Majka joj je umrla od malarije, a otac skončao u nekom od krvavih, dugih i besmislenih ratova u DR Kongu. U dobi od dvije i pol godine završila je u sirotištu, prljava i gladna, pa je posve izvjesno da bi tako i skončala da je nije pronašla, Božjom rukom vođena, ljubav s drugog kontinenta.
Numbi Kasongo bila je, prema procjeni UNICEF-a, jedno od gotovo pet milijuna siročadi u toj zemlji, a danas ima obitelj i topli dom u Bjelovaru. Trebala je to biti lijepa priča, od prvog do posljednjeg poglavlja, ali ispalo je drukčije. Četiri godine poslije pretvorila se u sumornu, mračnu priču o pohlepi žene koja je manipulirajući osjećajima brojne obitelji dovela na rub emocionalnog, ali i financijskog kolapsa, uvlačeći ih u svoju prljavu rabotu s elementima trgovine djecom. Mnogi od njih kasnije su svojim svjedočenjima doprinijeli podizanju optužnice koju je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu upravo podiglo protiv Adriane Sučić Roginić, vlasnice tvrtke “Moja obitelj”, koju se tereti za prijevaru kojom je ostvarila materijalnu dobit od najmanje 301.050 kuna.
Pritisci i prijetnje
Bila je 2010. kad su svi vodeći hrvatski mediji donijeli priču o Adriani Sučić Roginić, požrtvovnoj i odvažnoj Zagrepčanki koja je pružila dom djevojčici iz Etiopije pa odlučila posredovanjem pomoći drugima da svoju obitelj prošire za jednog malog afričkog anđela. Procjenjuje se da je tijekom dvije godine čak 50-ak obitelji iz Hrvatske i inozemstva s tom tvrtkom potpisalo ugovore o pružanju savjetodavne pomoći pri posvajanju djece iz Afrike. Istražitelji su utvrdili da je od siječnja 2011. do konca 2012.godine registrirala trgovačko društvo posredujući između potencijalnih posvojitelja i afričke djece za što, ispostavilo se, uopće nije imala ni ovlasti.
Foto: Reuters/Pixsell
Niti je tvrtka bila registrirana za obavljanje takve djelatnosti niti je za registriranje takve djelatnosti postojala zakonska mogućnost. To, naime, prema Obiteljskom zakonu može činiti samo Centar za socijalnu skrb u mjestu prebivališta djeteta, a u vrijeme počinjenja kaznenog djela Hrvatska nije bila potpisnica Haaške konvencije o zaštiti djece i suradnji u slučaju međunarodnog posvojenja, dakle, nije bila dopuštena.
Kako bi svoje žrtve uvjerila u suprotno, Adriana Sučić Roginić bezočno je lagala pa je jednu od potencijalnih posvojiteljica, Karlu C. K., uvjeravala da ju je za ovu vrstu posla ovlastilo nekoliko ministarstava: pravosuđa, vanjskih poslova i socijalne skrbi pa se pritom i pohvalila nepostojećim međunarodnim certifikatom za posredovanje u posvajanju.
Šizili smo. Platili smo joj 250.000 kuna, a dijete nismo dobili pa smo sami otišli po njega u Kongo
Istraga je utvrdila da je Adriana Sučić Roginić s obiteljima, potencijalnim posvojiteljima, dogovorila da će za dogovoreni novčani iznos provesti postupak posvojenja djeteta iz DR Konga i dovesti dijete u Hrvatsku, a ulaznica u krug posvojitelja plaćala se 42.000 kuna. Taj iznos, međutim, u pravilu bi s vremenom rastao do neslućenih razmjera. U dodatku sporazuma pisalo je i da će posvojitelj morati platiti isti iznos u slučaju da dijete koje je dovedeno u Hrvatsku iz nekih pravnih razloga mora biti vraćeno u Kongo. Ima tu i članaka koji govore o odšteti od 20.000 kuna koje posvojitelj mora platiti ako s bilo kime dijeli informaciju da je posvojitelj.
Adriana Sučić Roginić posebno je strahovala od mogućnosti da više posvojitelja razgovara o svom procesu pa je i u tom slučaju zaprijetila kaznom od 20.000 kuna. Jednom prilikom prijetnjama je zaustavila komunikaciju nekoliko posvojiteljica na internetskim forumima.
No sve je to bio uvod u kalvariju koja bi slijedila: nakon što su roditelji višestruko preplatili njezine usluge za nepostojeće troškove, nakon što su svi dogovoreni rokovi probijeni, roditelji su u konačnici po afričku djecu bili prisiljeni odlaziti sami.
