Reagan je tijekom izbora 1980. uspio Amerikancima nametnuti novi narativ o njihovoj povijesti. U zemlji preplavljenoj sumnjama nakon Vijetnamskog rata, Watergatea, revolucije u Iranu, Regan im obećava da će njihovoj zemlji vratiti veličinu i u tu svrhu nudi jednostavan program: rasterećenje federalne države i ukidanje progresivnog poreza.
Drugim riječima, New Deal i njegov beskonačni niz pljačkaških poreza i socijalnih mjera smekšali su anglosaksonske poduzetnike i zahvaljujući njima zemlje koje su pobijeđene u ratu sustigle su SAD. Reagan je već 1964. održao slične govore u Goldwaterovoj kampanji, kao i 1966. na izborima guvernera Kalifornije, kad je nadugo i naširoko objašnjavao da Golden State treba prestati biti “svjetska prijestolnica socijalne skrbi” (the welfare capital of the world) i da ni jedna zemlja na svijetu nikada nije uspjela preživjeti ako trećinu svog bruto domaćeg proizvoda troši na obavezne namete. Reagan je 1980. i 1984., u zemlji opsjednutoj strahom od propasti, hladnog rata i snažnog rasta Japana, Njemačke i ostatka Europe, takvom retorikom uspio trijumfirati na saveznoj razini.
Nejednakosti su eksplodirale
Najviša stopa federalnog poreza na dohodak, koja je od 1932. do 1980. u prosjeku bila 81%, pala je na 28% nakon porezne reforme 1986., koja je amblematska i utemeljiteljska reforma reaganizma. S vremenskim odmakom 2019. učinci tih politika izgledaju relativno sumnjivo. Rast nacionalnog dohotka po glavi stanovnika prepolovljen je tijekom tri desetljeća koja su uslijedila nakon tih reformi (u usporedbi s tri ili četiri desetljeća koja su im prethodila). Budući da je cilj tih politika bio potaknuti produktivnost i rast, to baš i nije osobito zadovoljavajući rezultat. Osim toga, nejednakosti su eksplodirale, do te mjere da 50% najmanjih prihoda nije nimalo raslo od početka 1980-ih, što je apsolutno nezabilježeno u povijesti SAD-a (i relativno malo poznato za zemlju u mirnodopskom razdoblju).
Međutim vlasti demokrata koje su uslijedile nakon reaganovskog desetljeća, odnosno predsjednički mandati Clintona (1992. – 2000.) i Obame (2008. – 2016.) nisu nikad uistinu pokušale promijeniti narativ i politike proizišle iz 1980-ih. Posebice što se tiče ukidanja progresivnog poreza na dohodak (čija je viša stopa prosječno prešla 39% od 1980. do 2018., odnosno bila na upola nižoj razini nego 1932. – 1980.), kao i dezindeksacije federalne minimalne plaće (s neto gubitkom kupovne moći od 1980.), Clintonova i Obamina administracija zapravo su samo potvrdile i održale temeljnu orijentaciju iz Reaganova doba. To se može objasniti time što su te administracije bile djelomice uvjerene u reaganovski narativ, možda i zbog nedostatka vremenske distance koju danas imamo.
Možemo, međutim, pomisliti i da se to prihvaćanje poreznog i socijalnopolitičkog kursa iz 1980-ih djelomice može objasniti transformacijom demokratskog elektorata, kao i političkim i strateškim odabirom koji se sve više oslanja na to novo, visokoobrazovano biračko tijelo, koje bi moglo pronaći prednosti u novom, ne pretjerano redistributivnom političkom dijeljenju karata. Drugim riječima, “brahmanska ljevica”, u koju se 1990. – 2000. pretvorila Demokratska stranka, imala je u biti zajedničke interese s “trgovačkom desnicom”, koja je bila na vlasti pod Reaganom i Bushom. Drugi političko-ideološki faktor koji je u tom razdoblju imao bitnu ulogu u SAD-u, kao i u Europi i ostatku svijeta, očito je raspad Sovjetskog Saveza 1990. – 1991.
