Diplomirani povjesničar, ratnik, obavještajac, političar, poduzetnik i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko prije nekoliko dana u javnu raspravu o Istanbulskoj konvenciji, zapisom na vlastitom Facebook profilu, koji su prenijeli brojni mediji, nenadano je uveo pokojnog zagrebačkog nadbiskupa, predsjednika KBK, kardinala dr. Franju Kuharića.
Smatrajući kako je IK-a dokument koji bi mogao kardinalno promijeniti „identitet i opstojnost hrvatskog naroda na kršćanskim korijenima“, Karamarko je zapisao kako bi u odnosu na IK trebalo primijeniti ovu maksimu ili poučak, kako je napisao, „dobrog hrvatskog kardinala“: „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati!“ Zahvalan sam Tomi što je za krunskoga svjedoka vlastitih (!) predodžbi o IK prizvao Kuharića, ali prije nego što nešto napišem o tome kako osobno vidim mogući „Kuharićev poučak“ o IK, moram malčice dopuniti njegovu „atribuciju“ kardinalovih, u sagledivoj budućnosti, uvjeren sam, svetačkih vrlina. Kardinal Josip Bozanić objavio je 2012., na misi zadušnici koju je osobno služio, pokretanje kanonskog postupka: „Odlučio sam poduzeti što traži Crkva kako bi se ispitala mogućnost pokretanja kanonskog postupka o životu i kršćanskim krepostima blagopokojnog kardinala Kuharića.“
Student i njegov uzor
Dakle, kad se govori o Kuharićevim vrlinama, zapravo bi bilo bolje govoriti o njegovim krepostima ili krjepostima, Kuharić je doista bio dobar čovjek, ali to nije bila njegova prva ni najvažnija vrlina. Onako usput, krjepost je, nažalost, barem kad je svjetovni diskurs u pitanju, odavno postala arhaična, „nekorisna“ riječ, prekrivena „modernijim“ izrazima kao što su „vrlina“, „odlika“, „karakterna osobina“ i sl. Ili, kako je napisao Max Scheler, glasoviti njemački filozof i etičar na kojem je doktorirao sveti Ivan Pavao II. (naslov disertacije koju je napisao i obranio kao Poljak Karol Wojtyla bio je: “Procjena mogućnosti izgradnje kršćanske etike na temelju sustava Maxa Schelera”): krjepost je danas „stara, čangrizava i krezuba usidjelica“. Riječ krepost ili krjepost u izvornom teologijskom smislu u nekim propovijedima, najčešće korizmenim homilijama i porukama i dalje koristi kardinal Josip Bozanić, pa i drugi biskupi. Franju Kuharića krasile su sve „arhaične“ ljudske i kršćanske kreposti koje teolozi nazivaju kardinalnim, dakle, glavnim, najvažnijim, stožernim: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost. Uzimajući u obzir prijašnju konstataciju kao neupitnu činjenicu (tijekom rata u nekoliko sam se osobnih razgovora s Kuharićem uvjerio kako su velike, neupitne i nedodirljive bile te njegove krjeposti), ovdje ću pokušati odgovoriti na pitanje: Kako bi se Kuharić postavio prema Istanbulskoj konvenciji? Postavio bi se, dakako, razborito, pravedno, umjereno i jako. Međutim, što bi to značilo u praktičnom smislu? Prije nego što pokušam odgovoriti na to pitanje, kazat ću kako se ne bi postavio. Ne bi se, sasvim sigurno, postavio kako to čini jedan od njegovih izvrsnih studenata (jednom mi je, kad smo zajedno radili na projektu postavljanja Kuharićeva brončanog poprsja u Hrvatskom saboru, rekao da su mu se njegova predavanja činila pomalo monotonima i dosadnima, ali da je poslije shvatio njihovu istinsku vrijednost), moj dragi Facebook prijatelj i doista plemeniti čovjek biskup Vlado Košić!
Ovih dana on je pastirskim biskupskim pismom pozvao svoje vjernike da mole Svevišnjega da se IK ne ratificira, što je sasvim O. K. Ono što nije na tragu Kuharićeva poučka jest to što on u tom pismu kategorički tvrdi da IK „pod plaštom zaštite prava žena nameće rodnu ideologiju koja je neprihvatljiva kršćanskoj antropologiji i našim shvaćanjima čovjeka kako ga je Bog stvorio, kao muško i žensko“. To što tvrdi, srećom, jednostavno nije točno! A ako nije točno, onda nije ni kreposno u teološkom smislu te riječi: nije razborito, pravedno, umjereno i jako.
