Fra Ivan Matić voditelj je Kuće susreta Tabor u Samoboru, zamjenik provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, nasljednik karizmatičnog i ljubljenog fra Zvjezdana Linića, koji je nakon odlaska patera Zvjezdana uspješno nastavio voditi Tabor.
– Evo, upravo je u tijeku duhovna obnova Franjevačkog svjetovnog reda, a onda slijedi duhovna obnova u povodu Preobraženja, kada je blagdan Tabora. Objavili smo i termine do Nove godine. Seminari su, kao i nekad, od četvrtka do nedjelje. U kolovozu je međunarodni susret Franjevačke mladeži pa duhovne vježbe naših franjevaca, susreti bračnih parova i zaručnika... – nabraja nam fra Ivan Matić raspored seminara u Taboru.
:: Teme seminara?
– Pratimo liturgijsku godinu, nedjeljna čitanja, liturgijska događanja, sad su teme povezane s pozivom pa vrijeme došašća... Vidim da ima mnogo mladih pa su sljedećih nekoliko mjeseci teme o otkrivanju poziva, poput “Dođi, slijedi me”. Ne odnosi se to neminovno na svećenički život nego na poziv uopće.
:: Što privlači mlade?
– Mislim da je to traženje pravoga smisla. Svi koji dolaze imali su nekih iskustava, prošli su mnogo toga, ali su u potrazi za smislom. Vole autentičnost, istinu i smisao života. Vide i u društvu i u svijetu u kojem se kreću da je sve nekako površno, što može biti lijepo, ali kad ostanu sami, pitaju se čemu sve to, i izlasci i društvo, nešto im fali u srcu. A ovdje nalaze ono što traže i što popunjava tu njihovu prazninu. Otkrili su zajedništvo, iskreno prijateljstvo, bez maski i predstavljanja u društvu i krugovima u kojima se kreću, gdje moraš držati neku razinu odnosa prema drugima. To je s jedne strane doživljaj prijateljstva i zajedništva, a s druge kroz sakramente dožive ono što drugdje nisu mogli doživjeti. Postoji mogućnost za razgovor sa svećenikom, za ispovijed, koja može biti izrečena upravo kroz taj razgovor, kroz neka pitanja koja ih muče i koja dosad možda nikoga nisu pitali.
:: Kako dobiti mlade na ispovijed?
– Upravo na način razumijevanja, da ih nitko ne osuđuje, da se kod lutanja i traženja može pomoći da mladi dođu do ljubavi Božje koja se daje u ispovijedi, koja je milosrdna i koja prašta, a ne osuđuje. Mnogi to dožive kao snagu koja im daje mogućnost da krenu ispočetka, bez obzira na iskustva koja su imali u životu. Tu shvate da je Bog ljubav, da oprašta i da se ne trebaju bojati ispovjediti i reći nešto što ih muči i što proživljavaju. Samo to otvaranje kroz razgovor i ispovijed vraća im povjerenje i snagu da se ne treba bojati, nego da mogu krenuti dalje.
:: Kako mladima danas navijestiti Boga?
– Svjedočanstvom! Njima su najvažniji autentični svjedoci, koji žive i svojim životom svjedoče istinu evanđelja, istinu vjere i samu milosrdnu Božju ljubav. Oni to osjete.
:: Konkretna svjedočanstva?
– Da, od konkretnih osoba, koje dolaze i posvjedoče. Primjerice, netko tko je prošao krizu u obitelji svjedoči da su tu krizu prošli kroz molitvu, razgovor sa svećenikom i da ih je Gospodin kroz to obnovio. To su jaka svjedočanstva koja mladima daju nadu i s druge strane, što se tiče posvećenog života, vide i kroz svećenike i franjevce, vide svjedoke tog svećeničkog života, koji žive u svom pozivu i svjedoče ljepotu tog poziva i snagu da je moguće živjeti na takav način. Mnogi me pitaju je li moguće živjeti na takav način.
:: Koja su najčešća pitanja?
