Kultura određuje identitet i postojanje društva, a ukoliko ona postane dezorijentiranom, društvo postaje nedjelotvorno neovisno o tome koliki je napredak ostvarilo na ekonomskom, političkom i industrijskom polju. Za razvoj kulture potrebna je politička volja koja kroz odlučivanje potiče njezin razvoj, ali i depolitizacija, koja je ključna za upravljanje u kulturi. Ravnoteža društvenog sustava uspostavlja se kroz samokritičnost i prognoziranje potrebnih promjena.
Pri tome je važna i nužna kulturna raznolikost u sveobuhvatnom kulturnom životu. U svemu tome kulturni menadžment nastoji pomiriti tradicionalno oprečne vrijednosti: umjetničku i tržišnu. Što je proizašlo iz povijesnog razmišljanja države kao administratora u kulturi, države koja želi imati kontrolu procesa proizvodnje kulturnog proizvoda i mogućnost ugovaranja vanjskih usluga koje donose kapital, nove ideje, pristup i kreativnost?
Aktivno sudjelovanje umjetnika, civilnih i profesionalnih udruženja u definiranju kulturne politike, s jedne strane, i države, s druge, daje kulturnoj politici mogućnost da bude uspješnija u praksi. Kapital uložen u kulturu odnosi se na činjenicu da produkcija i distribucija kulturnih proizvoda teče u domeni koja se oblikuje u svojoj kompleksnosti kroz mrežu odnosa između države, privatnih vlasnika produkcijskih sredstava, masovnih medija, društvenih institucija i praksi svakodnevnog života odnosno civilnog društva. Za neke pojam kulturnih industrija evocira dihotomije kao što su: elite u odnosu na masovne kulture, visoka kultura u odnosu na popularnu kulturu, likovna umjetnost u odnosu na komercijalne zabave.
Sveopća komercijalizacija masovnih medija ima neizmjeran učinak tržišta na konstrukciju medijskih politika, što je uzrokovalo transformaciju potencijalno angažiranih građana u pasivne potrošače kulturno-medijskih produkata. Komercijalizacija i nastanak kulturne industrije posljedica je tržišno-profitnog interesa, a ona je povezana s kapitalom, radijske i TV kompanije ovise o elektroindustriji, filmska industrija ovisi o bankama.
Na taj se način cijeli krug vrti i zatvara – svatko je svakome potreban, a svima je cilj profit. Tako je najveći rizik za umjetnost gubitak originalnosti. Činjenica je da kultura postaje industrijom i da je to uzročno-posljedična veza društvenog razvoja, pa ona više ne predstavlja svoju izvornu ljepotu, jedinstvenost, originalnost, već je podvrgnuta kapitalističkoj organizaciji rada i u potpuno je ovisnom položaju o tom razvojnom ciklusu. T
ako danas cilj proizvodnje npr. filma nije napraviti umjetničko ili kulturno djelo koje će dugo trajati, nego djelo koje se brzo reproducira i vraća uloženi novac, od kojega se, opet, pravi novi film. Kako bi rekli Horkheimer i Adorno, kulturna industrija gubi stvaralačku karakteristiku i postaje imitacija već viđenog.
S umjetničkog gledišta to stanje kulturne industrije nazivaju estetskim barbarizmom. Ako je kultura proizvod, možemo se priupitati po čemu je „Traviata“ više „Traviata“, viša umjetnost, u milanskoj, bečkoj i pariškoj operi, negoli na televiziji, radiju ili filmskom platnu? Znači, samo onaj tko može platiti skupe karte, može uživati u istinskoj umjetnosti.
Zašto bi prijenos kvalitetne „Traviate“ iz milanske Scale u Lisinskom ili jednoj od dvorana Cinestara bio istinskom štovatelju umjetnosti toliko unižen umjetnički doživljaj da ga Adorno više i ne priznaje za umjetnost? Nije li tu prisutan ideološki, čisto elitistički pristup kulturi? Jer Adorno kaže kako je istina da umorni službenik koji u potkošulji srče svoju juhu ne razumije simfoniju, napola je slušajući.
