Svijet nije savršen, a život nije bajka. Osim onda kada jest. Barem jedan tren, kao što će i ova hrvatska bajka u Rusiji, kako godine budu prolazile, čitava stati u jedan trenutak.
“Oni koji su doživjeli taj trenutak savršenstva znaju da će nad tom uspomenom u starosti sretno kimati glavom smijući se tajnim i dalekim smiješkom.” Ne zvuči slučajno ova rečenica šekspirijanski jer ju je napisao, na engleskom mnogo ljepšu nego u mom prijevodu, škotski pjesnik i prevoditelj Alastair Reid (1926. – 2014.) u svom opsežnom tekstu o nogometnom Svjetskom kupu održanom 1966. godine u Engleskoj. Članak koji ima više od četrdeset kartica, danas nezamislivih u bilo kojem popularnom časopisu, objavio je u rujnu 1966. američki New Yorker.
Onima koji se čude i snebivaju nad transom u koji smo, sa svakom novom pobjedom hrvatske reprezentacije, sve žešće upadali “mi – Hrvati!”, preporučujem Alastairov esej, dostupan u internetskoj arhivi New Yorkera. Tekst počinje autorovim susretom s američkim prijateljem koji je tog ljeta došao pratiti prebogatu londonsku umjetničku scenu, ali se nikada nije osjećao izgubljenije nego tog srpnja u sredini koju inače tako dobro poznaje i razumije. Zato mu Alastair, a preko njega i čitateljima američkog časopisa, naširoko objašnjava što je to nogomet i zašto su Englezi, baš kao i Škoti i ostali narodi Ujedinjenog Kraljevstva, šenuli od sreće u trenutku kada je Engleska na Wembleyu postala prvak svijeta. Već u to vrijeme, dok su televizori u našim krajevima još uvijek bila luksuzna novotarija, statistike koje iz engleskih novina prenosi Alastair govorile su da je svaki peti čovjek na kugli zemaljskoj pogledao tog srpnja 1966. barem dio satelitskog prijenosa neke od utakmica Svjetskog kupa, a BBC je izračunao da se više od 31 milijun ljudi, što je tada bilo nešto malo više od polovice ukupnog stanovništva britanskog otoka, tih dana odalo praćenju nogometa.
Uključujući i “legije domaćica koje su se obratile na nogomet i ostavile tri tjedna da se skuplja prašina”. I sve to bez interneta, portala, društvenih mreža, pametnih telefona, tableta i ostalih u međuvremenu izumljenih tehnoloških čuda. Tako smo u današnje vrijeme već nekoliko sati nakon ulaska Hrvatske u finale mogli čitati ode New York Timesa čudesnoj izdržljivosti hrvatskih igrača, Reutersovu opsežnu analizu karaktera ekipe koja je tri utakmice zaredom najprije gubila, pa se vraćala i na kraju pobjeđivala, ili članak o Hrvatima koji je na svom portalu objavio američki ugledni magazin Atlantic pod naslovom: “Najveća bajka Svjetskog kupa svih vremena”. Kaže se, i istina je, da su bajke za djecu. A u što se pretvore odrasli ljudi kada polude za jednom igrom nego u djecu. U tome i jest ljepota. Onima koji možda još uvijek misle da se kulturan čovjek ne bi smio predavati nogometnoj euforiji spomenut ću da je, primjerice, dan nakon pobjede nad Engleskom jedan od najboljih tekstova koji sam pročitao o Mariju Mandžukiću, njegovoj igri, karijeri, karakteru i značaju, na svom Facebook profilu napisao jedan od najboljih hrvatskih pijanista Aljoša Jurinić.
I to na engleskom jer sada živi u New Yorku. “Oni koji ne razumiju njegovu (Mandžukićevu) važnost su oni koji ne razumiju složenost divne igre kakva je nogomet”, napisao je Jurinić. Bilo mi je to vrlo drago pročitati, jer je dalo za pravo mojim osjećajima koji su, uz razumijevanje, u gledanju te divne igre često jednako važni kao i u praćenju umjetnosti. Bilo je davno, pa se više ne sjećam kada sam prvi put zaplakao slušajući glazbu. Ali, sretan sam i uvijek zahvalan na tom daru osjećanja ljepote i veličine premda ima i onih koji to smatraju akutnim ili kroničnim neurološkim ili mentalnim poremećajem. Neka im njihovo znanje. Umom i razumom mogu se objasniti i dokučiti mnoge tajne i ljepote, ali ne sve.
A ja ću se također, daj Bože u što dubljoj starosti, sretno i s tajnovitim i dalekim smiješkom sjećati trenutka kada sam prvi put zaplakao gledajući nogomet: u trenutku kada je u Moskvi Mandžukić zabio gol Englezima. Mali sanjaju velike snove. Veliki umjetnici, među kojima je mnogo velikih zaljubljenika u nogomet, to razumiju. Jedan od njih je i veliki maestro Valerij Gergijev. Njemu je, kao dječaku koji, vježbajući klavir, zavidno viri kroz prozor prema drugovima koji igraju nogomet, na njegovu i našu sreću, jedna etida Prokofjeva svrnula pogled na note i uronila ga u glazbu. Ipak, za prvog gostovanja u Zagrebu izrecitirao nam je s velikim poštovanjem čitav sastav jugoslavenske reprezentacije sa Svjetskog kupa u Njemačkoj 1974.
Neku večer, tek što je zviždaljka zapečatila pobjedu Hrvatske nad Engleskom, veliki svjetski dirigent, onaj koji u reklami za Ligu prvaka promovira “umjetnost nogometa”, nazvao je da nam čestita. “Zovem da vam kažem da ste budni, da ne sanjate, da ste stvarno u finalu”, rekao mi je Gergijev, koji nam je tjedan dana prije čestitao i pobjedu nad Rusijom porukom: “Do it!” Učinite to, sada kada ste izbacili Rusiju, postanite svjetski prvaci. Hrvatska je mala i nema nas dovoljno da izazovemo manji potres kakav su seizmografi zabilježili u Meksiku kada je njihova ekipa u Rusiji pobijedila Njemačku. Ali, na noćnoj strani globusa Hrvatska je ovih dana jedna blistava krijesnica radosti i sreće. Baš kao u bajci. Svjetske novine ovih dana pišu o dječacima iz Hrvatske i Bosne koji su kao prognanici i izbjeglice nalazili trenutke sreće po dvorištima i ulicama uz loptu, a sada su se približili vrhu svijeta.
Nama malima koji sada sanjamo svoj veliki san otvorit će se možda malo više srca i za velike snove onih malenih koji sve ove dane pred našim granicama i u izbjegličkim centrima proživljavaju isto i još gore od onoga kroz što je prolazio mali Luka Modrić. Usto, kako je primijetila jedna mudra građanka, događa nam se još nešto lijepo: nakon dugo vremena nema prebrojavanja i nitko se ne nadmeće i ne svađa oko broja ljudi koji skaču od sreće na hrvatskim trgovima. Bit će za to opet vremena jer svijet nikada neće biti savršen. Zato mu i trebaju bajke od kojih i skvrčena srca odraslih opet mogu postati velika i nasmiješena poput djetinjih.
Vežite me lancima....