To je opravdalo reaganovsku strategiju koja se temeljila na restauraciji američke moći i kapitalističkog modela. Kolaps komunističkog kontramodela nedvojbeno je od početka 1990- ih jako pridonio nastanku nove faze ponekad bezgraničnog povjerenja u samoregulaciju tržišta i sustav koji počiva na privatnom vlasništvu. To djelomice objašnjava i zašto su američki demokrati, kao i europski socijalisti, laburisti i socijaldemokrati, 1990. – 2010. uvelike prestali razmišljati o nadilaženju kapitalizma. Kao i uvijek, bilo bi ipak pogrešno te putanje iščitavati deterministički. Intelektualne logike i dugoročne ideologije su važne, ali uvijek postoje i brojne točke grananja koje su mogle iznjedriti drukčije putove. Na primjer, porezna pobuna koja je 1978. izbila u Kaliforniji i koja je na izvjestan način bila predznak Reaganova uspjeha na federalnoj razini nekoliko godina poslije, korijene ima u vrlo velikoj inflaciji cijena nekretnina u Kaliforniji 1970-ih, zbog čega je jako i uglavnom neočekivano povećavan property tax.
Ta često brutalna povećanja izazvala su brojne probleme, jer nisu bila najavljena ni očekivana, a rast cijena nekretnina nije sam po sebi donosio i rast prihoda potrebnih za plaćanje tih poreza. Ljudi su ta povećanja smatrali još nepravednijima jer je property tax bio proporcionalan porez, koji je sve vlasnike nekretnina pogađao po istoj stopi, bez obzira na financijsku imovinu i dugove, pa su se ta povećanja mogla odnositi i na vrlo zadužene osobe s minimalnim prihodima. To nezadovoljstvo vješto su iskoristili konzervativni aktivisti koji su bili protiv poreza, a ono je okončano referendumom koji je u Ustav upisao da property tax ima gornju granicu od maksimalno 1% vrijednosti nekretnine (poznati Proposition 13). Zbog te odluke, koja je i danas na snazi, škole su raspolagale ograničenim sredstvima, a u Kaliforniji su zaredale proračunske krize.
Osim što je važna za uspon reaganizma, ta je epizoda zanimljiva i zato što pokazuje križanje vrlo kratkoročnih logika događaja (povećanje cijena nekretnina 1970-ih, uspješna mobilizacija na referendumu protiv poreza) i vrlo dugoročnih intelektualnih i ideoloških nedostataka, nedostatka promišljene i temeljne reforme koja bi proprety tax transformirala u pravi progresivni porez na nekretninsku i financijsku imovinu umanjenu za dugove. Kao i kod progresivnog poreza na dohodak, važno je imati mogućnost da se zahtijevaju različite porezne stope za osobe čija neto imovina iznosi 10.000 dolara, 100.000 dolara, milijun ili 10 milijuna dolara. Sve ankete pokazuju da su građani skloni takvoj progresivnosti. Bitno je i indeksirati tranše i stope poreza na imovinu prema razvoju cijene aktiva, kako bi se izbjeglo da porez mehanički naraste s rastom cijene aktiva, a da se prethodno nije raspravljalo, opravdalo i presudilo.
Što se tiče pobune iz 1978., zbrka je bila utoliko veća što je referendum de facto ukinuo i mehanizme raspodjele prihoda što ih donosi property tax između bogatih i siromašnih školskih okruga, koje je Vrhovni sud Kalifornije potvrdio 1971. i 1976. (takozvana presuda “Serrano”) i koje su bile vrlo popularne u tadašnjem javnom mnijenju. Nekoliko nedavnih događaja daje naslutiti da se faza koja je započela Reaganovim izborom 1980. sada bliži kraju. S jedne strane, financijska kriza iz 2008. pokazala je pretjeranost deregulacije. S druge strane, rastuća svijest o razmjerima rasta nejednakosti i stagnacije malih dohodaka od 1980-ih, koja se pojavila potkraj 2000-ih i početkom 2010-ih, pokrenula je postupno preispitivanje reaganizma.
