– Kad se nakon berbe ukiseli, varaždinec je okusom bolji od ostalih sorti zelja. Jednostavno se osjeća i vidi razlika. Šteta je samo što se to u Hrvatskoj slabo cijeni pa se lani moglo dobiti samo 1,20 do najviše 1,50 kuna za kilogram, iako je sorta zaštićena i bolja od drugih – hvali "svoga konja" Dragutin Kunić iz sela Jurketinca pokraj Varaždina, koji već tridesetak godina uzgaja bijeli kupus poznatiji kao "varaždinsko zelje".
U dobrom društvu
Najveća pohvala uzgajivačima iz varaždinskog kraja stigla je iz Bruxellesa. U bazi podataka Europske komisije "Database of Origin and Registration" i u službenom glasniku Europske komisije objavljen je, naime, zahtjev da se naziv varaždinsko zelje zaštiti oznakom izvornosti. Zadovoljena su tako stroga pravila za registraciju oznake na razini EU, što je, kažu u Varaždinskoj županiji, vrhunac zaštite nekog proizvoda. Zemlje članice EU sad imaju 90 dana za prigovor, a prođe li sve u redu, zelje će biti zaštićeno na području cijele Unije, i to na neograničeno vrijeme. Župan Predrag Štromar nada se da će zaštita, do koje je ostao samo korak, povećati vrijednost zelja. I cijenu na tržištu. Tome se nadaju i proizvođači poput Kunića.
– Ulažemo puno, a ovisimo o vremenskim uvjetima. Varaždinsko zelje osjetljivo je na bolesti dok raste, a stagnira kad su temperature iznad 30 i treba ga dobro paziti. Samo od njega ne može se živjeti pa uzgajamo i drugo povrće. Međimurci, primjerice, mogu živjeti od krumpira jer ga mogu skladištiti i čekati bolju cijenu, a mi ga odmah moramo prodati da se ne pokvari – objašnjava. Po njemu, realna cijena bila bi oko dvije kune.
Varaždinsko zelje, ponosni su u Županiji, našlo se tako u dobrom društvu s ličkim krumpirom, ogulinskim kiselim kupusom, baranjskim kulenom, ekstradjevičanskim maslinovim uljem s Cresa, neretvanskom mandarinom i istarskim pršutom.
Uzgaja se od 18. stoljeća
U tom kraju kupus se uzgaja stoljećima. Prvi pisani tragovi potječu iz druge polovice 18. stoljeća i govore o uzgoju u Vidovcu, dok se "varaždinsko zelje" prvi put spominje 1878. u knjizi "Povrćarstvo" župnika Paje Kremplera. O zelju se lani pisalo i u uglednom časopisu Food Research International, u kojem su autori Dunja Šamec, Branka Salopek-Sondi i Jelena Martinčić iz Instituta Ruđer Bošković, Mara Bogović iz Savjetodavne službe Varaždin i Dragutin Vincek iz Varaždinske županije objavili istraživanje o genetici varaždinskog zelja koje se razlikuje od onog izraslog iz sjemenja iz Italije i Istre, koje se također sijalo, pogotovo u sastavu tzv. bioaktivnih komponenti poput polifenola i karotenoida koji mogu pomoći u prevenciji i liječenju nekih bolesti.
Očuvanjem vrijedne sorte bavi se i obitelj Cafuk iz Domitrovca, koju je, očekivano, razveselila vijest iz Bruxellesa. Trud se isplatio.
