I do četrdeset puta na dan znao je zazvoniti ovog ljeta telefon osječkog azila za pse. Toliko pasa svaki dan završi na ulici, dok se njihovi vlasnici, s kojima su do jučer dijelili i krevet i komad kruha, bez imalo grižnje savjesti brčkaju u moru. Sezona ljetnih godišnjih odmora još je jednom pokazala svoje tamno lice – napušteni psi izgubljeno glavinjaju ulicama diljem naše zemlje.
– Situacija je ponovno alarmantna. Najveći je problem što se ljeti poveća broj napuštenih životinja, a istodobno i smanji broj udomljenja jer, razumljivo, nitko ne udomljava psa neposredno prije odlaska na put. Već nam “gori pod petama” kad se manje udomljava, a uz konstantan priljev novih pasa postaje zaista kritično – prikazuje Maša Riznić, aktivistica udruge “Pobjede”, koja skrbi o osječkom azilu.
Zavjera šutnje
Službeni telefon azila, s apelom da prime ili pokupe psa, oglasi se, inače, 15 do 20 puta, što znači da se u ljetnim danima udvostruči. Pozivi ne stižu samo iz Osijeka, već i iz okolnih sela i gradova.
– Ako nisu osječki, usmjeravamo ih na općine jer su one dužne osigurati zbrinjavanje pasa na svome području. Veliki je problem što većina općina oko Osijeka nema ugovore sa skloništima, nema osigurano zbrinjavanje napuštenih životinja u svome kraju pa se nerijetko događa da psi iz okolice odjednom osvanu u Osijeku. Doslovce smo ih prepoznavali jer su nam vlasnici slali njihove fotografije da ih objavimo na internetu, u potrazi za novim domom. Samo ih iskrcaju u gradu, ne nužno pred samim azilom, nego bilo gdje jer znaju da Osijek ima odličan sustav zbrinjavanja. Po zakonu, svaka je jedinica lokalne samouprave dužna osigurati zbrinjavanje životinja, ali važno je da to čine na humani i dugotrajno održiv način, a to je suradnja s udrugama jer je njima najvažnije da pas bude dobro. A udruga zaista ima mnogo – nastavlja naša sugovornica.
Konstantan je trend, svjedoči ona, napuštanja pasa ljeti, iako naš zakon raspolaže sjajnim mehanizmima za borbu protiv te pošasti. Kazne za napuštanje životinja sežu od 15.000 pa do nemalenih 30.000 kuna.
– Najlakše je kad su psi čipirani, očitamo ime skrbnika i vratimo mu ga, a on se najčešće opravda kako mu je pas pobjegao pa nas pita bismo li ga, kad je već tu, mogli i zadržati. No uvijek dolaze po psa kada ih pronađemo i pozovemo jer se plaše visokih kazni. Najteže nam je pak kad pas nema čip, a susjedi šute i kad znaju čiji je jer se ne žele zamjerati – kaže.
Zakon je i u tom pogledu jasan, i to još od 2004. godine: pas mora biti čipiran, a kontrola mikročipiranje je obvezna. Ipak, u osječko sklonište konstantno stižu psi bez čipa.
– Nisu to ulični psi, nemamo mi generacije napuštenih pasa, to su ljubimci koji su do jučer živjeli s vlasnikom na kauču – ističe. Kazna za držanje psa bez mikročipa iznosi, inače, 6000 kuna.
Sve to nije dovoljno da građani ne deložiraju četveronošce koji su ih, do odlaska u apartman na Jadranu, možda i godinama vjerno voljeli i razveseljavali.
– Kad uzmu psa, ne razmišljaju da je on obveza za idućih 15 godina. Ne pristupaju tome dovoljno odgovorno. Koliko je pas veselje i radost duši, toliko je i odgovornost u smislu cijepljenja, kastracije ili brige o podmlatku, hranjenja, bježanja, lajanja, šetnji... – pokušava Maša naći odgovor na pitanje zašto građani napuštaju svoje kućne ljubimce.
Udruga “Pobjede” pomiče granice ravno deset godina, koliko postoji. Grad Osijek je, uvelike njihovom zaslugom, postao mjesto za život koje bi svaki pas poželio. Upravo je tamo najviše parkova za pse, slobodan im je i besplatan prijevoz tramvajem ili autobusom. Dobrodošli su i u zgradu Filozofskog fakulteta. Zabranjeno je, nadalje, držati ih na lancu u dvorištima.