Ulaganje u obrazovanje
To je pridonijelo da se političke i gospodarske rasprave u SAD-u preorijentiraju, kao što je pokazao vrlo tijesan dvoboj između Hillary Clinton i Bernieja Sandersa na demokratskim predizborima 2016. Već smo govorili o raspravama uoči predsjedničkih izbora 2020., u kojima su se pojavili razni prijedlozi o ponovnom uvođenju progresivnosti poreza na dohodak i nasljedstvo te uvođenju saveznog poreza na bogatstvo (posebno su o tome govorili Bernie Sanders i Elizabeth Warren). Ti bi se prihodi mogli uložiti u obrazovni sustav, osobito u javna sveučilišta, koja financijski znatno zaostaju za najboljim privatnim sveučilištima. Izneseni su i prijedlozi o podjeli moći i glasačkog prava između zaposlenika i dioničara u upravnim odborima američkih privatnih tvrtki, čak i o uvođenju javnog sustava univerzalnog zdravstvenog osiguranja (Medicare for all), kakvo je norma u Europi (gdje su ukupni troškovi javnog zdravstva puno povoljniji, a rezultati uvjerljiviji). Prerano je još govoriti kako će to završiti.
Međutim, čini mi se ipak da je važno istaknuti kako se potpuni preokret obrazovne podjele ne može poništiti preko noći i da treba inzistirati na važnosti reforme obrazovnog sustava. Možemo samo konstatirati da je Demokratska stranka postala strankom najobrazovanijih, unutar hiperstratificiranog sustava punog nejednakosti. Ali demokratske vlade nisu nikad uistinu pokušale promijeniti to činjenično stanje (čak ni reći na koji se način namjeravaju baviti tim pitanjem kad bi za to imale potrebnu većinu). Takva situacija samo može pridonijeti stvaranju ozračja bitnog nepovjerenja između pučkih klasa i visokoobrazovanih elita demokrata, pri čemu prvi često imaju osjećaj da više ne žive u istom svijetu kao drugi. Upravo je taj val “brahmanskog” socijalnog prezira zajahao Trump kako bi učvrstio svoju popularnost (a da pritom nije predložio nikakvo drugo opipljivo rješenje osim izgradnje zida prema Meksiku i smanjenja vlastitih poreza, što je pomalo prekratko).
Odgovor nije samo u povećavanju ulaganja u javna sveučilišta. Potrebna je i fundamentalna promjena procedura upisa na privatna i javna sveučilišta i utvrđivanje zajedničkih pravila, koja će omogućiti realno povećanje šansi za upis različitih skupina. Dok god nema snažnih i čitljivih mjera, teško je vidjeti što bi uopće moglo povećati izlazak na izbore, koji je u Sjedinjenim Američkim Državama ionako uvijek bio relativno slab.
Ideja da će se sve riješiti dodatnim povećanjem poreza uvijek se do sada pokazala krivom, a dotični je stalno prezentira kao rješenje... A suprotnih primjera ima koliko želimo. Evo npr. jedan blizu je Irska koja je minimalnu satnicu dizala s podizanjem standarda, a dizanje standarda je temeljila na maloj državi, malim porezima i slobodnom tržištu... Države s visokim porezima poput Švedske, Norveške ili Danske imaju visoke poreze, no te imaju i visoki standard, a do njega su došli prije. Ljudi imaju primanja koja mogu podnijeti tolike poreze... S druge strane imamo Francusku, koja ima visoko progresivno oporezivanje, pa imamo ogromne socijalne razlike, s najnižim slojevima koji ne mogu spojiti kraj s krajem. S time da su bogati masovno napustili zemlju... I da, dobro primijećeno da Piketty stalno izbjegava suočiti se s činjenicama, npr. s ogromnim problemom lošeg upravljanja javnim novcem... Čak je i jedna Švedska to shvatila, pa je uvela vaučerizaciju svega što se moglo, Danska država nema skoro niša u vlasništvu itd...