Američki predsjednik Barack Obama u proljeće 2011. sjedio je sam u Bijeloj kući i gledao košarku. Kad bi se usredotočio na utakmicu, vidio bi Kobea Bryanta kako iz okreta lansira loptu u koš s takvom lakoćom koja je bila u oštroj suprotnosti s težinom koja je njega pritiskala. Lakersi su igrali protiv Hornetsa u prvoj rundi play offa i nastavljali dalje u natjecanju. Obama nije imao takav luksuz. Ozbiljnu i tešku odluku je morao donijeti odmah: hoće li ili neće narediti napad i ubojstvo bina Ladena, terorista, vođu Al-Qa’ide, odgovornoga za najgori teroristički napada u SAD-u i smrt gotovo 3000 ljudi.
Više od pola godine dvojio je nad tom odlukom, koja ga može uništiti kao predsjednika, sve otkako su mu dan prije devete godišnjice napada na Ameriku, 10. rujna. 2010., Leon Panetta i Mike Morell iz Središnje obavještajne agencije (CIA) otkrili da imaju potencijalni trag vezan za bin Ladena. Predočili su mu detalje mukotrpnog posla analitičara koji su prikupili i mapirali tisuće djelića informacija kako bi utvrdili gdje se nalazi čovjek poznat kao Abu Ahmed al-Kuwaiti, za kojeg su vjerovali da je služio kao kurir Al-Qa’ide i da je ima veze s bin Ladenom. On ih je pak odveo do velikog kompleksa u bogatoj četvrti na rubu pakistanskog grada Abbottabada, trideset pet kilometara sjeverno od Islamabada. Veličina i struktura kompleksa upućivale su na to da tamo živi netko važan, vrlo vjerojatno visokopozicionirani član Al-Qa’ide.
“Nakon što su otišli, namjerno sam zatomio svoja očekivanja. Svatko je mogao biti u tom kompleksu; čak i ako je riječ o nekome tko ima veze s Al-Qa’idom, činilo mi se da je vjerojatnost da će bin Laden boraviti u naseljenom urbanom području vrlo mala”, piše Obama u svojim memoarima “Zemlja nade”.
Pakistancima nisu davali informacije
Isforsirana suzdržanost rasplinula se kad su se 14. prosinca Leon i Mike vratili, ovoga puta dovodeći jednog časnika te analitičara iz CIA-a.
“Analitičar je bio uglađeni mladić, a djelovao je kao malo iskusniji član tima nekog kongresnika. Časnik je pak bio gospodin s gustom bradom, stariji, djelovao je zgužvano i odavao je dojam profesionalca. Pokazalo se da je šef Protuterorističkog centra CIA-e te da je član jedinice za lov na bina Ladena. Zamišljao sam ga zatvorenog u podzemni labirint, okruženoga kompjutorima i kuvertama, potpuno nesvjesnoga svijeta dok se probija kroz brdo informacija”, opisuje Obama. Dvojica muškaraca provela su predsjednika kroz sve što ih je odvelo do kompleksa Abbottabad. Kurir Al-Kuwaiti kupio je imanje pod lažnim imenom. Sam kompleks bio je neobično prostran i siguran, osam puta veći od susjednih prebivališta, okružen zidovima visokima od tri do pet i pol metara, prekrivenima bodljikavom žicom i s dodatnim zidovima unutar dvorišta.
Ljudi koji tamo žive jako se trude prikriti svoj identitet: nisu imali fiksnu ni internetsku liniju, gotovo nikada nisu napuštali kompleks, a smeće su spaljivali. Činilo se da se broj i dob djece u glavnoj kući kompleksa podudaraju s podacima o djeci bin Ladena. Zračni nadzor otkrio je visokog muškarca koji nikada nije napuštao imanje, već je hodao u krug u malom vrtnom prostoru unutar kompleksa.
“‘Zovemo ga Hodač’, kazao je glavni časnik. ‘Mislimo da bi to mogao biti bin Laden.’”
