Lex Perković jedna je od najvećih sramota koju nam je podarila vlast Ive Josipovića i Zorana Milanovića. No osim sramote podarila nam je i neviđenu političku i drugu štetu u predvečerje ulaska Hrvatske u EU. Sjećate li se kako su tadašnji vladajući branili donošenje lexa? Bila je to velika briga za nacionalne interese, a posebice za hrvatske branitelje. U tome su tada najglasniji bili Milanović i njegov ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji su narod plašili poplavom optužnica iz Europe protiv naših branitelja i zahtjevima za izručenje ako ne donesemo lex Perković i tako spriječimo brojne nečasne radnje koje nam spremaju zločeste europske zemlje. Jer da taj sramotni zakon, kako su galamili i branili se, nije za zaštitu Perkovića, nije osmišljen za jednu osobu ili dvije, ako uračunamo i Zdravka Mustača, nego za zaštitu naših branitelja! Koja je to bila besramna laž!
Koliko je do danas, nakon brisanja lexa Perković, optužnica protiv naših branitelja objavljeno iz Europe? Ni jedna! Na sve to danas šute i Josipović i Milanović i Miljenić i ostali drugovi.
Ali zato se našla Anka Mrak Taritaš, Milanovićeva ministrica, koja je u povodu povratka Josipa Perkovića u Hrvatsku izjavila da je u svemu „sigurno bilo brojnih nespretnosti“. Pa da, i za nju i za druge to je bila obična nespretnost! Ali ako je to bio niz nespretnosti, onda su oni koji su tome kumovali bili nesposobni. Štoviše, koliko je onda nespretnosti bilo u donošenju svih drugih zakona? Ili se jednostavno to samo može nazvati nizom nespretnosti, i stvar je riješena?
Tako je Perkovićev povratak u Hrvatsku na odsluženje dugogodišnje kazne zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića još jednom bio lakmus-papir za hrvatsku politiku i političare, u prvom redu one koji se kite ljevičarstvom, liberalizmom. Jer bez obzira na stranačke boje, zločin bi, kao i zločinac, trebao biti osuđen od svih i svakoga, a presuda suda i činjenice poštovane.
No Anka Mrak Taritaš ostala je ipak samo na ovoj konstataciji. Jer još veći biser izvalio je vođa zagorskog SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, također jedan od bivših Milanovićevih nespretnih ministara. On je pak izvalio ovo: “Znate kak se kaže u Zagorju, jednom špijun uvijek špijun. Kadar Franje Tuđmana i Gojka Šuška. A sve što se poslije događalo suradnja je pravosudnih organa”. Prvo je pitanje, je li Perković bio Tuđmanov i Šuškov kadar kad je ubijen Stjepan Đureković 1983. godine? Očito nije! I drugo, nema ni riječi na komentar oko lexa Perković. A onda treće: kakva je to bila suradnja pravosudnih organa? Treba pročitati presudu Krunoslavu Pratesu, Perkovićevu udbaškom agentu, koji je omogućio Đurekovićevo ubojstvo, pa vidjeti koje je sve opstrukcije Hrvatska izvodila u pravosudnoj suradnji s Njemačkom, pri čemu valja naglasiti da je tada na vlasti bio HDZ. Suradnja pravosudnih organa dogodila se tek kad smo ušli u EU i kad je lex Perković nestao pod pritiskom iz EU-a. Odnosno, kad je Milanović morao kapitulirati.
No nisu to svi biseri. Za one najbolje ipak se potrudio Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo. Istina je da je odvjetnicima dopušteno sve u svrhu obrane svoga klijenta. No ipak bi trebala postojati neka granica. Tako je Nobilo naveo da Nijemci njegovu klijentu u zatvoru nisu željeli liječiti zub, nego da su ga samo izvadili. Zamislite, u 21. stoljeću još vade zube, i to u Njemačkoj! Ali onda je Nobilo potonuo još dublje kad je izjavio da Perković fizički izgleda kao da se vratio iz Auschwitza! Na takvu izjavu trebala je reagirati Hrvatska odvjetnička komora! Jer ona ne samo da je neetička, nego i krajnje degutantna i uvredljiva prema Njemačkoj i zdravoj pameti uopće. Nobilo to čini jer već dugo drvi o tome da je Perković u Njemačkoj imao nepošteno suđenje, što je i predmet njegove tužbe pred Europskim sudom za ljudska prava. I Perković je govorio da on nema ništa s Đurekovićem, da se dokazi temelje samo na pisanju beogradskog tiska.
Tko bi rekao da je Njemačka tako nazadna zemlja? Tako neuređena, s neučinkovitim pravnim sustavom, pristranim sudovima? Nobilo usto s Auschwitzom hoće neizravno aludirati i na nacističku Njemačku. Kako podlo i nisko! Zanimljivo je samo što su u takvoj Njemačkoj svoj bolji život našli deseci tisuća Hrvata, još za vremena Perkovićeve udbaške karijere, pa do danas, a i dalje odlaze. Ne odlaze samo zbog novca, nego zbog daleko uređenijeg sustava, bolje društvene klime, perspektive… U Nobilovoj i Perkovićevoj Hrvatskoj baš im se i ne ostaje.
nažalost likovi kao Perković i Mustač vladaju Hrvatskom, zato Hrvatska ne može naprijed, jer silan se novac troši kako bi opstali!