U veljači 1992. uhitili su me u Sisku i odveli u Kerestinec. Kada sam došla, tamo je već bilo puno muškaraca i žena. Odvajani smo, odvođeni na preglede i razgovore, a ja sam ispitivana u nekoj crnoj sobi...
Mrtvi suprug – četnik
Tamo su me svašta ispitivali. Rekli su mi da mi je suprug četnik, a kada sam ih upitala kako čovjek koji je umro 1984. može biti četnik, jedan od muškaraca koji su me ispitivali udario me u lice i rebra. Zaplakala sam... Pitala sam zašto me tuku... Zatim su me odveli u neku sobu, u kojoj je bila strunjača, tamo sam spavala s drugim ženama... Pokraj mene je ležala žena koja je plakala... Kazala mi je da su je silovali i da više ne može živjeti... Mene nisu silovali, ali su me ponovno odveli u crnu sobu na ispitivanje. No tamo se neki čovjek sažalio te mi je rekao da će mi samo malo pustiti struju... Kontinuirano su nas vrijeđali, psovali, tjerali da se skidamo djelomično... Žene su morale skinuti gornji dio odjeće, a muškarci donji, i tako smo morali plesati...
Gore navedeno dio je iskaza jedne od žena koje su 90-ih prošle pakao Kerestinca, dvorca pretvorenog u vojarnu pa u tzv. Konačište ratnih zarobljenika. Bilo je to mjesto na kojem su mučeni i zlostavljani civili, pripadnici JNA ili neprijateljske vojske, uhićeni uglavnom po Banovini te u okolici Siska i Zagreba. Sve strahote koje su se događale među zidinama oronulog dvorca podrobno su i detaljno opisane u optužnici koju je zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podiglo protiv Stjepana Klarića (54), Dražena Pavlovića (46), Viktora Ivančina (59), Željka Živeca (43) i Gorana Štrukelja (44) zbog ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima. Petorki bi uskoro trebalo početi suđenje na zagrebačkom Županijskom sudu, a Klarić se tereti da je kao zapovjednik Kerestinca dopuštao ostalim optuženicima, ali i neimenovanim pripadnicima Hrvatske vojske, da od prosinca 1991. do 25. svibnja 1992. zlostavljaju, i fizički i psihički, ljude koji su prvo odvođeni u tadašnji vojni zatvor u Gajevoj (danas sjedište DORH-a i USKOK-a, op.a.), a poslije u Kerestinec. Prema optužnici, najmanje 20-ak osoba u tom je vremenu premlaćivano, "tretirano" elektrošokovima, tjerano na oralni seks i masturbaciju, prisiljavano da goli trče po dvorištu, a neki od zatvorenika svojim mučiteljima "glumili" su i vreće za boks...
Strahote iz crne sobe
Ono što ovu optužnicu izdvaja od drugih sličnih podatak je da među zatvorenim i zlostavljanim osobama ima i desetak žena, a neke od njih iskazivale su i kako su bile izložene seksualnom zlostavljanju. Jedna od žrtva, koja je u Kerestinec stigla trudna, zbog psihičkog zlostavljanja – neimenovani pripadnik osiguranja joj je noću tresao krevet, pokazivao joj nož tražeći od nje da prizna kako joj je suprug četnik koji ubija Hrvate – izgubila je dijete. Bila je četiri mjeseca trudna kada je skupa sa suprugom uhićena i dovedena u Kerestinec, a o svemu što joj se događalo tijekom istrage nije htjela previše govoriti.
No zato su o premlaćivanjima i zlostavljanjima iskazivali drugi svjedoci, koji su kao najstrahotnije mjesto opisivali tzv. crnu sobu. Zapravo je riječ o bivšem fotolaboratoriju, veličine dva sa dva, u kojem su postojale razne sprave za mučenje. Po iskazima svjedoka, glavni mučitelji bili su neimenovani pripadnici SIS-a (Sigurnosno-informativne službe, op.a.), koji su, kako su iskazivali svjedoci, "tukli tako da se ne vidi".
No da se njihov krvavi "rad" ponekad vrlo dobro vidio, svjedočio je i pripadnik bivše JNA koji je uhićen u siječnju 1992. On je ispitivanje u tzv. crnoj sobi jedva preživio.
