Gušta u mirovini Branka Aničić (83), koju pamtimo kao prvu cijepljenu osobu u zemlji. Godine straha od virusa su iza nje, vratila se veselo u stari đir – šopingira na Trešnjevačkom placu, šeće po Gagarinovu putu, vozi se četrnaesticom do sina Šimuna na nedjeljni ručak, veseli se kad joj u Dom za starije Trešnjevka u posjet stignu unuci Daria i Bruno, a još više kad stignu praunuci Mila i Antonio. Išla je i novom žičarom na Sljeme.
– Za koji dan dobit ću i trećeg praunuka! – veselo govori gospođa Branka.
Proveli smo dan s njom pretresajući uz kavu cijene u eurima na Trešnjevačkom placu, prisjetili se čaga u Tucmanu i na Ribnjaku, njezinih uspona na Triglav, ali i kako se umalo utopila u Savi.
– Znate, onaj dan kad sam cijepljena, bila sam glavna vijest na svim televizijama, a ja sam Dnevnik HTV-a – prespavala! Svi su me gledali na televiziji, a ja sam začorila – smije se gospođa Aničić pa dodaje:
– Bila sam i gost u RTL Direktu kod Zorana Šprajca, a kako je emisija kasno navečer, to mi je došlo kao noćni izlazak.
U kojem ste kvartu odrasli?
– Gore u Mlinovima. Kao djevojčica ostala sam sama, i majka Marija i otac Šimun i sestra umrli su od tuberkuloze. Otac je preminuo u bolnici u Rockefellerovoj onoga dana kada je oslobođen Zagreb, 8. svibnja 1945. godine. Bilo mi je jedva šest godina.
Što pamtite prvih dan djetinjstva, iz tog doba Drugog svjetskog rata?
– Bilo je to opasno vrijeme, nije bilo pametno previše izlaziti iz kuće, toga se sjećam. Poslije sam živjela blizu Horvaćanske ulice, kod djeda i bake koji su se brinuli o meni. Završila sam Farmaceutsku školu u Gajevoj ulici, brzo se udala, ostala još brže bez muža. Udala sam se i drugi put, ali opet ostala udovica. Od 45. godine života ja sam sama, više se nisam udavala. Malo-pomalo, i eto me tu gdje jesam.
Što vam je u životu bilo najveće veselje?
– Planinarenje. I danas hodam s nordijskim štapovima, to je sjajna tjelovježba, preporučujem je svima, i mladima i starima. Uostalom, drugog supruga upoznala sam na planinarenju, bio je alpinist, nešto stariji od mene, ali pun života. Prošli smo i slovenski Triglav, vrh Prokletije na granici Albanije i Crne Gore, nema gdje nismo bili. Pamtim čaroban pogled s vrha Prenj na cijelu Hercegovinu. Da ne spominjem Jahorinu, skijanje, lang-lauf. Lijepe uspomene. Morala bih uzeti zemljopisnu kartu naših krajeva da sve te vrhove pobrojim, mnoge sam i zaboravila. More me nikad nije privlačilo kao planina. Danas šećem po parkovima, a na Trešnjevci, pogotovo oko našeg doma, ima ih koliko srce poželi.
Što ste radili? Kako ste zarađivali za život?
– U Vinogradskoj sam bila farmaceut na rodiljnom odjelu gotovo cijelu karijeru. Nešto kratko i u Plivi, ali većinu vremena u bolnici, koja je tada nosila ime dr. Mladena Stojanovića, danas je to KBC Sestre milosrdnice.
Gdje se izlazilo u Zagrebu u doba vaše mladosti? Tucman?
– Naravno, Tucman. Tamo mi je u Gajevoj bila blizu i srednja škola. Išli smo i u Variete, gdje je danas Kerempuh, pjevali su u to doba Ivo Robić i Drago Diklić, Nikica Kalogjera nastupao je sa svojim Plesnim orkestrom, bili su i plesnjaci na Ribnjaku.
Jeste li se kupali u Savi? Pedesetih i šezdesetih to je bilo popularno, a i živjeli ste u Horvaćanskoj ulici, kupalište je bilo blizu...
– Kako da ne! Tamo gdje je danas Studentski dom "Stjepan Radić" nekoć su bila pusta polja kukuruza. Kupalište na Savi bilo je prekrasno, tu se odvijao život, bile su i neke gostionice. Stariji bi bili u gostionici, a mi djeca u rijeci, u kojoj je bio svojevrstan bazen. Struje su jake, nizvodno te nosi, a uzvodno je bilo teško, pa je bazen bio siguran. Jednom sam, nepotrebno, uskočila u Savu na neograđenom dijelu i umalo stradala. Iako sam imala snage boriti se s rijekom, uhvatila me panika, ostala sam bez zraka i počela se utapati. Vidio je to jedan dečko kojeg sam znala iz škole, uskočio je u Savu i izvukao me na obalu. Spasio me. Ako je i danas živ, hvala mu! Istina, živjela sam blizu, a dane sam provodila na bazenu na Mladosti. Djed Franjo bio je stolar koji je na bazenima popravljao što god je trebalo, a ja sam kao unuka imala – badava ulaz (smijeh).
Vratimo se u vrijeme strogih epidemioloških mjera otprije dvije godine. Sjetite se prvog susreta s obitelji i unucima nakon što ste tolike mjesece bili odvojeni, kako je to izgledalo?
