Iako ga i dalje optužuju kao glavnog “krivca” za debljanje nacije, kruha nikad nismo jeli manje, tvrdi predsjednik Hrvatske udruge proizvođača pekarskih i slastičarskih proizvoda (HUPPSP) Mijo Prgomet, koji nedavnu izjavu bivšega ministra zdravlja Siniše Varge, kako su glavni uzrok pretilosti pekarski i suhomesnati proizvodi, ocjenjuje u najmanju ruku neodgovornom i tendencioznom. Svi zaboravljaju, kaže Prgomet, kako je potrošnja čokolade i ostalih slatkiša, ali i slanih grickalica, proteklih godina i više nego udvostručena, dok kruh, unatoč “pomodarstvu” peciva s nogu, bilježi konstantan pad.
Posljednjih nekoliko desetljeća prosječan Hrvat pojeo bi između 85 i 90 kilograma kruha i peciva godišnje i nisu nas nazivali nacijom pretilih, tvrdi Prgomet. Danas je to pak, prema istraživanju Hrvatske agencije za hranu, 50,3 kilograma – dnevno u prosjeku 137,82 grama kruha ili oko 3,5 kriške, dok Državni zavod za statistiku bilježi 61,7 kilograma po stanovniku. No zna li se da prema nekim istraživanjima čak 61% hrvatskih kućanstava ne pojede sav kupljeni kruh, a 14% njih “višak” baca u smeće, pravih podataka i nema. U svemu tome sigurno je samo to da je domaćeg kruha sve manje zbog enormnog uvoza smrznutog kruha koji trgovački lanci samo dopeku.
Kruh, peciva, kolači i ostali pekarski proizvodi dospjeli su tako već na drugo mjesto top ljestvice uvoznih proizvoda. Samo lani smo ih uvezli u vrijednosti od 114,2 milijuna eura ili 867,9 milijuna kuna pa ispada kako već najmanje 100.000 tona brašna iz domaće pšenice godišnje supstituiramo kroz uvozni kruh i peciva, nerijetko i od vlastite sirovine koju smo zbog toga prisiljeni izvoziti, objašnjava Prgomet.
No kakav kruh uopće jedemo? Tvrdnje kako je kruh domaćih pekara nekvalitetan Prgomet demantira, tvrdeći kako nije ništa lošiji nego u ostatku Europe. Radi se po istoj recepturi kao i nekad, uz napredniju tehnologiju, pa je možda i bolji, objašnjava on. No Hrvati, kao uostalom i Mađari, Talijani, Francuzi, Srbi..., tradicionalno su naklonjeni pšeničnim bijelim i polubijelim kruhovima. U Hrvatskoj oni čine dvije trećine ukupne potrošnje, a u Francuskoj, primjerice, i 90% potrošnje čine rustikalni i bijeli pšenični bageti. U Poljskoj se pak tradicionalno jedu tamni kruhovi, u velikoj mjeri raženi, a sjevernije još teži kruhovi od punog zrna, s manje kvasca, od kiselkastih i odležalih tijesta.
– Naravno da su to kvalitetniji kruhovi, “zdraviji”, kakve bismo i mi češće trebali kupovati. No u nas se i dalje traži relativno jeftin proizvod – objašnjava Prgomet.
Stoga ni pekarima ne preostaje ništa drugo nego da slijede takve trendove. Crni kruh tako čini tek 1,9% potrošnje, raženi 0,3%, kukuruzni 0,5%, posebne vrste 7 do 10%... A dok se dio pekarnica naveliko zatvara zbog trgovačkih lanaca, puno njih, poglavito obrta u pekarskom biznisu zaobilazi i fiskalne blagajne. Prema procjenama HGK oko 20% pekarskih obrta nije ni evidentirano jer pekarstvo nisu naveli kao glavnu djelatnost nego trgovinu i slično. Ozbiljni pak muku muče s povratom kruha, s čime im, naznake su, na ruku neće ići ni zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi na kojemu se konačno radi. Država pekarima, naime, priznaje samo 7% neoporezivog povrata, ali je to i dalje trošak proizvođača koji su robu proizveli i u nju unijeli sve troškove proizvodnje.
– Za razliku od mesa, koje se ne vraća mesarima, neprodani kruh, pa i njegovo zbrinjavanje, odgovornost je pekara, pa trgovci bez ikakvog rizika zahtijevaju da im se cijeli dan isporučuju kruh i peciva. Od ukupne proizvodnje godišnji gubitak pekara na povratu iznosi tako 10, negdje i 30%, što je najmanje 400 milijuna kuna godišnje ili 100 do 130 tona po danu – objašnjava Prgomet, ističući kako je to polovica novca koliko ratari godišnje dobiju za pšenicu.
– Krušne mrvice ili prezle od vraćenog se kruha ne mogu raditi nego od svježeg, koji nije izišao iz proizvodnje, a koliko ga ode stočarima, ne zna se jer se ne može deklarirati kao stočna hrana – tvrdi Prgomet.
Jedini izlaz su donacije, na koje je odnedavno ukinut i PDV. Međutim, dok se ne ukine povrat, u praksi je to teško provedivo.
– Pekar koji kruh peče i prodaje u svojoj pekarici može to učiniti (jer povrat vraća sam sebi), no kako se iz velikih lanaca vraća tek kasno sutradan kad mu je uglavnom istekao rok, za donaciju je često prekasno – objašnjava on.
S kruhom koji i dalje završava po kontejnerima, Hrvatska je očito bogata zemlja.
>>Pecite kruh sami, dvaput je jeftiniji
Kruh pečemo već godinama sami kod kuće, za cijelu našu veliku obitelj. Pazim koje brašno kupujem i znam što jedemo. Kruh koji ispečemo dobar je i za nekoliko dana. Preporučujem to svima. S time da je sam postupak toliko jednostavan da jednostavniji ne može biti - pečemo ga uglavnom u pekaču, osim u prilikama kad se netko odluči poigrati i sam ga umjesiti te ispeći u pećnici.