Nakon desetljeća oružane borbe protiv turske države, Kurdistanska radnička partija (PKK), koja zapravo predstavlja 15 milijuna turskih Kurda, spremna je položiti oružje te započeti pregovore s Turskom. Trenutačni lider PKK Murad Karayilan (pravi lider Abdullah Öcalan nalazi se u turskom zatvoru) tvrdi da se ne zalaže za neovisni državu, koja bi se prostirala na dijelovima teritorija Turske, Iraka, Irana i Sirije, nego da je spreman razgovarati o autonomiji unutar turskih granica.
Čini se da se mogući početak mirovnih pregovora između Kurda i Turske sprema već dulje vrijeme jer je nedavno i predsjednik Turske Abdullah Gül gotovo slavodobitno izjavio da njegova zemlja ima rješenje za “kurdsko pitanje”. Pritom je o Kurdima i moćnoj PKK govorio biranim diplomatskim jezikom, a da nije, kao što su to do sada često činili turski čelnici, nazivao teroristima.
Očekuje se da će Turska na kurdski prijedlog odgovoriti do početka lipnja, kada prestaje i jednostrani prekid vatre koji je proglasila PKK. Iznenadno mahanje maslinovim grančicama dio je šireg geostrateškog projekta u koji je uključen i SAD. Zanimljivo je da su izjave turskog predsjednika i vođe Kurda došle nakon Obamina posjeta Turskoj. Amerikancima je bitan mir između Turske i Kurda zbog pozicije u Iraku.
Nakon što je na sjeveru Iraka stvorena vrlo velika autonomija za Kurde, Amerikancima nikako ne odgovara da postoji vojna i politička snaga koja bi zagovarala “veliki Kurdistan” od 30 milijuna stanovnika, koji bi se k tomu prostirao na četiri iznimno značajne zemlje na Bliskom istoku. Samo dugotrajan i stabilan mir na sjeveru Iraka može omogućiti Amerikancima da napuste Irak, što je jedno od najvažnijih Obaminih obećanja.
Osim toga, u pregovorima oko mira između Palestine i Izraela vrlo je značajna i Sirija pa Amerikancima ne odgovara da netko, pa makar to bili i napaćeni Kurdi, tako važnoj zemlji uzima dio teritorija. Sličnom logikom Amerikanci idu i prema Irancima. Dat će im “sve”, ali samo pod uvjetom da odustanu od atomske bombe. Kada se stvari gledaju u širem kontekstu, odustajanje vodstva PKK od stvaranja kurdske države čini se dosta logičnim. Sve drugo bilo bi guranje naroda u političku, a možda i fizičku propast, što se dogodilo Tamilima.