Samo je nekolicina ljudi iz cijele savezne vlade bila uključena tu fazu planiranja. Imali su veliko ograničenje: Pakistanci su morali ostati izvan dometa informacija jer je javna tajna bila da su neki unutar vojske, a posebno njezine obavještajne službe, održavali veze s talibanima, pa možda čak i Al-Qa’idom. Činjenica da je kompleks bio udaljen samo nekoliko kilometara od ekvivalenta pakistanske vojske američkom West Pointu samo je povećala mogućnost da bi sve što kažu Pakistancima moglo ugroziti metu. Sredinom ožujka, u danima koji su prethodili intervenciji u Libiji i Obaminu putovanju u Latinsku Ameriku, predsjednikov tim predstavio je preliminarne koncepte za napad na kompleks u Abbottabadu.
“Grubo rečeno, imao sam dvije mogućnosti. Prvo je bilo uništiti ga zračnim udarom. Prednosti tog pristupa bile su očite: na pakistanskom tlu ne bismo riskirali američke živote. Ova je opcija, što se tiče javnosti, također nudila i mogućnost opovrgavanja umiješanosti u akciju. Pakistanci će, naravno, znati da smo mi izveli napad, ali će im biti lakše održavati fikciju da možda i nismo, što bi ugasilo gnjev njihovih ljudi. Ali ako uništimo kompleks, kako bismo uopće bili sigurni da je tamo bio bin Laden? Ako Al-Qa’ida poslije negira da je bin Laden ubijen, kako bismo objasnili udar na rezidencije duboko u Pakistanu? Štoviše, procjenjuje se da samo u kompleksu Abbottabad živi pet žena i dvadesetero djece s četiri odrasla muškarca, a napad ne bi uništio samo njihovu već sravnio s tlom i nekoliko susjednih rezidencija. Druga je opcija bila ta da se odobri posebna operativna misija te da odabrani tim tajno helikopterom doleti u Pakistan, upadne u kompleks i izađe prije nego što pakistanska policija ili vojska stignu reagirati. Da sačuvaju tajnost operacije i ostave mogućnost poricanja umiješanosti pođe li nešto po zlu, nadležnost misije mora imati CIA, a ne Pentagon. S druge strane, za misiju takve veličine i rizika potreban je vrhunski vojni um – zbog toga je u sobi bio admiral Ministarstva obrane William McRaven, šef Zajedničkog zapovjedništva za posebne operacije (JSOC)”, dvojio je Obama, koji je imao zadnju riječ u odabiru operacije.
Brza partija golfa
CIA je izradila malu trodimenzionalnu kopiju kompleksa, a McRaven ih je detaljno, korak po korak, proveo kroz plan napada. Odabrani tim SEAL-a, specijalne postrojbe američke ratne mornarice, letio bi sat i pol u jednom ili više helikoptera od Jalalabada u Afganistanu do cilja, osigurali bi svaku ulaznu točku, vrata i prozore prije nego što bi provalili u glavnu kuću na tri kata, pretražili prostorije i neutralizirali otpor. Uhvatili bi ili ubili bin Ladena i odletjeli natrag, zaustavljajući se kako bi natočili gorivo negdje unutar Pakistana prije nego što bi se vratili u bazu u Jalalabadu. Kad je McRavenovo izlaganje završilo, Obama ga je upitao misli li da bi njegov tim to mogao izvesti. Poslije dva tjedna, McRaven je izvijestio kako je uvjeren da bi napad mogao biti izveden.
No nisu svi dijelili njegovo mišljenje. Potpredsjednik Joe Biden bio je protiv napada tvrdeći da bi Obama, s obzirom na goleme posljedice neuspjeha, trebao odgoditi odluku dok obavještajna zajednica ne bude sigurnija da je bin Laden u kompleksu dajući mu vremena za vlastita unutarnja razmatranja. Također, Obama je znao da je Joe bio u Washingtonu tijekom operacije Deset One.