Ali, nije li to napredak s obzirom na činjenicu da je taj isti službenik prije srkao svoju juhu bez simfonije, u toj potkošulji, ali nije ni imao mogućnosti obući frak i krenuti u koncertnu dvoranu i čuti tu simfoniju? Pri definiranju kulturne politike potrebno je voditi računa i o principima multikulturalnosti, interkulturalnosti i transkulturalnosti. Kontakt s drugima osigurava slobodan protok ideja putem riječi i slike, potiče širenje kreativnosti prilikom susreta, ono promovira neko novo tržište koje reafirmira ulogu općih politika. Proizlazi tako da dvostruka priroda koja se očituje u kombinaciji kulture i gospodarstva daje kulturnoj industriji prepoznatljiv profil i profit.
Richard Florida u knjigama “Uspon kreativne klase” i “Gradovi i kreativna klasa” bavi se globalnim socijalnim, ekonomskim i kulturnim promjenama koje dovode do formiranja i kulturne hegemonije “kreativne klase”. On zastupa mišljenje da pripadnici kreativne klase nisu vlasnici i ne kontroliraju vlasništvo, već vlasništvo nose u svojim glavama, te je ono nedodirljivo budući da predstavlja njihovu kreativnu sposobnost.
Kreativna klasa kreira originalna djela, nove proizvode u područjima istraživanja i razvoja, programerskoj industriji, dizajnu, kreativnim industrijama i umjetnosti u tradicionalnom smislu, ali i na području financijskih i konzultantskih usluga. Florida navodi kako je ljudska kreativnost “ultimativni ekonomski kapital” današnjice, a temelji se na ljudskoj inteligenciji, znanju i kreativnosti. Uspon i emancipacija kreativne klase ide kroz tri kapitala: tehnologiju, talent i toleranciju – “3T”.
Za uspješnu implementaciju kulturne politike neophodno je partnerstvo ministarstva kulture, civilnog i privatnog sektora. Uspostavljanjem javno-privatnog partnerstva tako bi se postiglo i društveno odgovorno ponašanje profitno orijentiranog privatnog sektora. Kultura se ne može razvijati bez promocije kulturnog identiteta i stvaralaštva kao principa suvremenih kulturnih politika, i to na način demokratskog pluralizma – kroz kulturnu politiku sprječavanja diskriminacije kreativnog izraza manjinskih zajednica. Ako kulturna politika ne bude podjednako njegovala hrvatsku baštinu i razvijala suvremeno stvaralaštvo neće postići zavidnu razinu razvoja kreativne industrije, jer kultura predstavlja život, razvoj i promjene.
Jim McGuigan ističe kako je kulturna industrija zapravo promoviranje kulture kao odgovor na ekonomsko razaranje čija je bitna odlika bila dokidanje proizvodnih kapaciteta u ekonomiji globalnog zapada s visokim nadnicama i njeno premještanje u tržišta rada s niskim nadnicama na istoku. Kultura se može „hraniti“ iz prošlosti, ali se obnavlja kroz suvremeno stvaralaštvo i nove umjetničke oblike.
Potrebno je utvrditi načine vrednovanja i odlučivanja s aspekta financiranja umjetnosti i umjetnika, ali i kontinuirano tragati, otkrivati i promovirati nove talente. Na taj se način promovira značaj kulture u održivu razvoju, jer kada je kultura u zajednici srž razvoja, onda otpadaju surovi argumenti kao što su prednost bogatih nad siromašnima, profita nad upotrebnom vrijednosti itd. Umjetnost treba zadržati pri tome svoje prestižno mjesto, ne bi ona smjela biti elitnom već se mora postaviti iznad materijalnih vrijednosti.
Umjetnička produkcija koja nije tržišno orijentirana i koja je tradicionalno financirana iz državnog proračuna nije uspjela aktivirati veliki broj raspoloživih strategija, kao što su strategije komercijalizacije programa i širenja usluga, kao i razvoja publike i širenja tržišta. Zbog toga su sponzori iz privatnog sektora ograničeni na manji broj ljudi s formiranim kulturnim navikama, pa ne mogu očekivati povrat uloženog sponzorskog novca. Suvremeni principi kulturne politike na kojima većina europskih zemalja zasniva svoju kulturnu politiku jesu: promocija kulturnog identiteta, promocija kulturne raznolikosti, promocija stvaralaštva, promocija sudjelovanja u kulturnom životu.