– Nismo se puno ljubili, ali smo se toga dana puno grlili. Došli su i praunuci, u čijem sam odgoju sudjelovala njihovih prvih dana, vezani smo... Bilo je divno. Konačni kraj teškog perioda.
Kako ste provodili te dane kada je posjet domovima bio zabranjen? Jeste li bili osamljeni? Koliko je to točno trajalo?
– Zbog epidemioloških mjera osam mjeseci bili smo bez posjeta. Tu smo dočekali, nažalost, i potres. Djelatnici doma bili su nenadmašivi, pa ni kod kuće nam naša djeca ne bi mogla toliko pomoći kao oni. Mnogi su zaposleni tih dana i ostajali ovdje, nisu išli kući svojim obiteljima, suprugama, djeci, već su, ne bi li nas zaštitili, ostajali u Domu cijelo vrijeme. I spremačice, i cure iz kuhinje, pa sve do medicinskog osoblja i vodećih ljudi ustanove. Kad bi netko od obitelji donio vrećice, ti ljudi bi ih onda dezinficirali, predmet po predmet, raznosili nam zatim po sobama. Dijelili smo tih dana i dobro i zlo. Pomagali su nam tih dana zaposlenici i više nego što smo očekivali. Toga se često sjetim, pa sam im zahvalna. Ne samo ja, i drugi koji su u domu... Uostalom, upravo kada je potres zatresao Banovinu davala sam izjavu za RTL jer sam se dva dana prije cijepila, pa sam tada bila zanimljiva medijima. I da nije bilo gospođa Tatjane Brozić-Perić i Marije Šarić, vodećih gospođa u Domu Trešnjevka, koje su me tijekom potresa pridržavale, ja bih pred kamerama zviznula na pod!
S kime se družite? Kakva je ekipa u domu?
– U blizini imam dvije sestrične, Smilju i Đurđu, koje često posjećujem, čujemo se stalno, blizu smo. Tu je i prijateljica Marija. Frendice iz doma su Karmen, Dragica, Mirjana, Ivka, Ljubica, Radojka, Irena, naša Mara ima 92 godine. Iako je najstarija, ona nas mlađe najviše vuče... Kreativna je, sjajna. Moj je zadatak otići do Trešnjevačkog placa kupiti drugima mandarine, mlijeko, jogurt, Coca-Colu, skočiti do DM-a ili ljekarne. Kome što treba. Dva puta tjedno sam u nabavi.
Kada ste se posljednji put vozili tramvajem?
– Bila sam za vikend kod sina na nedjeljnom ručku, napravio je fenomenalan grah s kobasicama koje radi naš mesar iz Šestina. Skromno, ali fino! Mi smo gore, znat će stari Zagrepčani, iznad Veselog kutića. Popili smo poslije ručka kavu, pa sam se sama vratila doma. Odem tramvajem do Britanskog trga, pa onda na bus ili na liniju 101 pa pogledam malo na Pantovčaku iz daljine Predsjedničke dvore ili sjednem na autobus 102 pa se vozim preko Gornjeg Prekrižja, vidim i šestinsku crkvu. Volim pogledati u svom starom kvartu što je novo, što se sagradilo...
Sagradila se nova žičara, jeste li njome išli na Sljeme?
– Kako da ne! Išli smo Šimun i ja, brzo dođe, lijepa je, sad je to luksuz. Ipak, meni je stara žičara bila draža, prirasla mi je srcu, često sam se njome vozila na štrudle, išla sam skijati na Bijeli i Zeleni spust, na Crveni spust se nikad nisam usudila...
Kako vam je, reći ćemo, pod stare dane, bilo postati gotovo zvijezda preko noći? Eto, i danas, dajete intervju...
– Slava? Ma nisam ja slavna... Iznenadilo je i mene kad sam izašla i vidjela tolike kamere, premijera Andreja Plenkovića, gradonačelnika Milana Bandića, ministre... kako gledaju u mene. Zabezeknula sam se. Ali istog trena rekla sam sebi: "Snašla buš se." I treme je nestalo. Bilo je štosno, upečatljivo, iznenađujuće, lijepo...
Jeste li se u međuvremenu, a otada je prošlo nešto više od dvije godine, zarazili koronavirusom?
– Preboljela sam, a nisam ni osjetila. Da nije bilo testiranja, koja su česta u domu, ne bih ni znala. Četiri puta sam se cijepila, bila sam u strahu i čuvala se, a na kraju preboljela bez problema.
Koliko se život, ne samo vas već i ostalih umirovljenika i štićenika domova za starije, promijenio nabolje? Što se sve vratilo?
– Vraćaju se aktivnosti, vraćaju se koncerti, evo sad pripremamo proslavu Fašnika. Izlazimo bez straha, obitelji dolaze u posjete. Vježbamo u parku, imamo i fitness sprave pa se i tamo razgibavamo. Dolaze u posjet i susjedi školarci iz škole tu na Novoj cesti, dolaze i zabavljači, KUD-ovi, pa čak i zaplešemo!
Što dalje?
– Vidimo se za deset godina, pa ćemo opet napraviti intervju! Da vidimo što je novo u međuvremenu.
VIDEO Znanstvenici u šišmišima pronašli koronavirus
Bolje se ti drži unučića a ne naslikavanja po portalima.