U složenost te male, drčne i izmiksane mediteranske zemlje uvjerio sam se osobno prošle godine. Tada su tinjali prosvjedi zbog poreza na WhatsApp, a taksisti su režali na vladu čim biste ušli u njihov automobil. Zanimljivo, dok se uvjeravate u kompliciranost te zemlje zbog brojnih etničkih i vjerskih skupina, istodobno svjedočite izuzetnoj toleranciji koju nije lako održati u uvjetima neimaštine, stalnih ratova i sunca koje nemilosrdno prži ionako uzavrele glave. Tri su mi se stvari ipak tijekom dvotjednog posjeta urezale u pamćenje.
Prva stvar bila je posjet katoličkom svetištu Harissi iznad grada Jounieha, tamo ga zovu libanonsko Međugorje. Svetište je ispunjeno hodočasnicima, no polovicu njih čine – muslimani. Ima ih čak i iz Irana. Kako je Marija, Isusova majka, duboko ukorijenjena i u islamskoj religiji, i muslimanskim je hodočasnicima to svetište mjesto molitve i zavjeta. Harissa stoga djeluje kao neki univerzalni hram religija.
Druga je vozač Alex, Armenac, koji me je provezao po cijelom Libanonu, samo ne u sjeverni Tripoli, za koji je rekao da su “ljudi ondje loši i da ima puno ISIL-ovaca”. Njegova komunikacija s Libanoncima uvjerila me koliko svakoga od njih tište neki specifični problemi i kako nisu sretni što im politička trgovina i upletanje stranih zemalja guši svaku mogućnost razvoja.
Treća je bio posjet Baalbeku, gradu u planinama, koji je neka vrsta sjedišta Hezbollaha. S obzirom na to da se nalazi na popisu terorističkih organizacija većine zapadnih zemalja, ne bi bilo pametno ići u njegovo sjedište. No ljudi to čine, i to uglavnom zapadnjaci, jer se u Baalbeku nalaze 2000 godina stare i odlično sačuvane ruine hramova (jednih od najvećih ikada sagrađenih) rimskoga grada Heliopolisa.
Kažu da je svaki treći čovjek kojega ovdje vidite hezbolahovac u civilu, s pištoljem za leđima, i da je tu u funkciji da štiti turiste. Tijekom razgledanja tvrđave osjećate se normalno, kao da obilazite Angkor Wat u Kambodži ili zidine dubrovačkoga staroga grada. Uzdišete za ljepotom drevnoga kamena, umijećem starih graditelja i gledate kako pobjeći od jakoga sunca. Posebno me iznenadilo što u gradu sjedištu Hezbollaha normalno nude pivo.
Taj mravinjak od države, koji se prostire na maloj plahti zemlje, nije samo sjecište zapada i istoka, već i sjevera i juga. Tu se sudaraju svi vjetrovi svijeta, brojne kulture, nije nikakvo čudo da je u Libanonu najstariji kontinuirano nastanjeni grad na svijetu (Byblos) te još nekoliko u samom vrhu (Bejrut, Sydon, Tir). I u ovoj zemlji je stoga sve moguće, pa i to da Hezbollah uredi prostor oko pećine u Kani Galilejskoj (oni tvrde da je to prava Kana, a ne ona u Izraelu) u kojoj je Isus, prema Bibliji, pretvorio vodu u vino.
Novi Libanon o kojemu mašta francuski predsjednik Macron neće biti lako dizajnirati, vidimo kako funkcionira prilično jednostavnija višeetnička zemlja Bosna i Hercegovina, u kojoj nema pomaka od Daytonskog sporazuma, dapače, politike su se potpuno udaljile jedne od drugih.
Tako ni u Libanonu ne treba očekivati da se šijiti tek tako odreknu Hezbollaha u kojem vide zaštitu, da dio sunita odbaci preko noći ideologiju ISIL-a čije su borce prigrlili u Tripoliju, ali i da se kršćani odreknu falangi koje vide kao jamac ne samo zaštite svoje etničke skupine, već i kao zaštitnice Libanona, jer kršćani su ujedno i najveći libanonski nacionalisti. Dakako, nisu oni jedine prepreke, neophodno je eutanazirati politike regionalnih država koje u nemirnom Libanonu vide priliku za svoje egoistične politike i profit.
Ali kad se posjeti teren i osjeti bilo Libanonaca, kad se dođe u Sabru i druge logore u kojima živi gotovo pola milijuna Palestinaca, onda je jasno koliko sudbina Libanonaca ovisi o raspetljavanju bliskoistočnoga gordijskog čvora – izraelsko-palestinskog sukoba, i koliko bi postizanjem sporazuma kojim bi Palestinci bili bar djelomično zadovoljni bio otvoren put tim izbjeglicama da se vrate u domovinu i ostave Libanon Libanoncima. Stoga unutarnji mir i harmonija ovise o puno bilateralnih sporazuma između libanonskih etničkih skupina, ali i nekih skupina sa stranim silama (recimo sporazumu Hezbollah – Izrael koji se sada čini kao znanstvena fantastika). No, ako itko ima vještine bar pokrenuti priču o novom Libanonu to je Macron: političar s najviše širine u današnjem polariziranom svijetu.
>> VIDEO Katastrofa u Bejrutu
Francuska nece uciniti nista za Liban.Dobro se zna sa kolikim milijardama barata libanska dijaspora .Neka Carlos Gosn predsjedava stozer za obnovu libana.