“Znao sam da ima snažna sjećanja iz tog doba: ožalošćene obitelji, udar na američki prestiž, okrivljavanje i prikazivanje Jimmyja Cartera kao bezobzirnog i nepametnog u odobravanju misije. Carter se nikada nije politički oporavio. Neizgovorena sugestija bila je ta da se ni ja možda neću”, prisjeća se Obama.
Te je večeri ušuškao kćeri, Sashu i Maliju, u krevet, a onda se povukao u radnu sobu gledati košarku, pogledom prateći loptu dok mu je um posljednji put prolazio kroz razne scenarije.
“Istina je bila da sam suzio odabir barem nekoliko tjedana ranije, a svaki susret otad pomogao mi je potvrditi moje instinkte. Nisam bio za udar, čak ni onako precizan koliko je smislio Cartwright, osjećajući da se kockanje ne isplati bez potvrde da je bin Laden ubijen. Također sam bio skeptičan jer sam ranije dao više vremena obavještajnoj zajednici, a ti dodatni mjeseci nisu donijeli gotovo nikakve nove informacije. Osim toga, s obzirom na sve planiranje koje se već dogodilo, sumnjao sam da bismo mogli čuvati svoju tajnu još mjesec dana”, razmišljao je.
Sljedeći dan – bio je to petak 29. travnja – na red su došla putovanja. Obama je posjetio Alabamu i mjesto razornog tornada, a navečer držao govor u Miamiju. Između toga, trebao je odvesti suprugu Michelle i djevojke na rt Canaveral kako bi vidjeli posljednje lansiranje svemirskog broda Endeavour prije nego ga se povuče iz programa.
“Prije odlaska poslao sam e-mail tražeći od suradnika da se nađemo. Stigli su baš kad je obitelj izašla na Južni travnjak. Uz tutnjavu helikoptera u pozadini (uz riječi prepirke između Sashe i Malije), službeno sam dao zeleno svjetlo za misiju Abbottabad ističući da McRaven ima potpunu operativnu kontrolu i da je na njemu da odredi točan trenutak napada”, piše Obama o trenutku odluke.
Sljedećeg jutra ustao se prije redovitog poziva za buđenja operatora Bijele kuće.
“Odlučio sam odigrati brzu partiju golfa, kao što sam to radio za mirnih nedjelja, dijelom kako bih izbjegao da svojim ponašanjem odam da se događa nešto neuobičajeno, a dijelom da bih izašao umjesto da sjedim i gledam na sat čekajući da padne mrak u Pakistanu”, piše Obama.
Dan je bio svjež, bez vjetra, ali su ipak tri ili četiri loptice završile u šumi. Vraćajući se u Bijelu kuću, zatekao je svoj tim u Situacijskoj sobu. Da im ne smeta, zamolio je da ga obavijeste kad helikopteri s timovima SEAL-a budu u zraku.
“Sjedio sam u Ovalnom uredu pokušavajući čitati novine, ali nisam stigao nikamo, oči su mi iznova prelazile preko istih linija, iznova i iznova”, piše.
Napokon je pozvao troje suradnika – svi koji su u to vrijeme već bili brifirani o onome što se spremalo dogoditi – i njih četvero je sjelo u blagovaonicu i počelo se kartati.
U dva popodne po istočnom vremenu, dva modificirana helikoptera Black Hawk poletjela su s aerodroma Jalalabad prevozeći dvadeset tri člana SEAL-ovog tima, zajedno s prevoditeljicom i vojnim psom Kairo, čime je počela operacija službeno poznata kao Neptunovo koplje. Trebalo bi im devedeset minuta da stignu do Abbottabada.
