Život i njegovi uvjeti nikada nisu mazili obitelj Rupčić, supružnike Marijanu i Tomicu koji sa sedmero djece u dobi i od 2 do 18 godina žive u Maloj Plani pri Donjem Pazarištu, tridesetak kilometara od Gospića. Prvi dojam govori o skromnosti života u nedovršenoj obiteljskoj kući u kojoj je od sedamdesetak "kvadrata" deveteročlanoj obitelji na životnu raspolaganju manje od dvadesetak, a kuhinja i soba su im sve - od kupaonice do učionice za djecu.
Sreća je u nesreći, kažu, što glava obitelji Tomica radi kao sjekač u šumariji Perušić, ali oštra i duga zima odražava se na njegov rad i primanja. Da je Tomica po cijele dane u šumi vidljivo je i po kućanstvu, a uz djecu "od uha do uha" teško obrađuju i ono malo zemlje što im je na raspolaganju.
- Suprug je otišao jutros u Perušić, ali ne znam je li rekao na posao ili vidjeti ima li posla. Živimo svakako, a najviše loše jer djeci treba mnogo, a nema se odakle. Dugo smo skupljali za perilicu rublja, kupili je prije dva mjeseca i jako malo upotrebljavali jer je studen zaledila vodu pa se služimo vodom od susjeda ili iz potoka. Od blaga imamo samo šest ovaca, a imali smo i kravu, ali smo je morali zaklati. Imala je problema, a i veterinara treba platiti. Znate, teško je i kokoš hraniti, a kamoli svinju i kravu kad ni sami nemate dosta - priča nam Marijana koju smo zatekli kako na zaboravljeni način iz limena lavora održava higijenu malom dvogodišnjem Nikoli.
- Ovaj nam je lavor i umivaonik i kada, pa zamislite naš život u kojemu prednost ima četvero školaraca, a ostali kad stignu - kao da se ispričava gospođa Rupčić.
Nemaju radio, televizor i drugo što život može učiniti ljepšim, a nekakve viseće kuhinje i kvalitetne ležajeve "dobro" mijenja kredenac iz pedesetih godina te željezni i drveni kreveti koje je načela hrđa.
Iz Crvenog križa obilaze ih, ali pomoć traje kratko zbog one narodne ličke kako su u siromašnog i gladnog krupne oči, pa nas je zanimalo kako djeca u osjetljivoj dobi doživljavaju socijalne razlike koje sigurno postoje.
- Idem u šesti razred, dobar sam učenik, ali imam malo vremena jer mami pomažem u čišćenju, pranju posuđa, čuvanju Nikole, sedmogodišnjeg Milana i desetogodišnje Ane. Do škole imam oko tri kilometra, a razrednik Ivan Pezelj često govori kako smo mi djeca i prijatelji, a ne bogati i siromašni - priča 12-godišnja Mandica, dodajući kako zna za kino "jer je tamo već bila".
Srednjoškolce nismo zatekli jer je Lucija (17) bila kod bake u Kosinju, a Ivan (15) u školi u Gospiću, dok Ante (18) "raspoređuje" pristiglu pomoć u kojoj su oči sviju posebno uprte u limenu peć UNHCR-a.
Željko Mataija
