Za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje ponavljamo arhivske tekstove o Domovinskom ratu i borbama koje su se vodile uoči pada Vukovara.
Dan prije pada svi su osjećali što će se dogoditi. Vojni zapovjednici znali su, kad su neprijateljske snage osvojile Milovo brdo, bio je to kraj. Ta je uzvisina bila ključna za obranu grada, a branitelja, ali i streljiva, bilo je premalo. Nikica Burić “Samoborac”, zapovjednik Sajmišta u obrani Vukovara, obišao je cijelu liniju da vidi stanje: bilo ih je 113, ranjenih i gladnih, svatko s dva-tri okvira streljiva, ponetko je imao i bombu.
Otišao je na razgovor sa zapovjednicima, bilo ih je sedam, na kojem saznaje da je i drugdje ista situacija. Ostali su bez streljiva, bez ljudi i prepušteni sami sebi. Istovremeno, sumorna je atmosfera bila i u Uredu predsjednika, koji je bio na stalnoj liniji s doktoricom Vesnom Bosanac, ravnateljicom vukovarske bolnice, čiji su liječnici radili u podrumu, u neadekvatnim uvjetima, dok su po njima svakodnevno padale granate. Državni vrh i prvi predsjednik dogovarali su, svjedoči Vesna Škare Ožbolt, u vrijeme pada Vukovara savjetnica za odnose s javnošću Franje Tuđmana, 13 prekida vatre i niti jedan dogovor nije ispoštivan.
Što s ranjenicima u bolnici kada posljednji branitelji napuste grad, pomislio je i “Samoborac” dok je palio cigaretu ispred bolnice, no ubrzo je saznao kako povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili i dr. Bosanac kažu da se njima ne bi trebalo ništa dogoditi. Poslije je doktorica Bosanac u svjedočenju pred Međunarodnim sudom u Haagu govorila da je u tri mjeseca “praktično srušen cijeli grad”, dok su u podrumu bolnice u neizdrživim uvjetima pomoć pružali stotinama ranjenika i bolesnika te brojnim civilima koji su se posljednjih dana prije pada u nju sklonili.
Na upit je li bolnica izravno granatirana i s kojih položaja, dr. Bosanac je potvrdila da je “od 15. kolovoza do 18. studenoga svakodnevno na bolnicu padalo između 80 i 90 avionskih bombi, granata i drugih projektila”, iako su na krovu i u dvorištu bili istaknuti veliki znakovi Crvenog križa.
Padom Vukovara pokazalo se da obećanje da se ranjenicima iz bolnice neće ništa dogoditi isto lažno. Dio ranjenika iz bolnice nakon pada Vukovara krenulo je u koloni sa stotinama zarobljenih Hrvata, civila, vojnika, trudnica, žena i staraca na Veleprometu, Sajmištu, Borovu naselju, logorima u Dalju i Negoslavicima. Dio se uspio izvući preko Srijemske Mitrovice i doći u Hrvatsku. No velik dio nije uspio izići, završili su u koloni, posljednjoj koloni koja je prošla put kroz Vukovar i završila je tragično, ubijeno, mučeno. Najveći pokolj napravljen je na Ovčari. Tamo su ubijeni zakopani u masovnoj grobnici, bilo ih je i više, ali ova na Ovčari bila je najstrašnija. I danas se oko Vukovara i Kolone sjećanje svake godine dižu tenzije, jedan od razloga je što stvari – nisu raščišćene do kraja.
>> VIDEO Vukovarska je bolnica u jesen 1991. bila pod stalnom neprijateljskom vatrom unatoč tome što je zaštićena Ženevskim konvencijama: Pogledajte kako je izgledao život u podrumu bolnice
– Kotrljaju se kojekakve teze do današnjeg dana koje plasiraju da je Vukovar prodan, izdan, da su zapovjednici bili nečiji špijuni. Potpuno sulude priče proizišle iz tvornice KOS-a, Udbe, koji je već tada puštao priče vezano uz destabilizaciju ljudi koji su ostali braniti Vukovar. Velik je broj nestalih koji još nisu nađeni. Ti ljudi koji su hodali tim putem još nisu pronađeni – i to je problem – govori V. Škare Ožbolt.
Strahote nismo procesuirali
Problem su, dodaje, i presude na Haaškom sudu koje su bile iznimno blage, oslobađajuće ili s minimalnim kaznama. – U Vukovaru je izvršen ratni zločin, kulturocid, ekocid, grad je razrušen, ljudi su uništeni, generacije su nestale i to je nešto što još uvijek nije procesuirano do kraja. Ni naša nacija te strahote rata nije procesuirala do kraja – njen je zaključak.
Granatiranje bolnice, ubijanje ranjenika iz bolnice. Koji su to ljudi? Kakav je to narod?