Još od filma "Jurski park" prije petnaestak godina dinosauri ne izlaze
iz mode. I klinci ih već zbog silnih slikovnica na tu temu raspoznaju
po vrstama i imenima. U doba kada su ušli u modu bio sam već mrvu
prestar pa se dinosaurima nisam puno bavio; osim kad bih se s njima
susreo na rubu znanosti.
Radilo se o fantastičnoj pomisli o suživotu dinosaura i ljudi, o čemu
je već bilo riječi u ovoj rubrici. S obzirom na to da je između Nas i
Njih ponor od 65 milijuna godina, ta se zamisao čini potpuno nemogućom.
A opet, diljem svijeta postoje razbacane slike, rezbarije i figure
izrađene ljudskom rukom prije nekoliko tisuća godina koje vjerno
čak i u detalje prikazuju dinosaure. Ima ih u obje Amerike, u
Africi i Australiji.
Prikazi životinja nalik dinosaurima mogu se pronaći na nekim stijenama,
zidovima, na nekim freskama, zatim u obliku fascinantnih figura ili
ukrasa. Tko zna, možda tu negdje treba potražiti izvor priče o
zmajevima. Marljivi kriptozoolozi čak su i u Europi pronašli indicije o
relativno nedavnom postojanju pterodaktila, ali kriptozoologija je
jedno posve drugo područje kojim ćemo se baviti u neko drugo vrijeme.
Ovoga puta evo još jedne priče o čudnovatoj i teško zamislivoj
mogućnosti suživota ljudi i dinosaura. Ona nas vodi na južni dio
američkog kontinenta.
Otkriće dr. Cabrere
Dr. Javier Cabrera bio je profesor medicine i šef odjela na Sveučilištu
u Limi. Umirovljen je s tog položaja i dugo godina bio je kulturalni
antropolog u regiji Ica u Peruu. Ranih 30-ih godina 20. stoljeća njegov
otac otkrio je velik broj ceremonijalnog pogrebnog kamenja u brojnim
grobnicama Inka u području pustinjskih ravnica Nazce. Dr. Cabrera
nastavio je očeva istraživanja i skupio ih više od tisuću i sto.
Po prilici trećina njih prikazuje pornografsku kulturu Inka, grafički
zorno prikazanu u artefaktima tog razdoblja (oko 500.-1500. godine n.
e.). Neki prikazuju njihovu idolatriju, drugi predstavljaju zapanjujuća
postignuća, poput uspješne kirurgije mozga, koju su potvrdile nađene
lubanje s ožiljcima koji pokazuju zarašćivanje i ozdravljenje.
No, skoro trećina kamenova prikazuje specifične tipove dinosaura, kao
što su triceratops, stegosaur, dinosaur terapod, koji je bio nalik
tiranosauru rexu ili alosauru, te pterosaur. Nekoliko dinosaura nalik
diplodoku ima kožne nabore, a postojanje tih osobina potvrđeno je tek
nedavno, početkom 90-ih godina 20. stoljeća.
Osim na kamenju, prikazi nalik dinosaurima mogu se naći i na tkaninama,
iako su tamo stilizirani. Ovakav nalaz, koji stoji nasuprot svemu što u
enciklopedijama piše o dinosaurima, sasvim očekivano pobuđuje sumnje da
je riječ o prijevari ili podmetanju nalaza. Međutim, to kamenje velike
gustoće, po tipu glatki andesit (vulkanska stijena), često na sebi ima
dijelove potpuno prekrivene pustinjskim pijeskom. Površinu prekriva i
sloj oksidacije, a neki dijelovi crteža mjestimično su pohabani.
Iz kronika Inka
Također, kroničar Inka Juan de Santa Cruz Pachachuti Llamgui još je oko
1570. godine zapisao da je u kraljevstvu Chinca, u Chinchayungi (naziv
područja na središnjoj obali Perua, gdje se danas nalazi Ica) pronađeno
puno izrezbarenih kamenova.
OJO Lima Domingo, najveće novine u Limi u Peruu, 3. listopada 1993.
opisale su putovanje španjolskoga svećenika u područje Inka 1525.
godine koji je istraživao neobično kamenje na kojem su prikazane čudne
životinje. Takva svjedočanstva upozoravaju na to da je riječ o
autentičnim predmetima.
No suvremena ljudska predodžba o dinosaurima nastala je tek u 19.
stoljeću, i to zahvaljujući kosturima, dok ovi crteži ne prikazuju
skelete, već žive dinosaure od kojih je većina u interakciji s
čovjekom. Implikacije su zanimljive drevni Peruanci su, u
najmanju ruku, znali kako "dinići" izgledaju.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
