Dobro je što je Hrvatsko novinarsko društvo priopćenjem reagiralo i osudilo senzacionalistički način na koji su mediji izvještavali o slučaju liječnika i djevojke koja je s njim ordinirala u Obrovcu. U priopćenju piše:
“HND ne osporava pravo medijima da propituju i prozivaju institucije zdravstvenog sustava koje su mjesecima ignorirale pritužbe građana zbog neadekvatne zdravstvene skrbi u navedenoj liječničkoj ordinaciji, i to svakako jest u interesu javnosti. Nipošto, međutim, nije u interesu javnosti da se dvoje ljudi, koji očito imaju određenih zdravstvenih problema, prikazuje na način koji grubo krši njihova ljudska prava. Umjesto dosljednog inzistiranja na odgovornosti nadležnih institucija, težište mnogih medijskih napisa i priloga stavljeno je na ishitreno i površno osuđivanje i najgrublje ismijavanje dvoje nezaštićenih ljudi”.
Novinar ne mora biti liječnik i psihijatar da već nakon nekoliko rečenica s dvoje ljudi u ovom slučaju zaključi da je riječ o dvoje nesretnika kojima još više nego njihovim pacijentima treba medicinska pomoć i zaštita pred cijelom javnošću od njih samih. I nije to samo stvar novinarske profesionalnosti i pridržavanja profesionalnog etičkog kodeksa nego i ljudskosti koju čini sposobnost empatije, suosjećanja.
Doista je dobro da se HND oglasio u povodu tog slučaja, ali jedno službeno priopćenje nije dovoljan opis onoga što se tu zapravo dogodilo. Tu je potrebna ozbiljnija i dublja dijagnoza ljudskih duša i čitavog društva. A za takve dijagnoze ne obraćamo se liječnicima, nego umjetnicima, ponajprije književnicima. U jednoj nedavnoj kolumni, u kontekstu velike i strašne priče o Golom otoku, spomenuo sam srpskog književnika Miroslava Popovića (1926.-1985.). Razmišljajući i pišući o ljudima Nove Palanke, gradića u Bačkoj, i o tome što se s njima i u njima događalo za vrijeme, između i nakon ratova, Popović je u svom jedinom i velikom romanu “Sudbine” (Nolit, Beograd, 1984.) pisao o cijelom čovječanstvu, što svaki pravi književnik uvijek i čini. Od tog romana i u njemu opisanih sudbina preostao je niz priča koje su nakon autorove smrti prikupljene iz njegove ostavštine i objavljene u knjizi pripovjedaka “Tvrdo nebo” (Nolit, Beograd, 1986.). “Porodica” je naslov pripovijetke koja govori o obitelji Blanuša koju Popović u svega nekoliko majstorskih rečenica ovako opisuje: “Porodica Blanuša sastojala se od majke, sestara Ofelije i Emilije i Davida. Sestre se međusobno nisu trpele, majka, pralja i pijanica, nije trpela njih, sve tri su prezirale Davida, a on se njih pribojavao i stideo. Atmosfera nesloge u kući bila je toliko gusta da je bio dovoljan najmanji potres – samo pokret ili reč – pa da se kondenzuje u svađu i oblije svojom zelenom sluzi sve oko sebe”.
Na sličan se način ponašaju i Popovićeva novopalanačka porodica i bolesno društvo. Popovićevim riječima ovako: “Svaka takva nesložna, zloreka, svadljiva i nesrećna porodica gotovo usklikne od radosti kada se na njenom golom horizontu pojavi neko novo lice. Ona se tada složno, za tu priliku složna, svim svojim očnjacima (a svi zubi su joj očnjaci razdirači) baca na njega, para ga u svim pravcima, bez zazora mu ruje po duši, valjuška se po truleži koju je tamo iskopala ili sama nanela, do nesvestice udiše osećanje vlastite nadmoćnosti”.
Goli horizont, na kojem samo predsjednica tronuto zagledana s Vukovarskog vodotornja u daljinu vidi perspektivu “jedne od najprosperitetnijih država”, trulež koja se posvuda iskopava i nanosi i osjećaj vlastite nadmoćnosti u iživljavanju nad slabijim. Ma kako je to samo Miroslav Popović uspio početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u novopalanačkoj porodici Blanuša vidjeti Hrvatsku 2019., ili Srbiju, da se naši previše ne uvrijede?
Gledajući posramljeno kako hrabri novinar pred kamerama beskompromisno rešeta i svojim pitanjima razotkriva lažnu medicinsku sestricu iz Obrovca, na pameti mi je bilo ovo: lako vam je tamo biti odvažan istraživački novinar lišen bilo kakve pristranosti i ljudske subjektivnosti, hajde da vas vidim takve pred uvaženim gospodinom, još uvijek moćnim visokim političkim dužnosnikom Milijanom Brkićem. Pa njega zaspite pitanjima o njegovoj školi i diplomi i kako to da je cijeli sustav taj slučaj ostavio po strani ne propitujući više kompetentnost dotičnog uvaženog gospodina da se bavi visokom politikom i sudjeluje u vođenju najveće hrvatske stranke i države.
Eh, vjerojatno će se i ta priča opet otvoriti ako i kada gospodin Milijan Brkić padne s političkih visina, onda kada će svako piskaralo s njim biti “na Vaso”.
A kad sam već kod Miroslava Popovića i političara, ima on i o njima poput skalpela oštrih i preciznih rečenica. U pripovijetki “Vetar” piše o novopalanačkom trgovcu Avramovu koji je, na vlastito iznenađenje i zbog toga zaključivši da baš i nije “tako običan kakvim se celog života smatrao”, u danima nakon Prvog svjetskog rada izabran za predsjednika mjesnog Narodnog vijeća: “Članovi veća bili su prota, gradski podbeležnik, upravnik građanske škole, apotekar Ćurčija i drugi isto tako obrazovani i viđeni ljudi, a predsednik im je bio on. Uterujući se u svoju novu sliku o sebi, trgovac Avramov je sve svoje razgovore dovlačio na politiku, kojom se nikada nije bavio, i to onu najvišu, dižući čitave vodoskoke gluposti, ponašajući se kao neplivač u plićaku, koji nepotrebno jako pljeska rukama po vodi i imitira plivanje, dok nogama stalno proverava da li mu je dno tu, uveren dobrim delom duše da svi oko njega rade to isto i da nikakvo drugo plivanje u stvari i ne postoji.”
Čitati treba pa nam se neće pod dubinu i plivanje moći prodati rovanje po tuđim nesrećama ili praćakanje u plićaku jedne suze novopalanačke predsjednice.
