Zar i ti sine, Brute, rečenica je koju valjda zna svatko. A to nije previše čudno jer u “optjecaju” je barem od kraja 16. stoljeća kada je prvi put prikazana predstava “Julije Cezar” Williama Shakespeara. Ipak, Julije Cezar nije ju izrekao pred svoj zadnji izdisaj, no to je i manje važno u cijeloj tragičnoj priči o rimskom vojskovođi i imperatoru. Iako se o tom povijesnom događaju praktično sve zna jer je jedan od najistraživanijih trenutaka, ipak je sada iskrsnuo i potpuno novi detalj.
Živio u vječnom strahu
Nedavno je izašla nova knjiga “The Last Assassin: The Hunt for the Killers of Julius Caesar” (Posljednji atentator: Lov na ubojice Julija Cezara) Petera Stotharda, poznatog londonskog novinara i urednika. Knjiga govori o onome u čemu je riječ i u naslovu, o lovu na ubojice Julija Cezara, no iz malo drukčijeg kuta. Marko Junije Brut i njegovi kolege zavjerenici teško su mogli pretpostaviti da će njihovo (ne)djelo doista i svrgnuti jednog imperatora, despota, a na vlast dovesti još tvrdokornijeg. Julija Cezara zamijenio je, po njegovoj volji, Oktavijan, a on nije propustio priliku ne samo da likvidira i posljednjeg od zavjerenika nego i sve svoje političke neprijatelje kako bi si otvorio put prema ukidanju Rimske Republike i proglašenju Rimskog Carstva na čijem će tronu sjediti on sam.
Palo je tako u vodu razmišljanje Cezarovih ubojica koje ih je motiviralo na izdajnički cilj. Kada je opravdano riješiti se tiranina, koliko on doista mora biti loš, mora li to doista biti toliko da svojim činom bacite u građanski rat pola svijeta, koliko je tada Rim zauzimao, pitanja su koja u knjizi postavlja Stothard. Uklanjanje ubojica i političkih suparnika trajalo je 14 godina. Cezar je ubijen 44. g. pr. Kr. Samog Bruta i Gaja Kasija Oktavijan je porazio ujesen 42. g. pr. Kr. zajedno s Markom Antonijem, Cezarovim zamjenikom. Ubijena su tada dvojica vodećih ljudi zavjere. Onda je 35. pr. Kr. ubijen i Sekst Pompej, sin Pompeja koji je bio politički blizak Cezaru, da bi se od njega okrenuo i postao mu neprijateljem. I onda se Oktavijan okrenuo protiv samog Marka Antonija ujesen 31. pr. Kr. kad je u Bitki kod Akcija porazio snage Marka Antonija i Kleopatre.
Oni će se povući u Aleksandriju te nakon jedne manje vojne pobjede počiniti samoubojstvo i faktično prepustiti Oktavijanu svu političku vlast, čime počinje stvaranje Rimskog Carstva. Posljednji je od zavjerenika bio i najmanje poznat te svakako i najmanje utjecajan. Istina je, i oni koji su pomnije proučavali Cezarovo ubojstvo teško će se sjetiti Klaudija Parmensisa koji se nakon ubojstva sklonio u Atenu, gdje je pisao pjesme i drame i bio u tome vrlo cijenjen. No, kako piše Stothard, i živio je u vječitom strahu osluškujući noću približavaju li se kakvi koraci njegova mogućeg ubojice. I tako, skrivajući se, nadživio je i ostale Cezarove atentatore, a knjiga ih nepobitno utvrđuje 19. Bruta i Kasija čak 12 godina.
Imaju li pravo na ubojstvo
Autor nove knjige o ubojstvu najvećeg rimskog cara otkriva nam kako su ubojice mahom bili poklonici epikurejstva, filozofije koja je zastupala uvjerenje kako bogovi, ako oni uopće postoje, nisu odveć zainteresirani za ljudska djelovanja i emocije te bi njima ljudi trebali rukovoditi sami. No, i oni su se međusobno prepirali oko tog temeljnog pitanja – imaju li pravo ubiti i samog rimskog konzula?
Na kraju je Parmensism kao i ostali njegovi kolege, otkrio kako mu se taj čin i nije previše isplatio. Zapravo uopće. Ubojstvom se nije postiglo ništa, a Parmensis je doslovno ostao bez glave od ruke Kvita Atija Vara, ubojice kojeg je poslao Oktavijan. Obistinit će se tako ljeta 30. g. pr. Kr. Parmensisovi mučni snovi kako ga iza vrata čeka mračni ubojica.