Jedna od njih je i Bjelovarka Sanda Blažević Vlahović, otprije samohrana majka dviju kćeri, čija je želja da jednoj afričkoj djevojčici pružiti dom okončana “gušenjem” u kreditima i dugovima, o čemu je prije godinu dana progovorila i za Večernji list. Za Adrianu Sučić Roginić doznala je iz medija pa u rujnu 2011. s njom spremno potpisala ugovor koji joj je jamčio dijete na kućnim vratima za šest do osam mjeseci, za iznos od 50 tisuća kuna.
– Vjerovala sam da će ta žena, s obzirom na to da je i sama majka, biti osjetljiva i puna suosjećanja, ali ispostavilo se da je taj posao za nju samo prilika za unosan biznis i da u njoj nema ni trunke dobrote – kazala je Sanda pa se prisjetila kako su, nakon početne uplate, idućih mjeseci počeli stizati računi s nevjerojatnim iznosima, primjerice 6150 kuna za putovnicu koja se u Hrvatskoj, po ubrzanom i skupljem postupku, može nabaviti za 700-tinjak kuna.
Jaka želja za djetetom
Dodatnih 10 tisuća kuna Sanda je iskeširala za troškove sudskog tumača u Čazmi, putovanje do Beograda i slanje dokumenata DHL-om. Istodobno je počela kanonada troškova iz Konga. Nakon što je platila 22 tisuće kuna za usluge odvjetničkog ureda, odatle stiže zahtjev za još 8134 kune za sudske pristojbe, što je uredno plaćala sve dok nije stigao suludi zahtjev za uplatu 1500 kuna jer je dijete oboljelo od malarije. Poslije je doznala da je to bila prljava laž.
– Želja za djetetom bila je toliko jaka da isprva nisam uočila da mi uzima toliki novac bez ikakva jamstva da ću dijete i dobiti. Kao klijenticu, bila je dužna zaštititi me, a ne mirno gledati kako me birokracija u Kongu guli do kože pa onda ignorirati moje pozive, poruke, e-mailove i prepustiti me samoj sebi jer, da sam kroz taj proces željela proći sama, zašto bih angažirala tvrtku za posredovanje – pitala se Sanda kojoj joj je, nakon što je godinu dana dijete gledala samo na fotografiji, jednostavno prekipjelo.
U prosincu 2012., točno 15 mjeseci nakon potpisivanja ugovora, ukrcala se u avion i otišla po kćer. Avionsku kartu za Nairobi platila je 23 tisuće kuna, a dodatnih 6870 kuna poslala je ravnatelju sirotišta za troškove navodnog liječenja, izrade fotografija, hotelskog smještaja te da iz Konga doprati dijete.
– Na aerodromu sam drhtala: hoće li doći, kako će izgledati naš prvi susret, hoće li me prihvatiti? Kad sam je ugledala, klekla sam pred nju, a Numbi me samo zagrlila – prisjetila se Sanda.
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Pohlepa Adriane Sučić Roginić dovela ju je do ruba: kako bi pokrila troškove koji su, koliko se uopće tada mogla sjetiti, narasli na 113 tisuća kuna, bila je prisiljena podići čak tri kredita. S obzirom na to da je bila na rodiljskom i nije imala odakle plaćati rate, nakon što je prodala auto morala je na bubanj staviti i svoj lijepi dom s okućnicom pa za svoje tri kćeri potražiti znatno skromniji. U javnost je izišla sa svojom pričom kako bi se” toj manipulaciji stalo na kraj i kako nijedna obitelj više nikad ne bi morala proći muke nalik na njezine”.
Agonija posvajatelja
Istraga je, međutim, pokazala da su sličnu agoniju prošle i brojne druge obitelji. Zagrepčani Savka i Dario Baričević, roditelji troje djece, također su poželjeli neko afričko siroče spasiti od bijede, otprilike u isto vrijeme kad je u dječji dom u Lubumbashiju, na drugom kraju svijeta, socijalna služba dovela samo godinu dana staru Naomi – njihovu buduću kćer.
Na prvom sastanku Adriana je najavila da će troškovi iznositi oko 100 tisuća kuna, čemu će se pridodati još 12 tisuća kuna za njezinu uslugu praćenja djeteta iz Afrike, na što treba dodati i cijenu avionskih karata za nju i dijete. Ubrzo je stigao i predračun tamošnjeg odvjetnika na 6200 dolara, ali i fotografija djevojčice, što ih je natjeralo da nakratko zaborave financijsku muku. Međutim, nakon silnih mjeseci Adrianine šutnje Dario je po svoju kćer otišao sam.