– Stražar me odveo u crnu sobu te su mi navukli vreću na glavu kako ništa ne bih vidio. Naredili su mi da dignem ruke u zrak i užetom su mi vezali ruke iznad glave. Povukli su me prema gore te su me počeli tući po bubrezima... Tako su me zlostavljali dok nisam izgubio svijest... Sljedeći dan od bolova nisam mogao hodati, a onda je došao stražar koji me ponovno odveo u crnu sobu.... Cijela je soba bila crna, na stropu je visio kolotur s konopcima, bio je tamo akumulator sa žicama, električna palica za elektrošokove. Ponovno sam morao stati uza zid, raširiti noge, a oni su me udarali električnom palicom po leđima... Osjetio sam elektrošokove, nakon čega su me ponovno vezali za kolotur, tako da sam visio iznad tla... Nastavili su me tući... Kako sam bio u izuzetno lošem stanju, idući su me dan odvezli u bolnicu... Proveo sam tamo 33 dana, primio sam 20 boca krvi i 600 boca infuzije... – iskazivao je svjedok, koji je nakon svega što mu se dogodilo napustio Hrvatsku te je otišao živjeti u jednu od zemalja Europske unije.
Za ono što se događalo u Kerestincu bio je zainteresiran i Crveni križ, koji je u nekoliko navrata obilazio zatvorenike, pri tome izvještavajući o lošim higijenskim uvjetima u kojima borave, lošoj hrani, ali i zlostavljanju. Da je zlostavljanja u Kerestincu bilo, posvjedočio je i Josip Perković, siva eminencija hrvatskih tajnih službi, koji je tijekom 1991. i 1992. bio pomoćnik ministra obrane za Sektor sigurnosti te načelnik Uprave SIS-a.
Palice i gumeni penisi
– Obaviješten sam da pripadnici HV-a i zlostavljaju zarobljenike u Kerestincu, no ne znam je li me o tome obavijestio naš Crveni križ ili Komisija za razmjenu. No sjećam se da je u toj obavijesti detaljno bila opisana nekakva soba u kojoj su se navodno zlostavljanja događala. Stoga sam pozvao jednog djelatnika koji radi u SOA-i te sam mu kazao da vidi što se tamo događa. Sjećam se da me istog dana izvijestio i to dosta detaljno kako tamo postoji nekakva crna soba u kojoj su nađene palice, nekakvi gumeni ili drveni penisi, ljestve, a moguće i čekić, sjekira ili nešto treće... To je upućivalo na to da se tamo događaju zlostavljanja pa čak i silovanja. Rekao sam mu da je tamo Klarić zapovjednik i da sve to rastjera – iskazivao je Perković.
Klarić je uistinu nakon svega i smijenjen, formalno obrazloženje bilo je da je odgovoran za premlaćivanje jednog pilota JNA. Devetnaest godina poslije, sjest će na optuženičku klupu pod optužbom da je znao a nije spriječio zlostavljanja, premlaćivanja i seksualna zlostavljanja dvadesetak zarobljenika, među kojima je bilo i žena.
Stjepana Klarića na mjesto zapovjednika Kerestinca postavio je Mate Laušić, u to vrijeme načelnik Uprave vojne policije. U svom je iskazu Laušić objasnio kako i zašto je imenovao Klarića. No za ono što se događalo u Kerestincu, Laušić tvrdi, nije znao, već je za to čuo iz priča. Zanimljivo je da je Laušić kao načelnik Uprave VP-a bio nadređen zapovjednicima zatvora u Lori, Kulinama i Kerestincu. U sva ta tri slučaja podignute su optužnice zbog ratnog zločina. Laušić je u sva tri postupka saslušavan kao svjedok, a u iskazima je govorio kako o zlostavljanjima po vojnim zatvorima ništa nije znao. Kako je moguće da načelnik Uprave VP-a ne zna što se događa u sustavu kojim zapovijeda, pitanje je koje očito Laušiću nitko do sada nije postavio. Kao što do sada nitko nije postavio ni pitanje njegove odgovornosti za ono što se u tim zatvorima događalo.
Ovaj clanak je srpsko: rekla baba kazala bez dokaza.