Podne je prošlo prije petnaestak minuta. Dok lagana i dosadna ljetna kišica škropi po živopisnim uličicama stare gradske jezgre Vilniusa, konobari užurbano pripremaju stolove na terasama brojnih restorančića koje će uskoro biti pune. Iako hrana izgleda vrlo pristojno, a cijene još primamljivije – trećinu su povoljnije nego u Zagrebu – naručujemo espresso, jer nekako nam je prerano za ručak. Nismo pogodili. Iako smo bili uporni, i danima inzistirali na istom, u Litvi nismo uspjeli popiti dobar espresso.
Doduše, nije najjasnije zašto smo toliko inzistirali na kavi pored solidnih piva, dobrih vina i odličnih votki. Votke su im zaista fine, a cijene gotovo upola manje nego kod nas.
Kineske stope rasta
Lutajući uličicama staroga Vilniusa baš i nemate osjećaj da ste u glavnom gradu zemlje koja se turistima oglašava kao “Srce Baltika” – osim što vas svakih pola sata opere kiša – jer sve odiše atmosferom tipičnog srednjoeuropskoga grada. Ali nakon što odšećete iz samog srca grada, nakon što se suočite sa sovjetskim naslijeđem, sa sivim upravnim i stambenim zgradama od kojih vam se stegne u grlu, s razvalinama skupa sa Sovjetskim Savezom propalih industrijskih hala, shvatite gdje ste zapravo i koliko je sati.
Iako im prosječna plaća iznosi tek oko 2000 litasa (malo više od 500 eura), od čega u zimskim mjesecima samo za skupi (ruski) plin moraju dati svaki treći zarađeni litas, što uz prosječnu mirovinu od samo 150 do 200 eura i još neke statističke pokazatelje sugerira kako bi se trebali osjećati slično građanima Hrvatske – nesigurno, skeptično i na rubu depresije – a možda čak i nijansu lošije; tek tada polako počinjete shvaćati zašto su Litavke i Litavci – posebice je to izraženo kod onih rođenih 70-ih i 80-ih, a još više kod onih rođenih nakon raspada SSSR-a – uglavnom optimistični i puni vjere u bolje sutra. Jer ta zemlja, koja je samostalnost stekla kad i Hrvatska i koja je sa tri milijuna stanovnika, površinom od 65.000 četvornih kilometara i BDP-om od 11.000 eura po stanovniku usporediva s Hrvatskom, za razliku od nas, kreće uzlaznom putanjom.
Kako Litavci ne bi bili optimistični kada već deset godina, otkako su 2004. godine ušli u Europsku uniju, bilježe konstantan gospodarski rast koji je 2007. sa stopom od 9,8 posto bio usporediv jedino s kineskim. Pozitivan niz prekinut je samo 2009., kada je gospodarstvo palo velikih 14,8 posto, ali već godinu kasnije vratili su se na put gospodarskog rasta.
Litavci svoj ekonomski procvat usko vežu uz pridruživanje Europskoj uniji, odnosno uz efikasno korištenje europskih fondova. U proračunskom razdoblju Unije 2007. - 2013. Litvi je iz fondova EU na raspolaganju bilo 6,775 milijardi eura, od čega su iskoristili lavovski dio. Od sve tri baltičke zemlje Litva je najefikasnije koristila europske fondove. Tamošnje Ministarstvo financija izračunalo je da im korištenje fondova EU svake godine povećava BDP 1,57 posto te da od svakog “europskog” eura litavsko gospodarstvo u konačnici stvori još dodatnih 97 eurocenti.
Kako europske fondove koriste Litavci, koji će 1. srpnja preuzeti predsjedanje Europskom unijom, iz prve ruke vidjela je i grupa hrvatskih novinara koje je u tu baltičku zemlju na studijsko putovanje povela Delegacija EU u Hrvatskoj.
Na vrlo zanimljive i potpuno različite primjere korištenja sredstava iz fondova EU naišli smo već u predgrađu Vilniusa. U zgradi do zgrade smještena su dva industrijska pogona – manji vode tri brata prezimena Vizbaras. Dvojica fizičara i ekonomist. Proizvode laserske diode na poluvodičima, konkurencije nemaju, sve što proizvedu odmah izvezu i prodaju – uglavnom vojnom i medicinskom sektoru.
Zapošljavaju sedam radnika, a u pokretanje proizvodnje uloženo je pet milijuna eura – pola iz europskih fondova, pola novcem iz fonda rizičnog kapitala. U zgradi do njihove smjestila se tvrtka Arginta. U njoj radi tristotinjak radnika, ali za mnogo manje plaće (iako nam nisu željeli reći kolike) i u lošijim uvjetima. Doduše, to je i logično jer se bave preradom metala. A rekli su nam i da im šefovi zabranjuju sindikalno udruživanje!? I vlasnici te tvornice dobili su sredstva iz europskih fondova...
No, najeklatantniji primjer svega dobrog a istodobno i svega lošeg što može donijeti razvoj u velikom dijelu pogonjen novcem iz fondova EU jest transformacija gradića Druskininkaia iz propale sovjetske lječilišno-rehabilitacijske destinacije u litavsku perjanicu masovnog turizma. Gradić sa samo 18.000 stanovnika, smješten usred ničega na krajnjem jugu zemlje blizu bjelorusko-poljske granice, u 18. stoljeću prepoznat zbog svojih blagotvornih mineralnih izvorišta, funkcionirao je i razvijao se tijekom carske i sovjetske ere kao popularno odmorište/lječilište. Tijekom devedesetih sve je propalo jer su ruske vlasti odlučile prekinuti financirati rehabilitaciju svojih državljana iz državne riznice.
– Tada su naši resorti ionako radili samo dva ljetna mjeseca u godini. Nezaposlenost je bila visokih 33 posto, najviše u cijeloj Litvi. Napravili smo plan i tijekom posljednjih deset godina povećali broj turista za 600 posto. Sagradili smo 17 hotela, rehabilitacijske centre, vodeni park... – nabraja uspjehe zamjenik gradonačelnika Linas Urmanavičius. Javno-privatnim partnerstvom sagradili su i Snow Arenu, grotesknu građevinu usred prašume sa 460 metara dugom natkrivenom stazom. Iako nas svi uvjeravaju da je to profitabilan projekt, na stazi smo zatekli samo desetak skijaša.
Podigli spomenik Franku Zappi
Uglavnom, Urmanavičius se hvali da je ukupno za sve projekte u gradu iz europskih fondova izvukao gotovo 90 milijuna eura, ali istodobno priznaje da se u posljednjih desetak godina broj školske djece prepolovio, da se stanovništvo iseljava te da je prosječna plaća i dalje 15 posto manja od litavskog prosjeka...
Pazi što želiš, moglo bi ti se to i dogoditi, stara je mudrost, a mi smo Vilnius napustili misleći je li surovi kapitalizam potkopao entuzijazam onih koji su tamo nakon pada željezne zavjese podigli spomenik ikoni slobodarstva, američkom glazbeniku, gitaristu Franku Zappi...
>>Ispod Vojvodine leži more plina vrijedno milijarde dolara?