– Počeli smo pomalo šiziti. Gledamo Naomi svaki dan na slici, a ne znamo hoće li ikada doći. Adriana se prestala javljati. To je trajalo mjesecima. Nazvali smo je s tuđeg broja pa se javila. Rekla nam je da je sve O.K. i mene upozorila da ne pričam o posvojenju na društvenim mrežama s drugim posvojiteljima, prijeteći kaznom od 20.000 kuna. Došli smo do broja ravnatelja doma u kojem je smještena Naomi i počeli s njim izravno komunicirati. Tada smo odlučili da sami idemo u Kongo po dijete jer je inače nikada nećemo vidjeti – kažu Naomini novi roditelji Savka i Dario Baričević koji su, umjesto dogovorenih stotinu, potrošili čak 250 tisuća kuna. Ipak, Naomi danas s roditeljima živi u zagrebačkoj Sopnici, navikavajući se na toplu vodu, darove i zagrljaje svojih roditelja.
Osim četiriju obitelji koje su istražiteljima detaljno opisale svoj put do djeteta, Adrianinu “metodologiju rada” potvrdio je i cijeli niz svjedoka, njih desetak, koji su na isti način posvojili dijete iz Konga ili su u postupku posvojenja. Svi iskazi obitelji i drugih svjedoka pokazali su se istinitim, što je utvrđeno pretragom njezina doma, pretragama računala i mobitela, kao i svom oduzetom poslovnom dokumentacijom tvrtke “Moja obitelj”, ubrzo nakon uhićenja u večernjim satima 15. ožujka prošle godine. Policija je zakucala na vrata njezina doma, manje urbane vile u zapadnom dijelu Zagreba, gdje se nalazi i sjedište tvrtke “Moja obitelj” koja je ubrzo završila u likvidaciji.
Tijekom iznošenja obrane, kako doznajemo, poricala je namjeru prijevare, a njezin suprug s kojim smo tada stupili u kontakt nije krio ogorčenje pričom koju smo tog dana objavili u Večernjem listu.
– Što još imam reći nakon 124 lažne informacije koje ste objavili, koje nemaju veze s istinom. Što imam demantirati nakon što ste od humanitarne obitelji napravili kriminalce. Uništili ste jednu obitelj koja je dala sve od sebe da usreći tolike ljude, da im pomogne – bilo je sve što je želio reći suprug Adriane Sučić Roginić.
A ona, s obzirom na to da je u trenutku uhićenja bila u drugom stanju, iz istražnog zatvora puštena je kući dva tjedna nakon uhićenja.
Obitelji koje su upravo u to vrijeme na ovaj ili onaj način stigle do željenog afričkog djeteta, prije točno godinu dana izrazile su zadovoljstvom reakcijom države, no istodobno nisu krile strah koji osjećaju pri pomisli da će im ta ista država, s obzirom na način stjecanja, oduzeti djecu. Strahu usprkos, neki među njima javno su progovorili za naš list, a neki pak odlučili svojim iskazima pomoći DORH-u. Šutnja kojom je do tada bila obavijena ova priča o iskorištavanju možda i najjače ljudske emocije – one koja se tiče djeteta koje već imamo ili tek sanjamo – tako je prekinuta. Na tu šutnju koja počiva na strahu natjerala ih je upravo Adriana Sučić Roginić: oni koji su dijete već dobili strahovali su da ga, zbog mutnih poslova tvrtke s kojom su surađivali, ne izgube, a pokretanje istrage još je teže palo onima čiji proces posvajanja još traje.
Država štiti djecu
Držeći tako obitelji u pat-poziciji, tvrtka “Moja obitelj” dugo je neometano uspijevala spriječiti sve pokušaje raskrinkavanja svoje rabote, možda i stoga što je njezina vlasnica bivša djelatnica Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA).
Očito iskusna u obmani, ona je svoj posao organizirala do posljednjeg detalja.
Međutim, nakon vijesti o njezinu uhićenju u ožujku prošle godine oglasila se i ministrica Milanka Opačić koja je tada objavila da je njezino ministarstvo itekako upoznato s ovom mutnom pričom te da su i oni u više navrata upozoravali DORH na rad ove agencije. Pritom je pružila i utjehu svim uplašenim roditeljima iz naše priče kada je kazala da mogu biti mirni i da nitko neće trgati djecu iz njihova naručja jer će se voditi briga o najboljem interesu djeteta. A nema sumnje što je najbolje za njih. Adrianu Sučić Roginić čeka suđenje gdje će Državno odvjetništvo za kaznena djela koja je počinila zatražiti zatvorsku kaznu.
"Potpisala sam ugovor koji mi jamči za cijenu od 50 000 kn dijete na kućnim vratima u roku od šest do osam mjeseci." Ovu isporuku jamči privatna tvrtka. Znači ovdje se radi o privatnom biznisu. Pa ovo je tada klasičan primjer trgovine ljudima u kojoj nije krivac samo onaj tko nudi uslugu već i onaj tko traži takvu uslugu.