Svakom katoliku poznato je da se na 6. postaji križnoga puta razmatra kako je Veronika rupcem obrisala Kristovo izmučeno lice, koje se nakon toga utisnulo u nj. Povijesni izvori navode kako je 705. čudesni lik bio pohranjen u bazilici sv. Petra u Rimu, u kapeli sv. Veronike, pa je ondje relikvija dobila naziv „Veronika” od kombinacije latinskog pridjeva verus (istinit, pravi) i grčke imenice eikon (slika). Rubac je u talijanski gradić Manopello dospio između 1506. i 1608., a 1960. nakon restauracije svetišta postavljen je iznad glavnog oltara. Pohranjen je u staklenom relikvijaru i može se vidjeti s obje strane.
Heinrich Pfeiffer, profesor povijesti umjetnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana, zapisao je da je tkanina više nego prozirna te da je bez ikakva napora moguće kroz nju čitati novine i na popriličnoj udaljenosti. „Pod svjetlom Woodove lampe taj lik više nije moguće vidjeti, a pod ultraljubičastim svjetlom lik potpuno nestaje. To je dokaz kako nije riječ o slici, odnosno o djelu koje je umjetnik napravio nanošenjem boja na materijal. Posebnim sam lećama pregledavao svaku nit materijala pokušavajući pronaći tragove boje i nisam našao ni najmanju česticu. Treba, dakle, zaključiti da je lik na platnu nastao kao rezultat unutarnje promjene u nitima materijala. Ta promjena uzrokuje da se svjetlo odbija od materijala na takav način da ljudsko oko vidi boje. Boje se mijenjaju ovisno o položaju tkanine u odnosu na svjetlo te u odnosu na položaj promatrača”, zaključio je Pfeiffer. Platno je izrađeno od bisusa, najskupocjenije tkanine starog vijeka. Izrađuje se od sedefa, a za dobivanje kilograma bisusa potrebno je tisuću školjaka. Također, na bisusu je nemoguće izraditi sliku, jer se na materijalu nalazi sloj morske soli, koji tkanini daje specifičan sjaj i onemogućuje upijanje boje.
Lik se potpuno poklapa s onim s Torinskog platna.
Hvala Isusu!