Kada je počela akcija Bljesak, u njihovoj kući u Mošćenici pokraj Petrinje čule su se detonacije.
– Ne boj se, to grmi – govorio je Rikard Mažar majci Barici da je umiri.
Drugoga dana akcije, kada je Rikard bio u šumi i izviđače vodio kroz minsko polje, bijela golubica sletjela je na stolić ispred njegova danas pokojnog oca.
Zlatko Mažar ju je gledao, malo joj pričao te upitao: "Što si mi to došla reći?"
Kasnije će se pokazati da se to događalo nekako u vrijeme kada je njegov sin, vojnik u 120. petrinjskoj brigadi, teško hodao prije no što je iskrvario, u izravnoj borbi na Bijeloj cesti pogođen u arteriju.
– Suprug je bio dragovoljac od samog početka Domovinskog rata, a sin se vojsci priključio nedugo nakon njega. Zlatko nije išao u Bljesak jer je neposredno prije akcije bio na operaciji – priča Barica Mažar.
Valjda zbog strašnog šoka i tragedije koju je doživjela, Barica Mažar nije se usprotivila odluci koju je njezina kći Veronika donijela nakon Rikardove pogibije.
– Nakon bratove smrti, ja sam se prijavila u vojsku, bila u Oluji, prisluškivala neprijateljsku vojsku – kaže Veronika.
– Riki je često govorio da će, ako on pogine, oni koji ostanu živjeti u miru. Poginuo je uoči svog 23. rođendana – kaže majka koja se još uvijek nada da će se njezin sin odnekud pojaviti, da će s njim popričati.
– Kako je to dobar dečko bio, u školi odlikaš, a što je očima vidio, rukama bi napravio. U ratu je nosio teški mitraljez, kod kuće prepravljao lovačko oružje – govori Barica Mažar o sinu čije fotografije svaki dan gleda.
>>Javio je: "Nitko nije stradao". Onda je pokošen
>>Nećak Boška Buhe od mitraljeza Gare nije se htio odvojiti
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
>> Pratite blog 'Ratne priče'
>>Sve priče o junacima Bljeska čitajte u našem specijalu