Odaziv Osječana
– U Osijeku smo jako puno posla napravili, sugrađani su nam postali uistinu senzibilizirani, naš azil nastao je na temeljima i volonterskog rada, i građanskog aktivizma, i solidarnosti. Imali smo, tako, plodno tlo za nadograđivanje pozitivnih aspekata vođenja skloništa i, u konačnici, suživota skloništa s ostatkom grada. Dojava o nebrizi i zlostavljanju životinja nema toliko kao u okolnim općinama. Ne možemo reći da su ti pomaci samo naša zasluga baš zato što su se na svaku našu inicijativu svi uključivali – ponosna je ova 31-godišnjakinja. Udruga “Pobjede” registrirana je 2009. godine, a sklonište 2011. godine, iako je postojalo od 2002. I od prvog je dana bilo “no kill” sklonište, pa tako i u mračna doba kad zakonom nije bilo zabranjeno usmrćivanje pasa.
Pozitivan su primjer na razini cijele Hrvatske, a ističu se, primjerice, i po tome što imaju najveći broj volontera. Potpisali su 61 volonterski ugovor, a uz njih imaju još više od 300 povremenih volontera. Šetati stanare azila dolaze nerijetko cijele obitelji.
Kapacitet je osječkog azila 180 pasa, a konstantno su puni. Na listi čekanja trenutačno je 40 pasa. Prioritet imaju trudne kujice, ozlijeđeni i agresivni, odnosno psi u strahu. Oborili su lani rekord u udomljavanju – u novi dom veselo je utrčalo 355 pasa, dakle ravno dva puna azila. Ali primili su i 400 novih...
– Pas uđe u sklonište, trošak se naplati gradu, mi radimo na tome da ga se što prije udomi i on odlazi u svoju obitelj. Preko stručnog osposobljavanja zaposlili smo kolegicu koja je isključivo zadužena za provjere udomljavanja. Dakle, svakodnevno odlazi udomiteljima na vrata i provjerava jesu li psi u sigurnim rukama – opisuje ona princip. Statistike za 2019. godinu još se prikupljaju, no sudeći po prvoj polovici godine, broj udomljavanja, nažalost, neće slijediti proteklu.
Koliko je masovno iseljavanje iz Slavonije, osjetili su i volonteri u skloništu. Građani im se samo pojave pred vratima: “Selimo se sutra u Njemačku, primite psa.” Azil je pretrpan pa psi često završe na lancu kod rodbine vlasnika ako su čipirani, a ako nisu, onda izbačeni na ulici.
– Stanodavci su u zemljama u koje iseljavaju otvoreni prema psima, mogu ih povesti, ali to je stvar volje – kaže Maša.
Gašenje požara
Dok razgovaramo, ona u krilu drži imenjakinju Mašu, stanovnicu azila s najduljim stažem. Naša sugovornica volonterka je od 2011. godine, a kujica Maša u azil je stigla najmanje četiri godine ranije. Jedini joj je to dom koji poznaje. Sramežljiva je, ali živahna, iako joj sijede dlake otkrivaju da su je već sustigle godine. Novi dom ona nikada nije našla. Dočekuje i ispraća generacije i generacije novih sustanara.
Od ukupno 400 novih štićenika, koliko ih je lani uselilo u azil, zanimljivo je, čak je 250 štenaca. Otvara to priču o sterilizaciji.
– Osim što novi zakon obvezuje na provjeru mikročipiranja, daje i mogućnost općinama i gradovima da u svojim odlukama o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca propišu obveznu sterilizaciju. Znam da je to u startu malo veći trošak za skrbnike i da je to napad na njihov kućni budžet, ali je to dugoročno jedino održivo rješenje za smanjenje broja napuštenih pasa, odnosno stavljanje populacije pasa pod kontrolu. Apeliramo na jedinice lokalne samouprave da to uzmu u obzir i razmisle o donošenju te obveze. Nismo uspjeli kastracije uvrstiti u navedenu odluku u Osijeku, ali smo ostvarili odličnu suradnju s njemačkom udrugom koja će u listopadu financirati kastracije 200 pasa, za sve građane koji se jave, iz grada ili okolice. Važno je da radimo na preventivi. Cijelo vrijeme gasimo požar: uđe pas, “skrpamo” ga, sredimo i šaljemo dalje. Uzrok problema je što nekastrirani psi hodaju uokolo, razmnožavaju se, a štence izbacuju u kanal kod azila, volonteri noćima ne spavaju jer hrane te mališane na dudu, kujice se s mastitisima vuku uokolo... – rezimira.
