpeljivosti. Postoji određena crvena nit koja povezuje papine govore vezane za međureligijski dijalog. Tri su točke, posebno u dijalogu s islamskim svijetom, temeljne. Uloga religije u našim društvima, kriteriji za vjersku autentičnost i konkretni hod s braćom za stvaranje mira. U tome su smislu bili i njegovi govori u Azerbajdžanu 2016., Egiptu 2017. i tijekom sadašnjega povijesnog putovanja u Irak.
U Azerbajdžanu su mu sugovornici bili azerski šijiti, ali i druge vjerske zajednice. U Egiptu se obratio egipatskim sunitima, a u Iraku osim šijitima i kršćanima, obratio se i predstavnicima starih mezopotamskih religija.
Franjo ne zaboravlja razlike, kao ni identitete religija. Ne želi sve izravnati, već poziva vjernike na očuvanje vlastita religijskog identiteta. Odbacuje bilo koju instrumentalizaciju religije. Instrumentalizacija religije potiče na mržnju, podjelu, terorizam i diskriminaciju. A, osim toga, posebno u Europi, društva postaju sve više sekularizirana, a Franjo drži kako imamo potrebu za Bogom.
U Bakuu, pred šeikom muslimana Kavkaza i predstavnicima ostalih vjerskih zajednica, Franjo je govorio o velikoj zadaći religija, odnosno da ljude prati u traganju za životnim smislom pomažući im da shvate granice ljudske sposobnosti, te da dobra ovoga svijeta ne smiju nikada postati apsolutna. U Kairu na međunarodnoj konferenciji za mir koju je pokrenuo veliki imam Al Azhara, Al Tayyeb, Franjo je kazao kako nas planina Sinaj podsjeća na pravi savez neba i zemlje, te da se čovječanstvo ne može susresti u miru isključujući Boga s horizonta i ne može dignuti se na planinu da se nametne Bogu. Poruka je aktualna, jer s jedne strane postoji tendencija da se religiju postavi samo u privatnu sferu, a da je se prizna kao konstitutivni element ljudskog bića i društva. Također, nije oportuno izazvati konfuziju između religijske i političke sfere.
Franjo je u Uru podsjetio da čovjek ne smije izbaciti Boga iz života, jer onda počne obožavati stvari na zemlji. Pozvao je na podizanje očiju prema nebu i branjenje prave vjere, one koja obožava Boga i voli svoga bližnjega. Odgovorni su pozvani da otkriju nasilje koje se prikriva navodnom svetošću i prijave kršenje ljudskog dostojanstva i protivljenje ljudskim pravima. Ne može se u ime religije pravdati mržnja. Potrebno je graditi kulturu susretanja i mira, a to je moguće strpljenjem, shvaćanjem i skromnošću.
Najopasnije u Nigeriji
U vrijeme sukoba, neka religije budu zora mira i sjeme preporoda, jeka dijaloga koji neumorno odzvanja i nalazi putove susreta i pomirenja. Ni jedno poticanje na nasilje ne može jamčiti mir i spriječiti sukobe. Potrebno je zaustaviti osiromašivanje i iskorištavanje osoba jer to su mjesta na kojima se ekstremizmi mogu najlakše ugnijezditi. Neće biti mira a da narodi ne pruže ruke drugim narodima.
To su osnovne misli pape Franje u svijetu u kojem prevladava konzumerizam i odbacivanje svetoga. Neka religije dobrim pridonesu našim društvima i zauzimaju se za mir i ljubav među braćom, jer će jedino tako odgovoriti na potrebe i probleme posljednjih i siromašnih. Kao primjer suradnje među religijama, Franjo je podsjetio na pomoć koji su dali mladi muslimani kršćanskoj braći u obrani crkvi u Bagdadu.
Franjo drži kako se ne smije sučeljavati, već razgovarati, jer jedino tako će se smanjiti međuvjerske napetosti i ratovi. Ima drukčije držanje od ostalih papa koji su bili usredotočeni na pojedine države, pojedina pitanja. Dakako, to je dugačak put, ali jedini, premda su, prema godišnjem izvješću organizacije World Watch List, u 2020. godini kršćani bili najviše proganjani vjernici. Oko 340 milijuna kršćana bilo je progonjeno zbog svoje vjere te ih je ubijeno 4761 (13 na dan) što je 60 posto više nego 2019. kada ih je ubijeno 2983. Uhićeno ih je 4277 bez procesa, a islam ostaje glavna religija u proganjanju kršćana. No, i u Kini i Sjevernoj Koreji kršćani su proganjani. Najopasnija zemlja za kršćane ostaje Nigerija zbog napada plemena Fulani i islamista iz Boko Harama. Slijedi Srednjoafrička Republika. Zapravo su u 73 zemlje kršćani proganjani, od kojih u jedanaest na ekstremne načine. Napadači na kršćane postoje u Afganistanu, Sudanu, Siriji, Somaliji, Jemenu i Libiji.
U Siriji je poslije devet godina rata broj kršćana pao sa dva milijuna na 744 tisuće. I poslije poraza tzv. ISIL-a kršćani se nerado vraćaju u Siriju i Irak jer ondje nisu sigurni. U Sahelu postoji 27 skupina džihadista i vjerojatno je zbog njih u Burkini Faso zatvoreno 200 crkava.
Početkom 21. stoljeća u svijetu je od 7,2 milijarde stanovnika bilo 2,4 milijarde kršćana, a katolici su s 1,3 milijarde najbrojnija kršćanska skupina i čine 17,7 posto ukupnog svjetskog stanovništva. Muslimana ima 1,8 milijardi, budista 1,5 milijardi i hinduista 1,1 milijardu.
