Lanjsku glazbeno ekstremno uspavanu pandemijsku godinu Dubioza Kolektiv razbudio je svojim devetim studijskim albumom #fakenews. Pjesme su na engleskom, španjolskom i francuskom jeziku, iz benda tvrde, zbog skromnog poznavanja stranih jezika uglavnom napisane uz pomoć Google Translate prevoditelja, a osim robota Robbyja Megabytea, impresivan je popis gostujućih ne-robotskih umjetnika: Manu Chao, Earl Sixteen iz kultnog britanskog benda Dreadzone, Toma Feterman iz francuskog Soviet Suprema te meksički bend Los de Abajo. Album je dostupan na svim digitalnim platformama te kao CD u izdanju Menarta, evidentno je usmjeren na inozemnu publiku, a Brano Jakubović i Vedran Mujagić u ime benda prekinuli su neplanirano dugačak godišnji odmor ne bi li nam odgovorili na nekoliko pitanja, a sve dok čekamo start koncertne sezone, u njihovu slučaju optimistično najavljene koncertom 15. travnja u Luxembourgu.
Godina iza nas zaslužuje ako ne pjesmu, a ono barem album... koliko vam je bila inspirativna, koliko teška i koliko iscrpljujuća?
BRANO: Godina 2020. zaslužuje jedino da ode što prije u zaborav. Kao bend, trudili smo se da radimo stvari koje će pomoći zajednici, na nekom simboličkom nivou. Jedinu pravu pomoć trenutačno mogu pružiti doktori i političari. Jasno nam je da ovi prvi daju sve od sebe i izgaraju na terenu svakodnevno, a većina ovih drugih gledaju kako da se izvuku ili kako da nešto maznu sa strane. Prije koji dan gledao sam na TV-u turskog doktora koji je rekao da intelektualci i ljudi iz kulture mogu prilično pridonijeti očuvanju psihe. Tu je naše mjesto. Upravo to smo pokušavali raditi i komunicirati poruku solidarnosti koja nam je sada jedino oružje koje imamo.
U njoj ste izdali svoj deveti album namijenjen inozemnom tržištu. Kako se primio?
BRANO: Jako je čudno iz ovog ugla pričati i procjenjivati kako je prošao ili kako se primio. Naime, od kada je počela pandemija, to sve kao da je dio neke paralelne stvarnosti koja čeka da se vrati. Godina 2020. počela je jako dobro za nas. Odsvirali smo dvadesetak koncerata u veljači kao prvi dio live promocije albuma. Svirali smo rasprodane koncerte u Pragu, Brnu, Moskvi, Amsterdamu i dvotjednu turneju po UK. Dok je ta turneja trajala, dolazile su vijesti iz Kine koje su govorile o nekakvom virusu koji se širi. Čak smo na koncertima pitali ljude plaše li se tih vijesti, potpuno nesvjesni da se u tom trenutku virus širi Europom. Kući smo došli prvog ožujka i desetak dana poslije došao je onaj prvi lockdown.
Kako “stranci” prihvaćaju “balkanski” aktivizam?
BRANO: Po meni ne postoji “balkanski” aktivizam. Aktivizam nema naciju. Aktivizam je univerzalna vrijednost koju ne koristimo dovoljno, a koja nam u demokratskom uređenju omogućava da budemo aktivni članovi društva. Pravo pitanje je zašto ljudi nisu zainteresirani za sudjelovanje. Obišli smo veći dio planeta, svirali na svim kontinentima i u svakoj zemlji u kojoj smo bili čuli smo manje-više isti set univerzalnih problema koji pritišću narod. Ono što je najluđe, svi govore kako je upravo kod njih najgora situacija. Čak su mi i u Norveškoj ljudi pričali o kriminalu, korupciji i nejednakostima među ljudima.
Album je vrlo prikladno vremenu naslovljen #fakenews. Smatrate li da su televizijski dnevnici i vijesti danas hrpa dezinformacija i do koje mjere laži pokreću svijet?
BRANO: Prije 3-4 godine Donald Trump i Boris Johnson su nekako postali šampioni korištenja lažnih vijesti u politici. Naravno, ta praksa je oduvijek postojala, ali oni su ipak “zakucali” fake news praksu na jedan novi nivo. Internet se od mreže na kojoj ljudi slobodno komuniciraju i dijele informacije pretvorio u mjesto na kojem moraš izbjegavati lažne vijesti i reklame ko gelere u ratu. Laži ne pokreću svijet, laži pokreću luđake.
Na albumu vam gostuje i Manu Chao... Vežu vas glazba i aktivizam, kakav je čovjek i glazbenik?
