Baš je nekako otužno kad pokušavamo biti pametniji nego što jesmo i nego što bismo trebali biti. Jedan od najočiglednijih primjera za tu čudnu potrebu intelektualnog samodokazivanja, afektiranja i zalijetanja priče su o “bauku” deflacije koji se tobože nadvio na Europu pa stoga i Hrvatsku, a koje su počele tu i tamo iskriti u domaćim i stranim mainstream medijima. I dok zaista u nekim europskim zemljama možda imaju nekih nategnutih teorijskih razloga analizirati mogućnost rađanja fenomena dugogodišnje deflacije, zapravo je potpuno nejasno tko to ima čvrste dokaze zašto bismo se to mi građani Europe, mi europski potrošači, trebali bojati (!) općeg trenda pada cijena. S obzirom na tanku analitičku potkovanost domaćih medijskih plašitelja deflacijom, najbolje je u cijelu tu raspravu ući zdravoseljačkim rezonom. Jako dobro se sjećam vremena kad smo kao novinari vodili javni rat s tadašnjim ministrom financija Škegrom koji je uvodio PDV i sa svima onima koji su taj tada mistični PDV željeli iskoristiti za dizanje cijena. Svijet je bio jednostavan i logičan. Nekako nam se, naime, tada još relativno mladim ekonomskim analitičarima, činilo do smo na strani zdrave pameti i naroda jer jednostavno navijamo za rezanje cijena. Pa nekako i dalje vjerujem da bi i danas rezanje cijena trebao biti prirodan, nekakav instinktivan, gotovo animalni poriv svakog tko radi u tisku ili bilo kojem drugom mediju, a tek bismo onda trebali pametno škrabati o možebitnim štetama “bauka” deflacije. Hoćemo niže cijene i bok. I tko nam što može kad se naše male ruke slože? Pri ovome nipošto ne propovijedam površnost ni ignoranciju bilo kakve vrste. Kao novinar napisao sam desetke tekstova o fenomenu deflacije i njenim opasnostima, eksperimentirao sam i s podjednakim brojem članaka o teorijskim koristima od moderiranja inflacije. Još je veći broj tekstova koje sam naručio kao urednik u tom smjeru ekonomskih teorija. Međutim, moram priznati da kao povremeni čitatelj ekonomske literature i vjerni pratitelj ekonomske zbilje nisam našao čvrste i uvjerljive empirijske dokaze da je potrošač (narod, puk) imao neke naročito velike štete od deflacije, tj. od pada cijena. Čak mi se čini suprotno, i to bilo gdje i bilo kad. I pogotovo ne u zemlji gdje je pretežit dio državnog, privatnog i korporativnog duga blokiran u stranim valutama!
Evo nekoliko pitanja za intelektualnu vježbu onima kojima su očigledno i previše dobro poznati podmukli ekonomskih mehanizmi uz pomoć kojih djeluje deflacija:
1. Nije li pomalo besramno tvrditi da je deflacija, a ne neodrživi imovinski balon uzrok velike depresije tridesetih? Nije li pad cijena barem malo amortizirao strašne socijalne probleme?
2. Što to danas zapravo fali tom Japanu koji je devedesetih tiho patio od te “mučne” deflacije? Je li možda tamo deflacija bila odgovor na prave japanske strukturne i sve očiglednije demografske probleme?
3. Kako objasniti da je 19. stoljeće obilježio najveći ekonomski napredak u povijesti čovječanstva i to “veliko zlo” – deflacija? SAD je u razdoblju 1800.-1900. godine imao pad cijena od 19 posto!
4. Neka mi netko objasni kako će meni kao potrošaču u državi koja je pretežito dužna u eurima i dolarima i koji sam, recimo, osobno pretežito zadužen u eurima uz 400 tisuća nezaposlenih sugrađana te pad kupovne moći odmoći ako nešto budem pretežito plaćao 1-2 posto manje u kunama? Trebam se brinuti što će kunska rupa na prihodovnoj strani proračuna biti teže zakrpana? Ma dajte, molim vas.
5. Hoću li se zaista kao potrošač suzdržavati od potrošnje jer ću očekivati da će za godinu dana nešto biti bijednih 1-2 postotna poena jeftinije ili ću se suzdržavati od potrošnje zbog puno očiglednijeg i prozaičnijeg razloga, tj. opće besperspektivnosti uzrokovane neznanjem, nestručnošću i neodlučnošću naših političkih elita?
6. Bi li veliki Thomas Edison ikad postao velik da nije vjerovao u vlastitu nekonvencionalnu rečenicu nad rečenicama: Električna energija toliko će pojeftiniti da će jedino bogati paliti svijeće. Sramotimo li mi konvencionalnim ekonomskim pričicama o deflaciji zemlju u kojoj se rodio jedan Nikola Tesla (puno nekonvencionalniji znanstvenik od Edisona) ili znamo malo mućnuti svojom glavom pa jednostavno reći: pa hajde, cijene, padnite već jednom. Pa da se potpuno prepadnemo kad dobijemo niži račun za struju. Brrrrrr. Muka ježeva. Ukratko, fenomen deflacije složena je priča i prvo bismo trebali, neopterećeni općim ekonomskim mudrostima, proučiti moguće uzroke i učinke u hrvatskoj ekonomiji prije nego se donose naštrebani “intelektualni” i “educirani” zaključci. Ako već nismo svi Tesle, poslušajmo malo Edisona.
>> Sad smo uz pet drugih država prvi put na udaru deflacije
>> Blesava i nonšalantna nekompetencija Vlade zaslužila je sve udarce