– Ako se radi o ljudima koji osjećaju poziv, prisutan je strah hoće li moći ostaviti sve, što to znači, a zatim i procedura, kako pristupiti, kako se postaje redovnikom.
:: Dođe mladić i kaže: “Želim postati svećenik, gdje da se javim?”
– Kroz razgovor se vidi ima li taj poticaj u sebi i zatim ga usmjerim na duhovno vodstvo, na svećenika koji može pomoći i razlučiti taj poziv. Ako hoće, na primjer, biti franjevac, onda može biti ovdje, u Samoboru, gdje je kuća postulature, doći i vidjeti za vrijeme boravka u Taboru kako naši postulanti žive.
:: Vrata su, dakle, otvorena?
– Naravno, može doći, razgovarati s braćom koja su za to zadužena i može neko vrijeme boraviti u samostanu, da bi vidio kako živi zajednica. U slučaju da se radi doista o pozivu, postoji procedura, gdje se uključuje u život kroz postulaturu, novicijat itd. Duhovne obnove u Taboru i s te strane pomažu mladima da otkriju svoj poziv i u smislu posvećenog života i svećeništva.
:: Je li to novost za Tabor?
– Uvijek je netko kroz duhovne obnove doživio taj poziv i vjerujem da je Tabor odigrao ulogu otkrivanja poziva. Ali mnogi su se tu upoznali kao zaručnici i kasnije zasnovali obitelji.
:: Sad ste oko godinu dana u Taboru?
– Lani u svibnju počeo sam pomagati p. Zvjezdanu, dok je još mogao držati predavanja, a u srpnju sam i službeno premješten u Tabor.
:: Čini se kao da je on još ovdje?
– Na neki je način bilo providonosno to što smo neko vrijeme bili zajedno. Ljudi su u tih šest-sedam mjeseci vidjeli da on u bolesti nije mogao raditi, ali da je moj dolazak bio poticaj da sve ide dalje. Zgodno je bilo to prijelazno razdoblje pa su se ljudi navikli na drugačiji način i stil, ali duhovne obnove slične su što se tiče programa. Ono što je lijepo jesu svjedočanstva ljudi dok je p. Zvjezdan bio ovdje, mnogi se mole, mnogi i danas znaju posvjedočiti što je pater Zvjezdan značio njima u životu. Neki to napišu jer žele da to ostane i posluži ako zatreba kasnije.
:: Ima li onih koji zagovaraju njegovu svetost?
– Ima. I stalno nam ljudi šalju svoja svjedočanstva. Mnogi na duhovnim obnovama znaju izreći snažna svjedočanstva, gdje su doživjeli u susretu s p. Zvjezdanom pravi preobrat u životu. Ili čudesna ozdravljenja... Ima i takvih svjedočanstava. Ljudi i dalje odlaze na njegov grob, pomole se. Neki sudionici duhovnih obnova odu na njegov grob pa kasnije svjedoče da su molili i da su im molitve uslišane. Kažem im da je dobro da zapišu ako se dogodilo nešto po zagovoru, neka to ostane.
:: Otvara li to vrata beatifikaciji?
– To svakako može pomoći. Postoji ono što se naziva “famom svetosti”, koja se događa nakon smrti neke osobe, primjećuje se da ljudi mole, da se dogodi proces u proglašenju. Ali je važno i to da se neke stvari ljudima događaju i da oni to svjedoče. To je poticaj koji kasnije može pomoći u otvaranju kauze.
:: Koliko ima autentičnih svjedočanstava?
– Ima različitih, a broj ne bih znao. Pisanih ima 20-ak, ali ima mnogo onih koji usmeno svjedoče. Jedno je bilo s prošlog seminara udruge “JOB”, gdje je mladić posvjedočio o svojoj bolesti. Imao je susret s fra Zvjezdanom, nakon što su ga liječnici otpustili s prognozom da će živjeti svega nekoliko tjedana i fra Zvjezdan je molio i nakon toga počelo se poboljšavati zdravlje. Počeo je hodati, vratila mu se snaga i došao je posvjedočiti da sad hoda i sam se brine za sebe. Kad je majka, nakon dvije godine nakon Zvjezdanove molitve, javila liječnicima da mu se stanje popravilo, začudili su se da je uopće živ. Ima mnogo takvih svjedočanstava i ljudi to svjedoče na duhovnim obnovama.