BRANO: Manua smo upoznali prije 20-ak godina kada je bio na turneji s Radio Bemba Sound Systemom. Od tada smo se često sretali na koncertima i festivalima. Imali smo sreću da se njemu svidjelo to što radimo i da smo do danas surađivali na nekoliko zajedničkih pjesama. Od njega smo jako puno naučili. Njegovo iskustvo je ogromno i tu vrstu znanja ne možeš naći u knjigama.
U pjesmi “Take My Job Away” o problemima nedostatka radne snage izazvane nekontroliranim migracijama prema zapadu, mogućim izlazima iz krize uz pomoć robotike, automatizacije i umjetne inteligencije, ali i opasnostima takvih rješenja, gostuje robot Robby Megabyte. Što će se dogoditi ako roboti doista preuzmu većinu naših poslova?
VEDRAN: Svi imaju neki iracionalni strah od tehnologije koja prijeti da će nam oduzeti poslove dok u isto vrijeme, u stvarnosti, svaki pojedinac pokušava “zaposliti” tehnologiju da umjesto njega obavlja što više posla. Mi smo okrenuli priču i molimo tehnologiju da preuzme posao od nas i javno bez srama priznajemo da smo lijeni i da preziremo rad. Naš plan je da članove benda postupno zamijenimo robotima. Mi ćemo kući roštiljati, a roboti nek’ idu na turneje.
Kažete: “Pamet i mudrost političara koji trenutačno vode ovaj planet je na nivou kompjutorskog procesora iz 80-ih godina. Ovom planetu je pod hitno potreban reset, a potom i update sistema.“ Za to imate rješenje – svoju Robotsku demokratsku partiju (RDP) – zabavno osnovanu s ovim novim albumom. Koji su njezini osnovni postulati i politički program?
VEDRAN: Politika stranke je upravo pametnija raspodjela posla između ljudi i robota na način da roboti i strojevi preuzmu sve poslove. Osnovna djelatnost ljudske vrste, od naših samih početaka, uvaljivanje je posla nekom drugom. U korijenu ljudskog razmišljanja i postojanja je princip “ne mogu me malo platiti koliko ja mogu malo raditi”, a u RDP-u kao stranci samo želimo poštovati te vjekovne težnje i ambicije ljudske vrste. Ideja je da robotima prepustimo sve poslove dok se ljudi zajebavaju, roštiljaju, pecaju ili uživaju u nekom drugom hobiju. S druge strane RDP se zalaže da robotima zauzvrat garantiramo osnovna robotska prava kao što su: pravo na redovan servis, pravo na redovan update softvera, pravo na dostojanstvenu reciklažu nakon završenog radnog vijeka…
Ipak, roboti nikada neće moći pisati s dušom. Pisanje je za vas potreba da pobjegnete od stvarnosti ili baš suprotno – da se suočite s njom?
BRANO: Praksa bježanja od stvarnosti je razumljiva potreba. Svakodnevno smo pritisnuti suludom stvarnošću u kojoj se čovjek osjeća malim i nebitnim. Baš zbog toga je ponekad potrebno skupiti snage i hrabrosti i suočiti se sa stvarnošću. Za mene osobno, pisanje o realnosti u kojoj živim je jedini način da ne poludim.
VEDRAN: Ne znam čemu ta potreba da se stalno omalovažavaju roboti? Duša i stvarnost su svakako precijenjeni, a umjetna inteligencija je savršeno sposobna za pisanje pjesama, što ćete čuti na našim sljedećim albumima. Uz to, algoritam, za sada, ne traži tantijeme iz ZAMP-a.
Pjesme koje se bave društvenim temama, na prostoru Balkana nemaju kalendar. Problemi su isti danas kao i prije dvadeset i kusur godina. Frustrira li vas ta činjenica?
VEDRAN: Ima to i dobrih strana. Evo na primjer, za muzičare je inače poprilično opasno baviti se dnevnopolitičkim temama i praviti pjesme o tome jer kada se jednom neki problem riješi ili prevlada – sama pjesma, lišena konteksta, postaje beskoristan i besmislen komad prošlosti. Ali budući da se kod nas stvari već desetljećima vrte u krug, tako su i angažirane pjesme od prije 15 ili 20 godina i dalje potpuno aktualne i praktično postaju zimzeleni hitovi koje svaka nova generacija može reciklirati u aktualnom političkom trenutku.
Živimo u vrijeme kada je i budali jasno da na globalnom nivou vladaju ozbiljni problemi, klimatske promjene, pandemije, a mi ovdje još uvijek prebrojavamo krvna zrnca. Jesmo li neobrazovani i zaostali ili u čemu je problem?