Uvažavajući te principe i njihovom primjenom u praksi kultura zapravo postaje jedan od najvažnijih izvora prihoda jedne države. Sve prednosti koje Hrvatska ima neophodno je aktivirati za uspješno oživljavanje kulturnog sektora. Želi li provoditi uspješnu i modernu ekonomsku politiku, država nužno mora redefinirati značaj i mjesto kulture, koja nije svrsishodna sama po sebi nego postaje značajan izvor prihoda.
Gospodarske aktivnosti trebaju biti usmjerene prema kulturi, te je i s tog aspekta neophodna promocija sudjelovanja gospodarstva u kulturnom životu. Važnost kulturnog života nije vezana samo za gospodarstvo nego i za kulturnu zajednicu, različite razine vlasti, druga ministarstva, domaće i međunarodne gospodarske subjekte, postojeće fondacije i međunarodnu zajednicu.
Prema mišljenju Claudea Mollara, francuskog teoretičara kulture i ideologa kulturnog inženjeringa, kulturni sustav čine dvije osi koje se sijeku i četiri porodice. Na lijevoj se strani nalazi porodica stvaralaca, a na desnoj publika kojoj su namijenjena umjetnička djela. Po okomitoj osi prostire se kulturna politika na čijoj se gornjoj točki nalazi porodica donosioca odluka, a na donjoj – porodica posrednika.
Porodicu stvaralaca čine umjetnici, pisci, interpretatori i izvođači umjetničkih djela. Publiku čine povremeni i stalni “konzumenti” umjetničkih dobara i vrijednosti isto kao i ne-publika. Donosioci odluka se nalaze u sva tri sektora kulture: u javnom (tijela vlasti – ministri, ravnatelji ustanova kulture, producenti), u privatnom (ravnatelji ustanova kulture, banaka, poduzeća i korporacija koje financiraju umjetničku proizvodnju – donatori, sponzori, mecene) i nevladinom, civilnom sektoru (predsjednici udruženja, fondacija i drugih nevladinih – civilnih organizacija).
Posrednike predstavljaju: mediji, umjetnički kritičari, novinari, kulturna elita, intelektualci, doktori znanosti, akademici. Kulturni sustav Hrvatske, prema Mollaru, a odnosi se na donosioce odluka, još predstavlja isključivo Ministarstvo kulture; privatni je sektor minimalno zastupljen kroz nekolicinu neovisnih producenata, dok su predstavnici privatnih televizija ujedno i posrednici jer pripadaju medijima.
Civilni sektor nema utjecaja na strateške aktivnosti. Porodici građana interes je sudjelovati i utječe na donošenje važnih odluka zato što se financiraju iz njezinih sredstava i zato što je ona korisnik kulturnih proizvoda. Međutim, u hrvatskom kulturnom sustavu građani nisu institucionalno organizirani. Porodica stvaralaca ne reagira preventivno kako bi spriječila određene probleme, nego reagira kada do problema dođe.
Analiza principa, strategija i instrumenata kulturnih politika pokazuje da je upravljanje kulturom najsloženija domena svake moderne vlade, jedna vrsta balansa ne toliko između konkurencije prioriteta, kao na drugim područjima javne praktične politike, koliko između konkurencije vizije uloge kulture u društvu.
Strategija kulturnog razvitka trebala bi postati dijelom aktivne kulturne politike te potaknuti odgovarajuće promjene u značenju kulture, ona bi također trebala profilirati kulturni kapital Hrvatske u odnosu na ostale kapitale: socijalni, obrazovni, fizički i financijski. Država mora biti regulator i podrška radnim pravima kulturnih djelatnika, ali ne i ključni akter tog područja – kao što je to bila do sada. Ekonomski profit i umjetnička vrijednost ne mogu biti primarni elementi kulturne politike prilikom odabira prioriteta između proizvodnje i potrošnje. Uspjeh će u budućnosti imati one kulturne politike koje budu stimulirale proizvodni aspekt sveukupnog kulturnog života.
>> Muzej vučedolske kulture obilježava prvu godinu rada
