Ne mogu vjerovati da Bojan Glavašević u životu nije barem načuo nešto o sudbini Andrije Hebranga oca i njegove obitelji. Lakše mi je vjerovati da mu je svijest bila sužena, a sposobnost suosjećanja zbog vlastitih trauma ograničena kada je Andriji Hebrangu sinu u televizijskoj emisiji izgovorio: “Ja sam u ratu u masovnim grobnicama izgubio oca, djeca, a za baku još uvijek ne znam... Vi nemate pojma što znači nositi se s takvim gubicima u životu, vi niste ostali bez svega kao što sam ja.”
Sin na Ovčari ubijenog Siniše Glavaševića mogao je predbaciti svašta, ali nipošto lagodan život i odrastanje bez trauma Andriji Hebrangu sinu, koji nikada nije saznao niti kako su mu oca ubili niti u koju su ga jamu bacili.
Tu nema mjesta vaganju nevinosti, a ni uspoređivanju okolnosti. Andrija Hebrang sin imao je svako pravo osjetiti se uvrijeđenim i povrijeđenim Glavaševićem riječima. Ali, nema uvrede koja se ne bi mogla ispraviti ili barem ublažiti iskrenom isprikom. Na žalost, ispričavajući se Hebrangu, Glavašević je stao na pola puta. Njegova se isprika pretvorila u opravdavanje i umanjivanje odgovornosti, pa time i žaljenja, zbog uvrede koju je nanio.
Nije mi namjera držati još jednu lekciju iz povijesti i lijepog ponašanja Bojana Glavaševiću, nego želim da svi skupa razmislimo o tome zašto je, doista, kako i ona vrlo popularna pjesma kaže, tako teško reći oprosti i koje posljedice na živote svih nas ima ta nesposobnost i nespremnost na žaljenje i ispriku zbog loših djela i propusta, bilo naših osobnih bilo zbog zločina za koje bismo trebali osjećati kolektivnu odgovornost i tražiti način kako da se takvih krivnja oslobodimo, ublažimo posljedice i izbjegnemo ponavljanje.
Kao i mnoge druge frustracije, konfuzije i anomalije u našem društvu, tako i ova ima korijen već u samom jeziku i nerazumijevanju značenja riječi kojima se nabacujemo. Već i samom riječju isprika i glagolom ispričati se imamo problem.
Usput, riječ izviniti se nije tako dvoznačna. Kako je u njenu korijenu ruska riječ za krivnju, prema kojoj i “vinovnik” označava krivca, ona pokazuje put kako izaći iz krivnje, osloboditi je se. S druge strane, ispričati se znači tražiti oproštenje za nešto loše što smo sami počinili ili se za to osjećamo suodgovornima. Ali, istodobno ta riječ znači i opravdati svoj čin upravo zato da bismo izbjegli odgovornost za njega. Iz tog glagola zato izlaze dvije vrlo različite imenice: isprika i ispričnica. I isprika Bojana Glavaševića Andriji Hebrangu stala je na pola puta i postala ispričnica samom sebi. Ta se pretvorba redovito događa u vezniku “ali”, jednoj od najkobnijih riječi na ovim našim prostorima.
“Ispričavam se Hebrangu, ali i on je prema meni bio nekorektan”, rekao je Glavašević i otvorio si tim “ali” put u još žalosniju izjavu: “Moje su rane svježije nego Hebrangove...” Uh! Žive i nezacijeljene rane tako su česta metafora među narodima koji su isprepleteni i povezani ciklusima provala mržnje i nasilja. Fizičke rane podliježu zakonima fizike. Zato je ponekad ljekovito riječi koje izgovaramo kao metaforu zamisliti u njihovu doslovnom značenju. Zamislimo pojedince i narode kao ranjenike koji svaki pokušaj razgovora i dogovora, pa i međusobnih razmjena isprika, završavaju odmatanjem zavoja, izlaganjem i raskopavanjem živih rana koje na taj način nikada neće postati ožiljci koji jesu podsjetnici, ali na tkivu koje je ipak ozdravilo.
Nipošto ne mislim da su duševne boli, rane i traume tek obične metafore. Onima koji ih osjećaju, one su doista žive. Ako ih se ne liječi i stalno ih se izlaže i pokazuje, one ne prestaju krvariti. Mogu se i inficirati, zagnojiti i postati kobno trovalište cijelog organizma, pojedine osobe i cijelog društva ili naroda. Umjesto da se liječe iskrenim isprikama, razdiru se uvijek iznova ispričnicama, opravdanjima. Još uvijek mi zvone u ušima riječi koje je u ljeto 2015., u svom govoru u manastiru Krka, izrekao patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. Nije to, doduše, ni trebala biti isprika, ali i sama konstatacija mogla je biti ljekovita. Započeta je ovako: “Zlo su činili susjedi nama i mi njima...”, a onda su došla na red ta tri kobna slova: “...ali mi u mnogo manjoj mjeri”.
Kada je početkom ove godine kolega Drago Pilsel poglavara SPC-a podsjetio na te riječi i zamolio objašnjenje, patrijarh Irinej je ponovo krenuo izlagati jednostranu istinu, detaljno obrazlagati kontekst NDH, spominjati Pavelića i Budaka, protjerane Srbe u Oluji, nabrajati nedavne incidente, napade i uvrede koje su doista nanesene pojedinim članovima i cijeloj zajednici pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, ali ni riječju se ne osvrnuvši na Miloševića i fašističku velikosrpsku ideologiju i politiku u čije su ime počinjeni toliki zločini, ubojstva i protjerivanja. Baš kao da je rekao “naših je rana više, naše su rane svježije”.
Njegova ekumenska braća katolički biskupi, na žalost, ne zaostaju u održavanju “naših” rana živima zaboravljajući vlastiti dokument u kojem su još 1995. napisali: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice...”, nego “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici...”. U tom su duhu zato bile riječi koje je uoči posljednjeg Božića izrekao zagrebački mitropolit SPC-a Porfirije: “Neće nas Bog suditi prema onom što su drugi činili nama, nego prema onome što smo mi činili drugima.”
Na kraju, svaka čast Andriji Hebrangu što je prihvatio makar i tako polovičnu ispriku Bojana Glavaševića i pozvao ga na razgovor. Nadam se da će do tog susreta doći i da će dva sina ubijenih očeva u svom razgovoru izbjegavati kobno “ali”. Drugog puta nema, ako nam je stalo do pomirenja, ozdravljenja, zacjeljenja i mira. Kako pojedincima, tako i crkvama, državama i narodima. Prema sposobnosti i spremnosti na iskrenu ispriku najlakše ćemo prepoznati tko je mirotvorac, a tko nas priprema za nove zločine i pokolje.