BRANO: Vjerojatno su problem sve gore pobrojene stvari, plus nevjerojatna pohlepa ljudskog roda da uzme još i još. Pandemija, koliko god užasna bila, ima i pozitivnu stranu. Čovječanstvo ima priliku da zastane, da se preračuna i možda redefinira. Mi kao ljudska vrsta imamo dva izbora. Ili ćemo se promijeniti ili ćemo vrlo brzo toliko uništiti svoje okruženje da ćemo nestati.
VEDRAN: Sudeći po tome da je trenutačna glavna preokupacija tko će više profitirati od pandemije, teško je biti optimist. Bilo bi najlogičnije, u nekom idealnom svijetu, da se nosioci patenata za cjepivo, makar privremeno odreknu svojih prava i profita i puste da cjepivo lokalno proizvode svi – kako bi se pandemija brže obuzdala i kako bi se spriječilo da virus mutira unedogled. Ovako, dok se nacije i proizvođači prepucavaju i nadmudruju – virus će “prekucati igricu”, pa će se ova agonija produžiti puno dulje nego bi trebalo.
Jednom vas je netko zgodno pitao kakva bi nam to doista danas politika trebala, a ispod koje biste se i sami potpisali?
BRANO: Ja osobno ne podržavam nijednu političku partiju. Kada glasam na izborima, trudim se zaokružiti pojedince koje sam pratio i čiji rad i ideje smatram dobrim. Osobno tragam i glasam za ideje koje se temelje na jednakim pravima za sve. U BiH još uvijek vlada jedna vrsta aparthejda u kojem pripadnici tri naroda imaju dominaciju nad svima ostalima. Vjerojatno većina građana u Hrvatskoj ne zna da ja, primjerice, ako bih se htio kandidirati na izborima, to ne mogu jer ne pripadam jednom od tri naroda. Dakle, ako nisi Bošnjak, Hrvat ili Srbin, ne možeš se kandidirati niti biti biran, što je osnovno ljudsko pravo. Postoji presuda iz Strasbourga iz 2009. godine prema kojoj svi građani BiH imaju pravo biti kandidirani i birani na izborima, ali aktualne političke elite još uvijek ne žele provesti tu odluku jer im oduzima ekskluzivno pravo da vladaju ovom zemljom po feudalnim principima.
VEDRAN: RDP ima moj potpis i u potpunosti podržavam program partije i sve aktivnosti utemeljitelja Robija Megabyta jer mi je obećao prigodno uhljebljenje čim pobijedi na sljedećim izborima.
Kažete, rad svake političke stranke može se usporediti s kartelima koji dilaju drogu. Koji kartel je na snazi u BiH, po kojem principu funkcionira i kako mu se suprotstaviti?
BRANO: Ako pogledate principe i praksu prema kojima funkcionira većina političkih partija, shvatit ćete da to zaista više podsjeća na kartele nego na partije. Uglavnom imaju jednog neupitnog vođu čije se odluke ne smiju dovesti u pitanje i onda dalje sve funkcionira po principu piramidalne raspodjele. Ako se pojavi netko tko preispituje odluke i naloge velikog vođe, brzo biva odstranjen iz organizacije.
VEDRAN: Da ne bude da je kod nas u bendu drukčije i da smo bespotrebno izmišljali toplu vodu, ustroj RDP-a je gotovo u potpunosti prekopiran iz serije “Narcos” i, vjerujte, za sada sve dobro funkcionira.
Jednom ste rekli da u svojoj glazbi prikazujete svoju ljubav prema sekiraciji i zanimanju za mnoge regionalne i svjetske probleme, od mogućih termonuklearnih ratova na korejskom poluotoku i recesije preko svojedobnog izbora Trumpa za predsjednika čemu je sad došao kraj.
VEDRAN: Trumpizam je u Americi, pod drugim imenima postojao i prije Trumpova mandata i neće nestati samo zato što je Trump izgubio izbore. Svi ti radikali, konzervativni vjerski fanatici, rasisti i njihovi ekstremni stavovi, nad kojima se sada ostatak svijeta kao zgražava bili su i ostali američki mainstream, sa svojom partijom, infrastrukturom, medijima, celebrityjima. Sve to je prije nekako uspijevalo ostati izvan uobičajene predstave o Americi kao “svjetioniku demokracije” pa su se ljudi malo iznenadili kada se ta ispeglana i izidealizirana slika Amerike raspala pred njihovim očima. Osim onog idiotskog upada u Kongres, nema tu nekog specijalnog divljanja – već je sve normalni “business as usual”.
Koje vrijednosti su se najviše izgubile u desetljećima iza nas ili su tek zamijenjene novima?
VEDRAN: Kod nas su vrijednosti poprilično stabilne jer u Bosni konvertibilna marka ima fiksni tečaj u odnosu na euro pa ne devalvira tako lako. I dosta dobro se mijenja u ostale valute po također prilično stabilnom kursu. Jedino se sada nameće pitanje kriptovaluta jer još nisu nađeni modaliteti plaćanja bureka i ćevapa… Postoji ideja da svaka porcija dobije vlastiti NFT token, ali o tome još raspravljaju u Udruženju ćevabdžija i buregdžija.