“Napustio sam blagovaonicu i vratio se u Situacijsku sobu koja je pretvorena u Ratnu sobu. Leon je bio na liniji za videokonferencije iz Langleyja, središta CIA-e, prenoseći informacije McRavenove, koji je bio skriven u Jalalabadu i u izravnoj komunikaciji sa SEAL-ovima. Atmosfera je bila predvidivo napeta, a većina mog tima za nacionalnu sigurnost – uključujući Hillary Clinton – već je sjedila za konferencijskim stolom. Dostavili su mi novosti o planovima za obavještavanje Pakistana i drugih zemalja te o diplomatskim strategijama u slučaju uspjeha ili neuspjeha. Ako bin Laden bude ubijen, već su obavljene pripreme za tradicionalni islamski pokop na moru jer se tako izbjegava stvaranje mjesta hodočašća džihadista. Nakon nekog vremena, vidio sam da tim iznova pregledava podatke samo zbog mene. Zabrinuo sam se da ću ih ometati te sam otišao, sve dok Leon nije objavio da se helikopteri približavaju odredištu”, stoji u memoarima.
Tim je planirao da operaciju pratimo neizravno, preko Leona, s obzirom na to da je postojala zabrinutost oko izravne komunikacije s McRavenom, jer bi to moglo ostaviti dojam da Obama upravlja operacijom, što je uvijek loš postupak i neuspjela politička misija.
“Vraćajući se u Situacijsku sobu, primijetio sam da se pogled iz zraka na kompleks, kao i McRavenov glas, prenosi na videomonitor u manjoj konferencijskoj dvorani, tik uz našu sobu. Kad su se helikopteri približili cilju, ustao sam. ‘Ovo moram gledati’, rekao sam prije nego što sam krenuo u drugu sobu. Tamo sam zatekao brigadnog generala zrakoplovnih snaga Brada Webba kako sjedi ispred računala za malim stolom. Pokušao mi je ponuditi svoje mjesto. ‘Sjedni’, rekao sam stavivši mu ruku na rame i pronašavši mjesto na stolici sa strane”, navodi bivši predsjednik. Uskoro se cijela ekipa ugurala u tu sobu.
“Ovo je bio prvi i jedini put da sam kao predsjednik gledao kako se vojna operacija odvija u stvarnom vremenu dok su se sablasne slike premještale preko zaslona”, nastavlja Obama. Pratili su akciju jedva minutu kad se jedan od helikoptera lagano zanio pri spuštanju i, prije nego što je predsjednik uspio shvatiti što se događa, McRaven ih je obavijestio da je helikopter na trenutak izgubio potisak, a zatim zakvačio jedan od zidova kompleksa.
“Na trenutak sam bio elektriziran od straha. U mojoj se glavi zakotrljao film katastrofe – helikopter pada, SEAL-ovci se izvlače prije nego što se zapali, ljudi iz susjedstva izlaze kako bi vidjeli što se događa, a pakistanska vojska juri na mjesto događaja. McRavenov glas prekinuo je moju noćnu moru. ’Bit će sve u redu’, rekao je, kao da su se udarila dvoja kolica u šoping-centru. ‘On je najbolji pilot kojeg imamo i spustit će ga sigurno’”, piše Obama i dodaje: “I upravo se to dogodilo.”
Kasnije će saznati da je Black Hawk bio uhvaćen u vrtlogu uzrokovanom višim temperaturama od očekivanih i svijanju struje zarobljene unutar visokih zidova kompleksa prisiljavajući pilota i SEAL-ovce da improviziraju i slijetanje i izlaz. Zapravo je pilot namjerno namjestio rep helikoptera na zid kako bi izbjegao opasniji pad.
“Ali sve što sam u tom trenutku vidio bile su zrnaste figure na tlu, koje su se brzo pomicale i ulazile u glavnu kuću. Dvadeset mučnih minuta čak je i McRaven imao ograničen pogled na ono što se događa – ili je možda šutio o detaljima. Tada smo iznenada, neočekivano, čuli McRavenov i Leonov glas, gotovo istodobno, kako izgovaraju riječi koje smo čekali, vrhunac mjeseci planiranja i godina prikupljanja obavještajnih podataka. ‘Geronimo ID’d…Geronimo EKIA.’ Geronimo, kodno ime za bin Ladena, identificiran. Geronimo, neprijatelj ubijen u akciji. Nitko se nije pomaknuo sa svojih mjesta još dvadesetak minuta, sve dok tim nije završio posao: spakirali su tijelo bin Ladena, osigurali tri žene i devetero djece u jednom kutu kompleksa; prikupili računala, datoteke i drugi materijale i pričvrstili eksploziv na oštećeni Black Hawk, koji je potom bio uništen i zamijenjen Chinookom, koji je lebdio na maloj udaljenosti. Kad su helikopteri poletjeli, Joe mi je stavio ruku na rame i stisnuo me.
