Predstavnici Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 i Udruge policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata, u suradnji s drugim udrugama, večeras su u Vukovaru dodijeli priznanje Junak Domovinskog rata Vukovarcu i hrvatskom branitelju Marijanu Živkoviću.
Priznanje mu se dodjeljuje za doprinos i žrtvu koju je sa svojom obitelji podnio na oltar domovine Hrvatske. Živković, koji je bio i sam branitelj, tijekom Domovinskog rata izgubio je dva sina. Marko je poginuo kao pripadnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a Nikola kao policajac u Vukovaru i za njim se još traga.
"Takvi ljudi su bili prvi kad je trebalo"
Predsjednik UHBDR 91 Mladen Pavković rekao je kako ovim priznanjem žele još jednom podsjetiti na ljude kao što je Marijan Živković. – Takvi ljudi su bili prvi kad je trebalo. Podsjećamo i na one koji su dali život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu - rekao je Pavković. Predsjednik Udruge policije vukovarskih branitelja Domovinskog rata Vlado Iljkić podsjetio je i na činjenicu da je Živković tijekom Domovinskoga rata izgubio dva sina, a da se tijelo jednoga od njih i danas nije pronađeno.
- Ovo priznanje mi jako puno znači jer je poteklo od istinskih branitelja i domoljuba koji znaju cijeniti žrtvu, ne samo mojih sinova već i svih ostalih u Domovinskom ratu poginulih hrvatskih branitelja - rekao je Živković zahvaljujući se na dodijeljenom priznanju. Živković je hrvatskoj javnosti postao poznati i nakon 2. rujna 2013. godine kada je osobno čekićem razbio postavljenu dvojezičnu ploču na zgradi Policijske postaje Vukovar.
Na večerašnjoj svečanosti upriličena je i promocija knjige Mladena Pavkovića pod nazivom "Veljko Marić - nisam kriv", koja je posvećenu ovome hrvatskom branitelju koji, zbog optužbi da je počinio ratni zločin, izdržava kaznu zatvora od 12 godina u Srbiji.
>>Marijan Živković osuđen na kaznu zatvora radi razbijanja dvojezične ploče u Vukovaru
>>'Zbog stradalih sinova molio sam sve da se suzdrže od nasilja'
Sagnite glave i pođite šutke, prignuto, tiho, tom ulicom tamnom tiho, na prstima, pođite za mnom...Ja ću vas vodit kroz ugare puste. Vodit duž staza, duž beskrajnih cesta. Vodit kroz šume, kroz šikare guste, vodit do jednog samotnog mjesta. Tamomo je groblje, jednostavno, skromno...križevi strunuli; nema ih više, samo su humci još svrstani pomno, napukli, rahli od vjetra i kiše...Nikada ovdje ne pale se svijeće, niti tu za njih kad zvone se zvona, priroda sama tu postavlja cvijeće, tužne im grobove kiti tek ona...Nemojte gazit stog svježu još travu, ona iz krvi je niknula njine, gledajte šutke i sagnite glavu, odajte počast u znaku tišine...Tu su još brazde, tu lijevci su sivi, ovud čelik je orao zemlju, ovdje u vatri su stajali divi, danas što ispod tih humaka drijemlju...Oni su mrtvi - al' priđite bliže; vidite tračak taj blijedi i fini; Čudno to svjetlo, što s groba se diže; To IDEALI su besmrtni njini...Vidjeli ste ih - te turobne humke; Rake heroja, što mrijeti su znali. Pođite sada, al' pođite šutke! Znajte da oni i za vas su pali...