Pet godina u glavi sam vrtjela isti film: kako će reagirati mama kada
napokon dozna da sam homoseksualka. Svaki, ali baš svaki dan
razmišljala sam o tome. Neki o tome razmišljaju i
15, 20 godina... Smišljaju sve moguće scenarije, hoće li
roditelj vikati, plakati, udariti ih, zauvijek zašutjeti. I
onda, što će biti onda... Jer jednom kada kažeš
roditeljima, sve postaje drukčije – kaže
34-godišnja Danijela.
Udarci i psovke
Ta Riječanka govori o prijelomnoj točki kada djeca, ma koliko godina
imala, priznaju roditeljima da su homoseksualci. Koliko je taj trenutak
mučan, a suživot nakon toga često i nemoguć, govori statistika. I dok
se u istraživanju lezbijske organizacije Lori čak 78 posto anketiranih
– gay muškaraca, lezbijki, transrodnih i
transseksualnih osoba – izjasnilo da im je važno prihvaćanje
obitelji, roditelji se teško nose s homoseksualnosti djeteta.
– Štoviše, od svih napada na
homoseksualce, 11 posto njih stradalo je od ruke oca i,
nešto rjeđe, majke, a maltretiranje varira od udaranja,
vrijeđanja i psovanja do izbacivanja iz kuće – kaže Arina
Balenović iz Lori.
Kako bi pomogle objema stranama, pokrenule su kampanju Obitelj bez
predrasuda u sklopu koje su pozvale pripadnike seksualnih manjina i
njihove roditelje da napišu pisma jedni drugima o tome kako
se osjećaju. Ta pisma zapravo su oksimoron – ona su prvi, ali
još tajni coming out, puna zbrčkanih misli i velike potrebe
za ljubavlju. Jer, nastavlja Danijela, djeca se boje da roditeljska
ljubav ipak nije bezuvjetna i da će ostati bez nje.
Kćeri, jesi li lezbijka?
Danijela kaže da je priznanje majci proteklo relativno u redu. Imala je
19 godina i mnogi su prijatelji i kolege u školi znali da
ima curu. Kada je jedne večeri ušla u stan, mama ju je
dočekala budna.
– Dođi u moju sobu – pozvala ju je.
– Jesi li lezbijka? – izravno ju je pitala.
– Jesam – glasio je kratki odgovor.
– Previše sam ja tebe slobodno odgojila,
ponavljala je. Okrivljavala je sebe, pa prijetila da će me ostaviti bez
novca... Lomila se, plakala -govori Danijela. Šutjela je sve
dok majka nije rekla:
– Ali ja tebe ipak volim.
– Rekla je to kao da je sada nešto drugačije.
Eksplodirala sam i izvikala se – prisjeća se. Sljedećeg jutra
preselila se k prijateljici. Tri tjedna trajalo je mučno
zatišje, a onda ju je mama pozvala na razgovor.
– Sjele smo za stol u dnevnoj sobi, sve je izgledalo vrlo
službeno. Kazala mi je da je dugo razmišljala, da želi
prihvatiti činjenicu da sam homoseksualka, da se bori s puno
predrasuda, ali da želi da budemo u dobrim odnosima. Užasno mi je bilo
dok sam je gledala. Nikada nisam vidjela da izgleda tako
loše, vidjelo se da je danima plakala.
Znala sam da kroz sve prolazi sama. Ali ne, nisam se osjećala krivom.
Samo sam željela da me razumije, skužila bi tada da je sve OK. Kad se
sjetim te situacije, jasnije mi je kroz što je sve
prolazila. Tada je homoseksualizam bio nevidljiv. Tko je bio
homoseksualac? Boy George – govori Danijela. Odnos između
majke i kćeri u međuvremenu se promijenio, “sada je sve
super”.
– Ona će odlučiti kada će i hoće li sve reći rodbini, svojim
prijateljicama. To je njezin coming out –
objašnjava Danijela razlog zbog kojeg ne želi da joj se
objavi prezime.
Nisu sva priznanja roditelja tako glatka. Elvis,
19-godišnjak, majci je na to od svoje 15. godine ukazivao,
ali ona ga nije ozbiljno shvaćala.
Stvari na cestu
– Naslikao sam dugu na zidu, a potom bi joj rekao da imam
dečka, na što bi ona odmahnula rukom: “Ma
daj”. Kada sam je pitao što bi bilo da je doista
tako, odgovorila bi mi da bi me izbacila iz kuće i da za to ne želi ni
čuti – prisjeća se.
Onda mu je prekipjelo. Otišao je na gay pride,
izašao na slici u novinama i taj primjerak donio majci.
– Počela je plakati. Govorila je da će se ubiti, da je to
sramota, da nitko u obitelji nije peder... – kaže Elvis. Sada
je svatko u svojem stanu, ali se viđaju, odlaze na kavu... –
Kad smo s njezinim prijateljicama, a one me pitaju imam li curu, ona
posprdno kaže: “A ne, ima dečka”.
Znamo zajedno gledati i Big Brother. Pa kad vidi Hrvoja, nasmije se i
kaže: “Vas pedere sve treba spaliti”. –
Ali dobro – nastavlja Elvis – barem nije postupila
kao otac moje prijateljice, 17-godišnjakinje. Strpao je sve
njezine stvari u torbu, a ujutro, prije nego što je s
njezinom majkom otišao na posao, probudio ju je, izbacio iz
kuće, zaključao vrata i bacio ključeve u šaht. Cijeli dan je
u spavaćici sjedila ispred kuće i plakala. Primio ju je natrag jer je
maloljetna, ali joj ponekad cijeli dan ne daje jesti, a novac za faks
može zaboraviti... Mama joj potajno tu i tamo nešto dade. No
tata za nju više ne želi ni čuti.
Otkrivamo sadržaj intimnih pisama - mučnih priznanja roditeljima...
