Kad se ubuduće bude sastavljala neka hrvatska povjesnica, sigurno će u njoj kao posebna biti zabilježena i listopadska noć šampanjca, kad se Hrvatska “vratila u Europu”. Kao što se desetljećima slavila “pijana novembarska noć”, kad se prije osamdeset sedam godina Hrvatska praktički odvojila od Europe, ubuduće bi se mogla slaviti luksemburška noć njezina povratka. Da se povijest ne mora zlopamtiti pokazala je diplomacija Austrije, zemlje s čijim je kraljevstvom Hrvatska svojedobno raskinula “sve državnopravne sveze”, tražeći i ustrajavajući da se Hrvatska priključi Europi.
Nakon osamdeset balkanskih godina, Hrvatska je u prilici opet postati europskom. Poslije “pijane novembarske noći” Hrvatska se vrlo brzo balkanizirala. Hoće li se sada tako brzo i europeizirati? Kao što se desetljećima dio hrvatske utopijske svijesti hranio ponavljajući političku mantru “samo da dođe Amerika”, slično se danas očekuje i od EU.
Postoji nada, ali i očekivanje da će ulaskom prestati i većina naših balkanoidnih budalaština, da će muljanja zamijeniti jasnoća, da će priliku dobiti sposobnosti, a ne veze, da će zakonitost potisnuti “rodijaštvo”, da će nered biti zamijenjen redom. Postoji čak nada da će EU brzo riješiti sve te zgomilane probleme. Kroz takva uvjerenja i (samo)uvjeravanja kao da probija upravo onaj stari tip svijesti koji očekuje da nam probleme riješi netko drugi.
EU u takvu načinu razmišljanja postaje panaceja, sposobna izliječiti sve hrvatske dugogodišnje boleštine. Pa čak i endemske, poput onih – “lako ćemo” i “brigo moja prijeđi na drugoga”. Vrijeme prilagodbe i navikavanja na europske standarde i obrasce ponašanja sigurno neće biti jednostavno. Jer desetljeća življenja na balkanski način potrošila su i ono malo ostataka civilizacijskoga ponesena iz nekadašnje Mitteleurope. Hrvatska je u karađorđevićevskoj Jugoslaviji doživjela zapravo “rebarbarizaciju”.
U toj se Jugoslaviji nije dogodila “europeizacija Balkana”, nego se čak maštalo i budalesalo o “balkanizaciji Evrope”. Hrvatska se nije mogla, a često nije ni pokušavala, ukloniti prodoru i širenju takvih budalaština. U komunističkoj Jugoslaviji gotovo je poništeno i ono malo kulturne i civlizacije popudbine koje je Hrvatska donijela seljenjem iz Europe na Balkan. Parlamentarizam, tržišno gospodarstvo i osobne slobode postale su samo sjećanje i nova čežnja. Zbog toga se valjda toliko i fantaziralo o Zapadu, kao o nekom novom Kanaanu, gdje počinje izbavljenje iz “crvenog Istoka”, a kasnije i iz “bratskog zagrljaja”.
Nakon što je šefica haaškog tužiteljstva u samo nekoliko dana promijenila i raspoloženje i ocjenu hrvatske suradnje, Hrvatska je mogla ući u veselu luksemburšku noć. Za nas bi to trebala biti noć izbavljenja iz prokletstva kad je davne mračne noći “mali zubar sa zlatnom ribicom u glavi” s Markova trga poveo hrvatsko izaslanstvo u Beograd te tako otvorio put kulturi ćevapčića, unitarizma, podvale, daira i korupcije. Ako je suditi po ovdašnjoj trajnosti toga sloja kulture, on se uhvatio za prikladnu podlogu.
Tu “neuništivi hrvatski genij” nije bio nevin. No, desetljećima će nam utjecaj “čaršijskog mentaliteta” biti izgovor za sve, naš mentalni alibi za vlastite bedastoće i nepodopštine. Ako ulaskom u EU nestane taj univerzalni hrvatski izgovor, već će i to biti velik dobitak. Kao što je izniman dobitak i izlazak Hrvatske iz “balkanskog kruga”, iz dugovječnog europskog stereotipa o Balkanu kao jedinstvenom geopolitičkom i kulturnom prostoru. Hrvatska je otvaranjem EU dobila priliku da se odvoji od Balkana i da stari kulturni obrazac zamijeni novim, europskim, kakvim si je desetljećima utvarala da ga ima.
