Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošloga stoljeća obilježen je naglim i dramatičnim promjenama u Europi i svijetu. Za nas su bile posebice važni: nezadovoljstvo, bunt i tinjajuće revolucije u socijalističkim/komunističkim europskim državama (Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i dr.), uključujući Sovjetski Savez (posvuda se pjevala slobodarska pjesma američkog izvođača Franka Sinatre “My Way”, “Moj put”), urušavanje triju višenacionalnih federacija u Europi – Jugoslavije, Čehoslovačke i Sovjetskoga Saveza – jer nisu uspjele, među ostalim, suzbiti dominaciju najmnogoljudnijih nacija unutar svojih federacija i, naposljetku, nestanak dvaju integrativnih činilaca u održanju Jugoslavije, autokratskog lidera Josipa Broza (1980.) i Saveza komunista Jugoslavije (1990.) za zbivanja koja su mijenjala povijest.
Sjećam se tvrdnje sovjetskoga čelnika Mihaila Gorbačova: ako se ujedine dvije njemačke države, Istočna i Zapadna Njemačka, sutradan će na mojemu mjestu sjediti jedan od mrkih sovjetskih generala. Njemačka se ujedinila u listopadu 1990., a Gorbačov je ostao u vrhu sovjetske vlasti. U tome čudesnom, zbrkanom košmaru društvenih promjena i novina bez revolucija, prosvjeda i krvavih obračuna (osim u Rumunjskoj), hrvatski je narod osjetio – posebice intelektualna i politička elita – da je banuo trenutak “povijesne prekretnice odbacivanja komunističkog sustava i promjene međunarodnog poretka u Europi”, pa se na prvim demokratskim izborima 1990. odlučio za demokraciju i politički pluralizam. Tektonske promjene u Jugoslaviji započele su nasilničkom srbijanskom politikom i djelovanjem na Kosovu (rasturanje Jugoslavije započelo je i završilo na Kosovu) i općim nezadovoljstvom federalnih republika, a promjene u šutljivoj Hrvatskoj puzajućim osnivanjem političkih stranaka.
Liberali su 20. svibnja 1990. utemeljili prvu oporbenu Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (za predsjednika stranke bio je izabran Slavko Goldstein, naslijedio ga je najdugovječniji predsjednik liberala Dražen Budiša). Hrvatska demokratska zajednica s čelnikom Franjom Tuđmanom osnovana je 17. lipnja 1989. Savez komunista najprije je dodao u svojemu nazivu „Stranka demokratskih promjena“, potom se opredijelio za konačan naziv Socijaldemokratska partija (lijeva ortodoksija nije se dala, u naziv nije unesena riječ stranka, zadržana je „partija“, a na kraju nije dodan pridjev „hrvatska“). Za miran prijelaz u višestranački parlamentarizam u toj su stranci bili posebice važni komunisti-reformatori, članovi tzv. korčulansko-splitske skupine Celestin Sardelić, Drago Dimitrović, Mladen Žuvela, Ratko Žanetić, Slobodan Beroš i dr. Svakako, 5. veljače 1990. službeno je obznanjen politički pluralizam u Hrvatskoj. Na prvim višestranačkim izborima za zastupnike u Saboru u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u travnju i svibnju 1990., za 356 mjesta natjecale su se 33 političke stranke, 1705 kandidata i 16 raznih udruženja.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Izabrani su zastupnici članovi samo četiriju stranaka, među njima i pet članova Srpske demokratske stranke. Sabor, izabran 1990., donio je niz važnih političko-pravnih akata i odluka za stasanje i stabiliziranje političkog pluralizma u Hrvatskoj. Istaknut ću najvažnije: (a) Ustav u prosincu 1990., jedan od najmodernijih u Europi, (b) projekt saveza suverenih država bivših jugoslavenskih federalnih republika (vrsta konfederacije prema modelu Europske zajednice) koji je bio važan prinos mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize, u našoj javnosti uglavnom zaboravljen (u listopadu 1990. i svibnju 1991.), (c) odluku o proglašenju neovisnosti države Hrvatske 25. lipnja 1991. i (d) o odlučnom suprotstavljanju oružanoj agresiji Srbije i Crne Gore. Novoizabrana hrvatska vlast odmah je obznanila slobodu govora i političkog djelovanja, zajamčila je da se više neće tajno prisluškivati građani, otvarati privatna pisma, niti će se trpati u zatvore pjevači „Vile Velebita“ i starih hrvatskih budnica.
Ja sam (kao član hrvatske Vlade) u govoru na međunarodnome skupu u Svjetskome ekonomskom institutu u New Yorku, koji je organizirala američka vlada 5. listopada 1990., službeno izrazio odlučnost državnoga vrha da se Hrvatska što prije učlani u Europsku zajednicu, današnju uniju. Trideseti svibnja 1990. bio je zaista istinska prekretnica u novijoj povijesti Hrvatske. Valja mi kazati i ovo: Dan državnosti nije praznik stvaranja neovisne i suverene države Hrvatske. Naziv praznika nije sretno izabran (državnost znači neovisnost, samostalnost države) jer je 30. svibnja 1990. Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije. Dio socijalističke jugoslavenske federacije. Najviše državno tijelo zvalo se Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske (SRH). Predsjednik je bio Franjo Tuđman. Predsjednik Sabora SRH Žarko Domljan.
Vlada se nazivala Izvršno vijeće SRH (prvi premijer bio je Stipe Mesić) i sl. Povijesni događaji od stvaranja hrvatskih kneževina u 7. stoljeću i srednjovjekovne samostalne države Hrvatske utemeljene u 9. stoljeću do različitih oblika hrvatskog državnog subjektiviteta u 19. i 20. stoljeću – navedeni u preambuli našega Ustava – kazuju da je usuprot oružanim sukobima, ratovima i najezdama različitih zavojevača stoljećima održavan i očuvan hrvatski nacionalni identitet (hrvatski jezik, kultura, običaji, među ostalim) i naša trajna želja za postizanjem pune državnosti, neovisne i suverene države. Tu faktografiju, dakako i postignuća 30. svibnja 1990., imamo na umu i slavimo ih na taj dan. Istinska državnost, neovisna i suverena država Hrvatska proklamirana je 25. lipnja 1991. Nažalost i začudo, taj nesumnjivo najvažniji datum u našoj modernoj povijesti nije državni blagdan!