Što je gorući problem BiH?
VEDRAN: Trenutačno nemamo gorućih problema: šumski požari će početi za koji mjesec kad zatopli. Još je aktualan zimski set problema i snijeg koji svake godine tradicionalno iznenadi zimske službe.
Ove 2021. kao bend postajete punoljetni. Što je najvažnije što ste spoznali i u 18 godina boravka na sceni?
BRANO: 1. Kombi nije prijevozno sredstvo, nego dnevni boravak; 2. Navigacija je čovjekov najbolji prijatelj; 3. Tuširanje i spavanje su precijenjeni; 4. Putovati je najljepše jer da je kod kuće tako lijepo, ne bi cuku morali vezati za nju.
Kad odvrtite film unatrag, što vas je to posebno dubiozno te 2003. potaklo da osnujete bend i kroz njega progovarate o problemima koji su vas mučili i muče?
BRANO: Prije dvije godine snimili smo dokumentarni film koji se zove “Film za djecu i odrasle” koji govori o počecima benda i upravo ga vrtim unazad i ne mogu skontati koji nas je vrag nagonio na ovo. Mogli smo se zaposliti u kakvoj državnoj firmi i sad bismo fino preko Zooma radili od kuće. Plaća redovna, a na posao ideš u gaćama.
Koji su vam stariji kolege sa scene koji su utabali put društvene problematike u glazbi tada bili uzori?
VEDRAN: Najviše grubih građevinskih radova na utabavanju trasa za naše djelovanje su izvršili bendovi Buldožer i Parni valjak.
Postoji li u Bosni glazbena industrija u punom smislu riječi? Kakvo je stanje na sceni, od ekstremne 2020. zacijelo posebno gadno?
VEDRAN: Ne postoji. Ni u punom ni u praznom smislu te riječi. Endemski primjerci bosanskih estradnih radnika su toliko navikli na ekstremne uvjete poslovanja da mnogi nisu ni primijetili da se nešto promijenilo 2020. godine.
Tijekom postojanja benda većina vas je postala roditeljima, ima tu čujem dosta djece. Vidite li njihovu budućnost na Balkanu?
BRANO: Trenutačno hranimo trinaestero djece ako se što u međuvremenu nije promijenilo s obzirom na to da je u lockdownu dosadno, a seks je i dalje najbolja zanimacija. Prije nekoliko dana, naše Ministarstvo vanjskih poslova proglasilo je knjigu “Ne okreći se sine“ za obaveznu lektiru. Iz tog štiva djeca trebaju naučiti kako se pravilno i odgovorno odlazi na zapad, samo što sada za odlazak, osim polaganja vozačkog testa, trebaju položiti i PCR test.
Pada li vam na pamet zaokret od glazbe i život od drugih prihoda ili ćete i dalje ustrajati u toj pogibeljnoj struci?
VEDRAN: Budući da smo većinu života zapostavljali sve osim muzike – teško je vjerovati da ćemo sada sve bataliti i ekspresno se prekvalificirati da otimamo digitalni kruh IT sektoru ili analogni kruh poljoprivrednicima.
Što je najljepše što Bosna ima?
VEDRAN: U Udruženju buregdžija i ćevabdžija BiH se konstantno lome koplja oko toga koja od ove dvije gastronomske poslastice treba biti nominirana za UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine. Kada i ako se dogovore – moći ćemo vam odgovoriti na ovo pitanje.
Pandemija koronavirusa ide prema svojem trećem valu, kako plivate u tom uzburkanom moru i u kojem smjeru promišljate kada se postavi pitanje cijepiti se ili ne?
VEDRAN: Budući da su naše vlasti, narodski rečeno, usrale i šefa i stanicu kada je riječ o nabavci cjepiva – nemamo previše manevarskog prostora za promišljanje jer cijepljenje još nije počelo, a kad će – ne znamo.
Hoće li doći bolja vremena?
VEDRAN: Meni je nedavno Vidovita Džemila sa suradnicima gledala u escajg. Druga kašika mi je ušla u retrogradni Merkur što je jak indikator da će stvari uskoro krenuti nabolje.
BRANO: Ja trenutačno imam ozbiljan problem s ovim pitanjem jer mi je zamagljena kristalna kugla pa ne vidim baš najbolje, ali evo, pogledat ću fildžan da ne ispadne da nisam odgovorio. Evo, vidim goluba, to znači da nas čekaju lijepe vijesti, ali ovdje s druge strane imamo kornjaču čije je značenje da nam netko radi iza leđa.
Odlični