‘Čestitam, šefe’, rekao je.
Ustao sam i kimnuo glavom”, provodi nas Obama kroz ključne trenutke.
Pozivi iz cijelog svijeta
Rukovao se sa svima, ali sve dok su helikopteri letjeli kroz pakistanski zračni prostor, raspoloženje je ostalo tiho. Tek oko šest sati ujutro, kada su helikopteri sletjeli u Jalalabad, napokon je osjetio kako počinje popuštati napetost. Malo kasnije McRaven je objasnio da je gledao tijelo i da je to, po njegovu sudu, definitivno bin Laden; CIA-in softver za prepoznavanje lica uskoro je to potvrdio. Bin Laden je navodno bio visok nešto više od dva metra. Da bi se dodatno potvrdio njegov identitet, McRaven je polegao člana svog tima pokraj tijela da usporede visinu.
“‘Ozbiljno, Bille?’ Zadirkivao sam. ‘Sve to planiranje, a niste mogli ponijeti metar?’”,upitao ga je predsjednik.
Bile je to prva šala koju je izrekao toga dana, ali smijeh nije dugo potrajao jer su fotografije trupla bin Ladena ubrzo proslijeđene do konferencijskog stola. Kratko ih je pogledao; to je bio on. Unatoč dokazima, nismo mogli biti potpuno sigurni dok se ne vrate rezultati DNK analize, što će potrajati još dan-dva. Razgovarali su i o tome da neko vrijeme zadrže informaciju o napadu, ali izvještaji o padu helikoptera u Abbottabadu već su se počeli pojavljivati na internetu. Nazvali su zapovjednika pakistanske vojske, generala Ashfaqa Parveza Kayanija; razgovor bio pristojan, a Kayani je zatražio da što prije očiste teren i metu kako bi pomogli u upravljanju reakcijama pakistanske javnosti. Sljedećih nekoliko sati u Zapadnom krilu radilo se punom parom. Diplomati su počeli kontaktirati sa stranim vladama, a Obama je nazvao Georgea W. Busha i Billa Clintona te im priopćio vijesti poručujući Bushu da je misija vrhunac duga, naporna procesa započetog pod njegovim predsjedanjem. Iako je s druge strane Atlantika bila noć, kontaktirao je i s britanskim premijerom Davidom Cammeronom. Očekivao je da će najteži poziv biti s pakistanskim predsjednikom Asifom Alijem Zardarijem, koji će se kod kuće sigurno suočiti s reakcijom zbog američkog kršenja pakistanskog suvereniteta. Međutim, kad ga nazvao, izrazio mu je čestitke i podršku.
“Bez obzira na pad”, rekao je, “to su vrlo dobre vijesti.” Pokazao je iskrene osjećaje podsjetivši kako su ekstremisti koji su vjerojatno imali veze s Al-Qa’idom ubili njegovu suprugu Benazir Bhutto.
Suprugu Michelle nije vidio cijeli dan. Prije ju je obavijestio što će se događati, a umjesto da zabrinuto sjedi u Bijeloj kući čekajući vijesti, ostavila je Maliju i Sashu kod bake i otišla na večeru s prijateljima. Obama je upravo završio s brijanjem i odijevanjem kad je ušla u sobu.
“I?” pitala je.
Pokazao joj palac gore, a ona se nasmiješila i privukla ga u zagrljaj.
“‘To je nevjerojatno, dušo,’ rekla je. ‘Stvarno. Kako se osjećaš?’
‘Trenutačno, samo olakšanje’, rekao sam. ‘Ali pitaj me za koji sat.’”
Hollywood