>> Svi su hrvatski pršuti vrhunska svjetska klasa – istarski, krčki, dalmatinski i drniški
>> Hrvatsko autohtono sjeme na Noinoj arki okusa
Zamislite scenarij u kojem nemate pravo zasaditi jabuku od sjemenja drveta koje još uvijek živi u dvorištu vaše bake, ili pak da ne smijete zasaditi sadnicu masline Orgule koja daje najblaže i najukusnije maslinovo ulje Dalmacije u zadnjih 2000 godina. Vjerovali ili ne uskoro takav horor scenarij postaje stvarnost s EU zakonom pod imenom „Plant Reproductive Material Law,“ a sve pod motom navodne zaštite kvalitete sjemenja. Ne samo da će EU kontrolirati što sve jedemo, sijemo i kultiviramo već se pod povećalo dovode i pašnjaci i šume. Ako ne budete imali dovoljno novca za plaćanje certificiranja sjemenja ili kupovinu dizajniranih biljaka, nećete moći zasaditi ama baš ništa. Daleko od „oltara“ Zemlje Balkana su oduvijek bile daleko od svih važnijih odlika koje je Europa do sada donosila, malena tržišta bivše Jugoslavije nikada nisu predstavljala važnu metu moćnih internacionalnih kompanija osim u slučaju takozvanog „prodora na Istok“ i stvaranja interesnih zona kako se neke zemlje ne bi previše približile Rusiji, dok druge zemlje pokušavaju odvući od liberalnih i inih islamskih ideja. Htjeli mi to ili ne, naše zemlje se nalaze jako daleko od „oltara“ te s ove daljine „misa“ izgleda nejasno i gotovo nerazumljivo. GMO i politika Ako pozornije pratite nacionalne televizijske programe mogli ste vidjeti likovanje nadobudnih političara koji tvrde kako će naša zemlja ostati oaza u kojoj se neće koristiti GMO biljke. Unatoč hvalospjevima svih političkih stranaka, takva situacija se može zahvaliti naoko odličnoj odluci EU komisije koja je odlučila da svaka država članica EU sama odluči hoće li ili neće koristiti plodove bioinženjeringa na vlastitom tlu. Neupućenom promatraču se takvo što može učiniti savršenim, no zapravo EU komisija je sa svojih pleća prebacila ogroman teret na vlade država članica jer se otvara put tužbi najvećih GMO kompanija koje će i našu vladu optužiti za ometanje slobodnog tržišta. Malo domaćih ruža, par starih sorti bresaka i obične samonikle sorte vinove loze, sve to će uskoro postati ilegalna roba koju nećemo moći kultivirati, ali moći ćemo kupiti dizajnerske vrste iili ako budemo imali novca i utjecaja moći ćemo ozakoniti neke od arhaičnih vrsta bilja. Za to vrijeme GMO kompanije će zarađivati na našoj nemoći. Dok se mi još uvijek osjećamo sigurni glede GMO sjemenja i biljka, dotle već spomenuta Europska komisija ozbiljno radi na stvaranju zakona koji će nam zabraniti korištenje svih tradicionalnih sorti voća, povrća, uljarica, grahorica, gomoljki, salata i drugih korisnih biljaka, a sve kako bi nas još više kontrolirali i kako bi izbjegli gubitak koji se svake godine stvara s privatnim voćnjacima i povrtnjacima koji se ne mogu oporezovati, te se na takav način gube stotine milijardi Eura, naročito u ruralnim područjima kontinenta. Zabrane li se mogućnosti korištenja prastarih sorti biljaka, GMO mafija i dizajneri biljaka će konačno moći dobiti što žele, cijeli stari kontinent. Zakon o kvaliteti sjemenja i Orwelijanska kontrola stanovništva Od kraja 2013. godine EU sprema niz mjera s kojima će se zaštiti dizajnerske sorte korisnih biljka, najtužnije je od svega da se ovaj sramotan zakon na sve moguće načine pokušava progurati kao zaštita kvalitete sjemenja iako ona zapravo nema ništa s tim, jer su tradicionalne sorte uvijek, lokalno gledajući, najotpornije i najdugovječnije. Plant Reproductive Material Law ide toliko daleko da čak stvara restrikcije na uzgoju i sađenju šumskih stabala i trava na travnjacima i pašnjacima, dakle ne radi se samo o hrani i prehrani već i o kontroli pošumljavanja, uzgoja stabala, te kontroli sadnje trave na travnjacima, pašnjacima, okućnicama, sportskim terenima, parkovima, ili vašim terasama i balkonima. Zašto nekome smetaju naše prastare sorte voća, povrća i drugih biljaka koje kultiviramo na