No je li onda Franjin razgovor s čelnikom iračkih šijita, velikim ajatolahom Sayyidom Alijem al-Husaynijem l-Sistanijem (90) bio koristan za poboljšanje odnosa između islama i kršćanstva? Svaki razgovor je koristan, a i prijem kakav je Al-Sistani priredio Franji bio je izuzetan.
Franjo je mogao čekati da ajatolah dođe na susret u Bagdad, ali je otišao 160 km od glavnoga iračkoga grada do šijitskog grada Najafa, četvrtoga svetoga grada za islam. Njih su dvojica poslije 45-minutnog razgovora potpisala katoličko-šijitski sporazum koji bi mogao otvoriti put prema miru ne samo u Iraku. Nema mnogo snimaka, ali se čini da se ajatolah ustao pred papom. Franjo je u zrakoplovu potvrdio da je ajatolah to učinio dva puta. Franjo je naglasio važnost suradnje i prijateljstva između vjerskih zajednica. Al-Sistani naglasio je svetost ljudskog života i potrebu obrane najslabijih. A onda je iznenada rekao, kako prenosi vatikanska diplomacija, da kao i svi irački građani, tako i kršćanski moraju živjeti u miru i sigurnosti. Ne samo što se takvu ajatolahovu izjavu nije moglo očekivati, već su se na određeni način uloge dvojice vjerskih čelnika preokrenule. Franjo namjerno nije inzistirao na pravima kršćana, dapače, davao je do znanja kako nije došao u Mezopotamiju da bi osnažio kršćansku zajednicu u odnosu na druge. Al-Sistani je to učinio umjesto pape i pozvao na zaustavljanje velikih tragedija kao što su nepravda, tlačenje, siromaštvo, vjersko i ideološko proganjanje, ukidanje osnovnih sloboda i nedostatak socijalne pravde. Ajatolah je pozvao sve političare da ne stavljaju osobne interese iznad općih te da omoguće prava narodima da žive u slobodi i dostojanstvu. Ti su pozivi jednaki onima poglavara Katoličke crkve. Taj posjet nije samo veliki uspjeh pape Franje, već i vatikanske diplomacije koja je inzistirala na papinu susretu s Al-Sistanijem. Susret je bio detaljno planiran. Primjerice, znalo se da će Franjo skinuti cipele prije ulaska u dvoranu Al-Sistanija, ali i da će se Al-Sistani, koji ostaje sjediti kada mu dolaze posjetitelji, ustati kako bi pozdravio papu, otpratio ga do plavog divana i pozvao gosta da sjedne. Takvo što Al-Sistani nije nikada učinio ni za jednoga gosta, izjavio je vjerski predstavnik u Najafu za agenciju Associated Press.
Lijepa gesta Teherana
Očekivala se reakcija Teherana. Zna se da Al-Sistani nije prijatelj Irana i uvijek je odbacivao iranski utjecaj na Irak, a irački islamski sveti grad Najaf je oduvijek u konkurenciji s iranskim gradom Qomom za nadmoć nad šijitskim vjernicima. Dvije škole imaju i različite poglede na odnos politike i religije. Al-Sistani ne dijeli iransku ideju da kler izravno upravlja i civilnim vlastima. Vjerski iranski čelnik Ali Hamenei je i politički vođa zemlje. Bilo je onih koji su govorili kako je Hamenei važniji od Al-Sistanija i zbog toga je papin posjet Iraku manje važan za odnose kršćana i šijita, a evo i reakcije Teherana.
“Posjet Pape Iraku bio je jako pozitivan i jako važan”, kazao je glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova, Saïd Khatibazadeh, tijekom konferencije za novinare u Teheranu.
Taj susret “pokazuje na svoj način međureligijski dijalog i približavanje religija”, ocijenio je službeni Teheran, “u tome nema druge poruke osim dijaloga, mira i prijateljstva između religija i suradnje između civilizacija”. Papino putovanje na iračko ratno područje blagoslovio je i Teheran. To je veliki korak naprijed koji su napravili islamski čelnici, ali to i ne znači da će odmah prestati sučeljavanja. Još je dug put do “pomirenja” kršćana i muslimana, ali djelovanje Franje, njegov drukčiji pristup drugim religijama, ali i pravoslavcima, mijenja i međunarodnu političku scenu. O njegovu djelovanju će zasigurno biti još riječi, jer nije baš uobičajeno za poglavara Katoličke crkve. Ivan Pavao II. je mnogo putovao, a za svoje stoto putovanje izvan Italije izabrao je Hrvatsku. Za sudjelovanje na tom pohodu, upravo zato što je bilo jedinstveno i gotovo je isključeno da će neki papa toliko putovati, u papinu zrakoplovu bilo je više novinara nego mjesta. I mi smo bili u papinu zrakoplovu na tom putovanju.
Pa je li ono bilo zanimljivo za svijet ili samo za novinare koji su htjeli ući u povijest zbog broja putovanja? Mnogi novinari nisu ni pratili Ivana Pavla II. u ostale gradove, već su se ostali kupati u Rijeci, točnije u Uvali Scott, gdje je bila novinarska baza. To putovanje Ivana Pavla II. Hrvatskoj nije bilo zanimljivo za svjetska glasila jer nije rečeno ništa revolucionarno za univerzalnu Crkvu ili za odnose s muslimanima. Prijašnja putovanja papa bila su da ohrabre vjernike i budu uz njih, a Franjina imaju potpuno drukčiji karakter jer otvaraju drukčije viđenje ne samo odnosa među vjerama koji moraju biti ravnopravni, već ekonomije, socijale, društva. To si je Franjo dao u zadaću.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Da je papa Franjo bio papa 91. Hrvatska i BiH danas ne bi bile neovisne države već dijelovi Velike Srbije pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija.