Iako se posljednjih godina navikavala na poraze kao magare na batine, hrvatska se socijaldemokracija sve do sada nije uklapala u sliku temeljite krize europske ljevice, kakva je dolazila iz većine zemalja članica Unije. I kad je gubio na biralištu, SDP se u Milanovićevoj dekadi tješio da je gubio tijesno, za dlaku ili za konjski nokat; kad nije bio na vlasti, imao je osjećaj moći, kroz utjecajni i perspektivni položaj jake oporbe; kad nije bio drugi na selu, bio je prvi u gradovima; kad nije odlučivao, uspješno se svađao…
Kako je krenulo poslije 11. rujna (budući simbolični datum hrvatske ljevice?!), moglo bi za SDP završiti tako da svojim primjerom potvrdi tezu francuskoga politologa Laurenta Bauveta da su frakcije i ličnosti s ljevice u međusobnoj borbi mnogo okrutniji nego kad se bore protiv „prirodnih protivnika“ s desnice.
Zoran Milanović, istina, nije sasvim prikladna potvrda za takvo mišljenje, uzmu li se u obzir njegovi vehementni, ponekad i grubi, napadi na političke protivnike. Nikome nije nepoznato ni kako se bez milosti odnosio prema „unutrašnjim oponentima“ da bi smio očekivati milost od ljudi koji su već počeli iskakati iz šutljive (i poslušne) sive mase.
Nešto se iz toga može zaključiti o demokratskim (ne)prilikama u političkim strankama, o stanju (političke) svijesti, ali i o ljudskoj prevrtljivosti. Koliko će bistrom Zoranu Milanoviću trebati da shvati na kojoj granici i on prelazi u razvlašteni status bivšega političara; kažu da se to prvi (vjerojatno i posljednji) put događa kad ministar ili šef stranke sjedne na stražnje sjedalo u automobilu, a automobil se ne miče!
To se zove kraj konca (ili konac kraja) za jednoga čovjeka; može biti početak agonije, ali i sazrijevanja za političku stranku, ovisno o tome kako će reagirati na odlazak jedne jake ličnosti, što je Milanović nedvojbeno bio. U atmosferi bratoubilačkog rata, perspektive za najjaču stranku ljevice nisu ružičaste; nisu bile ništa ružičastije.
Na Milanovićevu samohvalu da je ljevica u Hrvatskoj bila jedna od uspješnijih ljevica u Europi, što je faktografski točno, njegovi su kritičari s razlogom navodili političke okolnosti da je u dva navrata imao pod nogama grogiranog protivnika, i da nije uspijevao trajnije učvrstiti lijevu vlast.
Što će biti sa SDP-om ako Andrej Plenković iskoristi sve svoje šanse koje su mu se otvorile, ili ih je sam otvorio, i učvrsti vlast HDZ-a u zemlji za neko dulje vrijeme? U SDP-u ne vlada mentalitet poslušnosti: ljevica se, tradicionalno, više temelji na sumnji nego na vjerovanju; ali i tamo svatko više voli omastiti svoj brk.
Sasvim je moguće, čak i vjerojatno, da ljevica neće od krhotina, koje su birači razbacali po podu, uspjeti brzo složiti stranku, s novim vođom i s novim programskim i političkim identitetom, kako je to uspjelo desnici. Put od dna do vrha mogao bi za nju biti dulji i teži.
Hrvatska bi se socijaldemokracija u tome slučaju mogla i sama približiti zluradom opisu koji je u svoje vrijeme za britanske „socijaliste“ (laburiste) dao veliki Winston Churchill – da su kao Kristofor Kolumbo: kad krenu, ne znaju kamo idu, a kad stignu, ne znaju gdje su došli.
I sve to na teret poreznih obveznika! Današnji su laburisti u njegovoj zemlji u jadnijem stanju, jer se i poslije “povijesne gluposti“ s izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije ne mogu dogovoriti gdje je Indija, gdje Amerika, a gdje Europa.
Politika koju je Tony Blair u nekoliko mandata uspješno prodavao biračima kao britansku varijantu ljevice pod imenom „trećeg puta“ pokazalo se kao sistem švercanja liberalizma koji je poslije „šarmantnog premijera“ izazvao – potop na lijevim obalama.
Liberalna Europa pregazila je socijalnu Europu, ne samo u Velikoj Britaniji, gdje je Margaret Thatcher započela, a Tony Blair završio operaciju „liberalne revolucije“ nego i u ostatku Europe. Italija se, poslije Silvija Berlusconija, s hermafroditskom ljevicom, koprca u krizi kao pile u kučinama; Španjolska se, sa svojom velikom krizom, tako podijelila da Španjolci ne znaju kome bi dali odgovornost da vodi zemlju; u Grčkoj se Tsiprasova ljevica učvrstila na vlasti, ali samo zato što su Nova demokracija i PASOK uspjeli dovesti zemlju u kaotično stanje, i na određeno vrijeme na biralištu izgubili pravo da upravljaju kaosom, što je kruti njemački pristup grčkoj krizi homogenizirao Grke i što je Syriza bitno umanjila svoje ljevičarske apetite.
U tranzicijskim zemljama ljevicu su nacionalističke stranke u većini slučajeva stjerale u kut ili se tamo sama stavila jer nije znala, ili htjela, raščistiti sa svojom preddemokratskom prošlošću. Tko bježi od sebe, teško dolazi do drugih. Čak ni velika financijska i gospodarska kriza 2008. nije bitnije promijenila, ni poremetila odnose snaga ljevice i desnice, odnosno rada i kapitala: novac je bio u epicentru krize, ali je poslije krize zadržao moć koju mu je još prije sto godina predvidio Charles Peguy – da će držati vlast kakvu nitko dotad nije imao; političke stranke desnice, pak, upravljaju krizom i vladaju državama, kao da su krize nastajale bezgrešnim začećem.
Kancelarka Angela Merkel gubi postupno vlast u Njemačkoj, ali ne zato što je vodila zemlju sustavno iscrpljujući rad i radništvo, a vješto izbjegavajući socijalne škare s ljevicom, koju je namamila u veliku koaliciju, nego zato što je otvorila državne granice za (muslimanske) prognanike i izbjeglice s Bliskog istoka. Europska politika, i lijeva, ne samo desna, pomirila se s time da ne treba vraga potezati za rogove, da novim socijalnim pravima ne bi ugrozili ionako krhku ravnotežu u društvu.
Kao predsjednički kandidat, François Hollande je mahao socijalističkom dogmom „mrzim novac“, kao šef države odustao je od plana da uvjeri svoju suparnicu s druge strane Rajne da „politika štednje“ (tj. restrikcija) ugrožava njegove prioritete o rastu i zapošljavanju; kad nije uspio promijeniti njemačku verziju Čelične Lady, da može pristati na njegov „socijalni pakt“, promijenio je ono što može mijenjati – sebe i svoju politiku.
Ljevici i civilnom društvu dao je mrvice „braka za sve“, ali s tim svjetonazorskim poklonom nije uspio dobiti njihovu naklonost, smanjiti nepopularnost i izbjeći (moguće) poniženje za jednoga šefa države da mora proći kroz ring „prethodnih izbora“ da bi izborio pravo na novu predsjedničku utrku; desnici i poslodavcima dao je novi zakon o radu koji je tjednima mobilizirao sindikate i radništvo protiv „izdaje ljevice“ i „izdajnika s ljevice“.
Sam je F. Hollande, s „desnom vladom“ Manuela Vallsa, izveo početni udarac u novom izdanju ideološke utakmice između triju lijevih frakcija, koje su još žive u toj zemlji: komunista, svedenih na ostatke ostataka, ali još legitimnih između neraščišćene staljinističke prošlosti i nedomišljene političke budućnosti; socijalista, koji se, kako lucidno zapaža Camusov prijatelj, 95-godišnji novinar Jean Daniel, zbog „bliskosti s KP“ i „preduge marksističke hegemonije“ teško prilagođavaju „novim uvjetima“ tržišta; socijaldemokrata, koje je kočio François Mitterrand da ne bi propustio prema Elizejskoj palači svoga rivala Michela Rocarda, pa i dandanas nose hipoteku sumnjive lijeve struje koja „pravoj ljevici“ radi o glavi.
Tko će proći živ, a tko mrtav kroz taj Bermudski trokut lijevih ideologija puno je teže predvidjeti nego tko će u Hrvatskoj doći na čelo SDP-a poslije Milanovića i što će biti s tom partijom. Ne jednom se potvrdilo da (pre)više puteva ne vodi nikamo.
Tržišno natjecanje između ljevice i desnice gubi nekadašnju ideološku napetost i svodi se sve više na to tko će bolje upravljati kapitalizmom, a ne tko će ga mijenjati. Stranke (s) ljevice uglavnom su izgubile takvu (revolucionarnu) ambiciju: reforme su postale zakon i za njih; socijaldemokracija, s urođenim smislom za postupnost, najprikladnija je politička etiketa za reformsku politiku; ljevica i desnica nemaju u tome isti redoslijed, čak ni ljevica sama nije politički i ideološki homogena.
Dok u prirodi komunizma nema mjesta za tržište, a socijalistički brak s tržištem više je savez iz interesa negoli iz uvjerenja, socijaldemokracija je iz takvoga braka već porodila generacije koje ne postavljaju pitanje: tržište ili ne, nego kako korigirati ekscese tržišta, nepravde, siromaštvo, čak i bijedu. Kapitalizam, sa svojim tržišnim polugama, djeluje učinkovito; kad ga se pusti izvan kontrole pravne države, bez obveza solidarnosti, stvara kolosalne razlike i nepravde.
Kad bi se okrenula samo žrtvama tržišta, socijaldemokratska bi ljevica konkurirala Crkvi pape Franje, tamo gdje je ona stvarno raskinula s bogatstvom u vlastitim redovima; moderna lijeva politika bila bi nemoderna kad bi se odricala globalnoga projekta društva i države koji neće proizvoditi „novo siromaštvo“.
Ni ljevica ne može opstati na staroj socijalnoj paradigmi: od Marxovih proletera nije ostalo ništa, prvo su ih prevarile političke revolucije, a potom progutale tehnološke revolucije; od preostalog klasičnog radništva, tri četvrtine su politički dezertirali s ljevice, gurnuti na samo socijalno dno, gdje još mogu čuti glasove krajnje desnice koja ih sve uspješnije poziva u boj protiv globalizacije.
Ljevica je, povijesno, imala ideje prije vlasti: bila je bliža inteligenciji, mislećem društvenom sloju koji je cijelo jedno stoljeće stvarao veliku razliku u vjerodostojnosti političkih stranaka. Još je Mark Twain pisao da ljevica izmišlja nove ideje, a kad se potroše, prihvaća ih desnica. Tako je i bilo, od prava na štrajk, općeg prava glasa do prava na pobačaj: oni su postali manje-više opća mjesta demokratske politike. U međuvremenu, računi su poravnati, ljevica – kako priznaje sociolog lijeve orijentacije Alain Tourraine – nema ni ideje ni vlast, a desnica u sprezi s novcem ostvaruje onu prednost koju je ljevica ostvarivala dok je uživala privilegirane odnose s inteligencijom.
Za intelektualce je vrijeme militantnog angažiranja à la Sartre prošlo; njihovu današnju poziciju obilježava dvostruka opreznost: ne pristaju (uz politiku), ali se i ne bune (protiv nje); ostaju vjerni stanovitim idejama, svjetonazorskim prije, političkim potom, ali zadržavaju pravo da ih osporavaju; spremni su zadovoljavati potrebu društva za slobodnim intelektualnim razmišljanjem, ali ne biti vezani uz sistem političkih stranaka. Bez slobodnih i neovisnih mislilaca tipa Michela Foucaulta, Raymonda Arona, Jacquesa Darride i plejade velikih poslijeratnih intelektualaca, političke stranke u Francuskoj osjećaju manjak novih misli, drastičnije na ljevici, jer ih je bolje i više koristila.
Jedan od njenih današnjih ikona, filozof Regis Debray priznaje apatično da je lijeva politika „izgubila vlastite ideje“, da više voli „vlast bez ideja nego ideje bez vlasti“ i da je to od nje napravilo „kameleona“. Drugi deklarirani ljevičar među filozofima Michel Onfray još je oštriji u svome emotivnom iskazu: „Čovjek s ljevice ne može pretpostaviti kretena s ljevice inteligentnom čovjeku s desnice“!
Hrvatska socijaldemokracija mogla bi, dakle, završiti u društvu europskih sestrinskih stranaka u krizi. Na prvome mjestu, da ne nastavi zanemarivati najelementarniju činjenicu da netko za ljevicu mora glasovati da bi pobijedila na biralištu, da dobro zna tko su njeni glasači i da im prilazi s prave strane; i potom, da ne podcjenjuje i dalje potrebu za intelektualnim uslugama, jer su pred njom velike obveze da u svome obnovljenom projektu izrazi epohalne izazove modernoga svijeta.
Za stranke koje ne misle veliki su mislioci već rekli da umiru. Foucaultova ironija da je „ljevica uvijek postojala, ali nije znala gdje je” može voditi do otkrića gdje je sve hrvatska ljevica prosipala svoje velike ljude i ideje. S njima su izgubljeni i glasači.
>> Mali čovjek jedini živi moralni kapitalizam