:: Ima li svjedočanstava nakon fra Zvjezdanove smrti?
– Ima nekoliko svjedočanstava o uslišanim molitvama, ali nisu zapisane, već ih ljudi samo znaju reći. Meni osobno ili u svjedočanstvu kažu da su molili za ozdravljenje ili da netko dobije posao pa svjedoče da im je to uslišano.
:: Koje su najveće zasluge koje je on ostavio iza sebe?
– Bio je franjevac koji je naviještao evanđelje i usmjeravao je ljude na to. Naglašavao je snagu evanđelja, posebno kroz sakramentalni život i upravo se u tome smislu dogodila preobrazba u mnogim srcima. Ljudi su u njemu i po njemu susreli Isusa i tako su doživjeli snagu evanđelja. Mislim da je to ono što je ostalo. Ljude je usmjeravao prema Isusu, govorio je da smo usmjereni na Gospodina. I to je ono što je ostalo, kroz cjelokupan njegov rad, ne samo u Taboru nego dok je bio na Kaptolu i na drugim mjestima prije toga. Jednostavno je bio navjestitelj evanđelja.
:: On je često imao duhovne obnove i izvan Tabora, a i vi to prakticirate?
– Da, a mi smo sada počeli na razini naše hrvatske franjevačke provincije projekt Franjevačkih pučkih misija, što smo povezali s Taborom. U Italiji to postoji godinama, gdje sam to vidio studirajući i radeći u našoj generalnoj kuriji. Franjevci se organiziraju po grupama, odlaze u neku župu i ondje borave tjedan dana, idu prema ljudima. To nije samo događaj u crkvi, već se obilaze škole, bolnice, tvornice, zatvori, kafići, ulice... mjesta gdje ljudi borave. Sam dolazak bratstva u župu novost je u župi, odlazili smo po dvojica, prošli kroz grad, popili kavu, razgovarali, odlazili u obitelji. Želimo čuti što ljudi nose u srcu i tu se događa prijateljstvo. Ljude zanima, na primjer, kako se netko odlučuje u današnjem svijetu postati svećenikom.
:: I vi im ispričate svoju životnu priču?
– Naravno, jer je ona autentično svjedočanstvo. Svaki franjevac ima svoj vlastiti hod u pozivu pa sam ja tako, npr. završio srednju medicinsku školu i nisam prošao sjemenište, bavio se glazbom, imao pop-rock band i sav sam bio u glazbi. Nikad nisam mislio da ću biti svećenik ili franjevac. I sama činjenica da dolazim iz drukčijeg okruženja i da sam otkrio evanđelje i svoj poziv zanimljiva je ljudima.
:: Kako ste se odlučili postati fratrom?
– To je bio hod, kakav sad vidim kod mladih, traženje smisla života. Traženje kroz pomoć drugima, kroz medicinu i glazbu, dok nisam susreo sv. Franju koji je kao mladić otkrio u Isusu smisao svog života. I to je bio taj klik! Bila je to za mene novost i kroz formaciju mi se polako sve otkrivalo. Došao sam na studij u Asiz, gdje sam bio na samim izvorima, a Bog je dalje otvarao mogućnosti. Poput službe u generalnoj kuriji, gdje sam u 13 godina obilazio bratstva po cijelome svijetu i bio u dodiru sa svim kulturama. Bio sam u dodiru s plodovima sv. Franje po cijelome svijetu. Poziv svećenika je da ide naviještati. Evanđelje se ne može živjeti pasivno. Ono je radosna vijest koja ide prema onima koji su maleni.
>>Zvjezdan Linić: I svećenik se može zaljubiti, ali ne smije u 'akciju'
Ne ozdravlja fra Zvjezdan Linić, nego Isus.