Na panoima uz ceste u svim su većim gradovima plakati iz kampanje “Obitelj na more, pas na ulicu”, s ovogodišnjim geslom “Odgovornost kroz sva godišnja doba”. Iza nje stoje Prijatelji životinja.
– Nažalost, moramo konstatirati da je u Republici Hrvatskoj prisutno napuštanje kućnih ljubimaca kroz sva godišnja doba. Međutim, ljeti se posebno aktualizira ova tema jer napuštanje ponegdje zna eskalirati zbog odlaska na godišnje odmore. Prvenstveni je problem to što napušteni psi nisu mikročipirani iako je to zakonska obveza skrbnika pasa već više od 12 godina. Psu koji nije mikročipiran ne može se pronaći skrbnik uz pomoć podataka na mikročipu pa neodgovorni skrbnici bez problema i bez straha da će biti otkriveni napuštaju svoje pse – započinje Ivana Lunka iz Prijatelja životinja.
Namjerno kršenje zakona
Unatoč naporima Ministarstva poljoprivrede i propisivanju obvezne kontrole mikročipiranja koje su jedinice lokalne samouprave trebale provesti do 30. lipnja 2018. godine, nadovezuje se ona, do danas to mnoge nisu učinile. Rezultat je toga velik broj nemikročipiranih pasa na njihovim područjima, a kada budu napušteni, zbog toga što nisu označeni mikročipom, nemoguće je pronaći njihove neodgovorne skrbnike i primjereno ih kazniti iako su kazne i do 30.000 kuna.
– Udruga Prijatelji životinja ne raspolaže konkretnim podacima o broju napuštenih životinja, ali kako vodimo Mrežu za zaštitu životinja koja okuplja 52 udruge za zaštitu životinja, od kojih mnoge vode svoje azile, imamo podatke s terena o enormnom broju napuštenih životinja, prvenstveno pasa i mačaka. Najveći problem s kojim se udruge za zaštitu životinja suočavaju veliki je broj napuštenih mačića i štenaca jer građani ne kastriraju svoje kućne ljubimce niti sprečavaju na drugi način njihovo razmnožavanje, ostavljaju ih po gradskim parkovima, šumama, poljima, pa oni, ako prežive, padnu na teret volonterskim organizacijama ili završe u skloništu gdje često ne prežive uvjete. Upravo je ovakvo ponašanje najveći problem jer stvara ogroman broj napuštenih životinja, iznosi I. Lunka. Treba imati na umu, ističe, da su psi i mačke visokoreproduktivne vrste čiji se broj, ako se ne kontrolira, može udeseterostručiti u samo nekoliko godina.
– Zato je nužno provoditi programe kastracije, propisivati gradskim odlukama obveznu trajnu sterilizaciju te na taj način prevenirati napuštanje – poručuje Ivana Lunka.
– Daljnji problem koji muči veliki broj udruga je inertnost, nezainteresiranost i to što jedinice lokalne samouprave namjerno krše Zakon o zaštiti životinja te ne provode zakon, nego odgovornost zbrinjavanja napuštenih životinja prešutno prebacuju na nevladine organizacije za zaštitu životinja – zaključuje ona. A svi oni koji ignoriraju zakonske propise, pa i vlastitu savjest, bilo pojedinci ili lokalna samouprava, očito su svjesni da postoje volonteri srca velikog kao kuća, koji svoje slobodno vrijeme žrtvuju kako bi nemoćnim životinjama osigurali bolji život. Nikako to ne znači da oni moraju snositi posljedice nesavjesnog ponašanja većine.
"ne napuštaj, udomi" i onda kad želiš udomit, slijedi istraga i ispitivanje kao da si zadnji kriminalac. neću sad spominjat koji azil, al nisu mi htjeli dat psa kad sam rekao da bi imao svoju kućicu i box i cijelo dvorište ali ga ne bi puštao u kuću.