Vjera biskupa i Kuharića
U istom pismu za „vladajuće“ tvrdi da „pokazuju neshvatljiv sluganski mentalitet prihvaćanja svega što nam drugi nameću, premda to odbijaju neke članice EU jer se ponašaju kao svaka suverena zemlja“. Iako sa simpatijama gledam na biskupovu ocjenu o sluganskom mentalitetu hrvatskih vlastodržaca, jer nije daleko od istine, mislim da je taj način crkvenjačkog govora o Vladi i vladajućima u dubokoj opreci s Kuharićevim naukom, nazovimo ga tako, o odnosu Crkve i države koji se svodi na poštivanje Isusovih izreka o uplatama carina i poreza zapisane u sinoptičkim evanđeljima po Mateju, Marku i Luki, pa i u nekanonskom Evanđelju po Tomi: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22, 17-21)
Ratifikacija IK nije Božji, nego „carev“, dakle svjetovni, Vladin i saborski posao. Dakako, pravo je svih građana i posebice poreznih i carinskih platiša (provođenje IK nosi sa sobom ozbiljne javne, proračunske, dakle i porezne izdatke) da o tom doista važnom međunarodnom zakonu koji nosi mimikrijsko ime „konvencija“ iznese svoje mišljenje, ali to bi mišljenje, barem kad su svećenici u pitanju, moralo biti razborito, pravedno, umjereno i jako.
Brojne javne izjave hrvatskih biskupa rezultat su: (a) opravdanog protesta protiv spolno-rodne anarhije i kaosa koji stvaraju „rodni radikali“ koji bi željeli ozakoniti pravo svakog pojedinca na spolno i rodno samoodređenje koje se danas već penje na 50-tak mogućnosti i (b) pogrešnog uvjerenja da je „rodna ideologija“ skrivena u nekim paragrafima IK kao metaforičko kukavičje jaje; da se to zlo mimikrijski skriva iza pokliča o nužnosti zaštite žena i ranjivih članova obitelji od nasilja.
Kako bi, na kraju, kardinal dr. Franjo Kuharić postupio kad je riječ o IK? Odgovor na to pitanje pokušat ću izvesti iz samo jedne rečenice koju je pradavne 1993. godine izgovorio baš za ovaj dnevnik, a koja izražava srž njegove životne filozofije i srž njegove „osobne“ teologije: “Ja sam kršćanski realist. Optimizam može biti i iluzoran, a pesimizam pak nije kršćanski. Prihvaćam situaciju kakva jest; na nju gledam s vjerom da će Bog učiniti da zlo ipak ne bude imalo zadnju riječ.“ (Večernji list, 7. kolovoza 1993.)
Koliko je osobne, ljudske i vjerske, ali i pastirske, biskupske kreposti – razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti – u tim jednostavnim rečenicama. Da je Kuharić danas na položaju koji zauzimaju zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, on bi situaciju oko ratifikacije IK „prihvatio kakva jest“ i na nju (proces ratifikacije koji se odvija u državi, a ne u Crkvi) bi „gledao s vjerom da će Bog učiniti da zlo ipak ne bude imalo zadnju riječ“.
Ne želim nikako pomisliti, nekmoli napisati, da je vjera kod današnjih biskupa manja od one kojom je bio bogato obdaren kardinal Kuharić, ali ostaje dojam da neki biskupi danas misle da se Boga u pitanjima IK ništa ne pita. Zaključit ću na tragu onoga što sam nekim Božjim ljudima od formata rekao nedavno na premijeri dramskog komada „Tko je ubio Zvonka Bušića“: zlo i zli ne čuče i ne skrivaju se među recima Istanbulske konvencije, ali vrebaju u sklopu pokreta koji želi ozakoniti spolnu i rodnu anarhiju. Veliku duhovnu snagu koju Crkva u Hrvata neosporno ima trebala bi razborito, pravedno, umjereno i jako usmjeriti u smjeru stvaranja društvene klime, pa i pravnih barijera, koje sprečavaju situacije u kojima djeca prije i nakon puberteta mijenjaju spol uz potporu profita i publiciteta gladne farmaceutske industrije i neodgovorne kirurgije.
Ako je IK u domeni 'carevog' kako Letica govori, onda neka se Plenković outa i ne poziva više na demokršćanstvo. Neka jasno kaže mi smo stranka zlatnomladežnih crvenih buržuja, medijske i kulturnjačke klateži i urbanoidnih parazita. Mi slušamo poruke i zastupamo stavove redakcija imbexa, jutarnjeg, telegrama i t portala. I na izborima trsžimo podršku od njih a ne id sitnozube vjerničke stoke.