našoj zemlji? U već navedenom zakonu stoji kako će biti ilegalno saditi, reproducirati, prodavati i zamjenjivati bilo koju vrstu sjemenja koja nije prošla provjeru i certifikaciju EU agencije za biljne vrste. Ova agencija je već sada odgovorna za stvaranje ozakonjenih i testiranih vrsti biljaka koje će se moći koristiti na području EU-a. Takve vrste biljaka mogu stvoriti samo kompanije koje imaju pravo licenciranja ili pak vlade bogatih zemalja koje mogu zaštititi nacionalni biljni fond. Naše malene i siromašne države najvjerojatnije neće uspjeti spasiti gotovo ništa, te će se pretvoriti još jednom u “države slučaj” kojima drugi nameću kakvoću života i prehrane. U nadležnosti EU spada i godišnja provjera liste biljaka te naplata u skladu s njihovom brojnošću i cerifikacijom te prijava bilo kojeg prekršaja bez obzira radi li se o privatnoj ili državnoj pogrešci. Nova regulativa koja se trenutačno dorađuje, će staviti izvan zakona sve biljke za koje ne dobijemo godišnje certifikate, svi oni koji ne budu poštovali odluke o održavanju kvalitete sjemenja će plaćati novčane kazne, a nezakonite biljke bi se trebale uništiti. EU komisija će s time postati vlasnik svog sjemenja starog kontinenta. Prijedlog zakona se od 2013. do danas mijenjao nekoliko puta i to na našu štetu. Čini se da EU komisija želi kontrolirati baš sve, te da se naše slobode svakog dana nepovratno smanjuju. Ovi nenormalni drakonski zakoni su zapravo importirani iz SAD-a, naročito nakon odluke Baraka Obame da Monsantu, najvećoj i najmoćnojoj GMO kompaniji da stanoviti imunitet s kojim ova firma može raditi što god poželi, a da ne odgovara pred sudovima Amerike. Drugim riječima kompanije nas mogu trovati i uništavati sa svojim genetskim mutiranim proizvodima bez ikakve bojazni od sudskih tužbi. S druge strane, građani SAD-a već danas u mnogim saveznim državama nemaju pravo skupljati kišnicu te ne smiju obrađivati i posjedovati voćnjake i povrtnjake s organskim biljkama. Postajemo li mi svi zatvorenici bar-coda? Zakon o zaštiti sjemenja je zapravo regulativa koja će američki sindrom prebaciti na tlo starog kontinenta. Kada smo prije nekoliko godina pisali o prvotnim pokušajima kontrole slobodnog kućnog uzgoja prehrambenih namirnica, pogotovo na tlu Sjeverne Amerike i Novog Zelanda, malo tko je vjerovao da će se to i nama dogoditi. Na žalost mi, kao članica EU-a nećemo moći osporiti ovaj zakon kada on bude „pušten u promet,“ iz jednostavnog razloga jer smo se obavezali na poštovanje EU zakona i na neki način smo dužni vlastite nacionalne zakone regulirati u skladu s njima. Što to zapravo znači? To znači da za par godina nećete moći pojesti niti jagodu iz vrta, niti papričicu iz lončanice, ako ta jagoda i ta papričica nije na listi koju je odobrila EU i za koju ćete vi plaćati godišnju naknadu. Ovaj zakon će također uništiti varijacije svih malenih seoskih domaćinstava te organske proizvođače koji su svoje usjeve zasijali s arhaičnim sortama, koje nitko neće moći patentirati. Drugim riječima postat će kriminalci svi oni koji nemaju dizajnerske vrste biljaka, bez obzira što su korisnici arhaičnih sorti koje su se pokazale boljima, ukusnijima, zdravijima i plodnijima od bilo koje moderne sorte. Ako neka biljka ne bude mogla dosegnuti kriterije koje je osmislila EU, ona će automatski biti stavljena van zakona, a svi koji je budu uzgajali i koristili će postati kriminalci na vlastitoj zemlji u vlastitoj državi. Možda vam se ove riječi čine prežustrima i previše alarmantnima, ali to je crna budućnost koja nas čeka. Gotovo smo sigurni da nacionalne vlade neće moći registrirati većinu domaćih sorti, iz jednostavnog razloga što moderne varijacije biljaka imaju potpuno drugačije specifikacije od onih koje nisu predviđene za industrijski uzgoj i proizvodnju, okretanje leđa majki prirodi može zauvijek promijeniti izgled naše planete, a kontrola svega što jedemo i pijemo i te kako stvara klimu za društvo podložno patokraciji i diktaturi.