Marko Bosak i danas se sjeća te situacije. Bio je rujan 2009. godine, igralište u Maksimiru, a mnogo toga podsjetilo je na stravičan prijelom noge Eduarda da Silve u Birminghamu...donosi novi Max!
- Datum ne pamtim, ali dobro se sjećam kako se to dogodilo, jer sam kao Dinamov fizioterapeut tada sjedio na klupi. Bilo je to protiv Osijeka, a dogodilo se na centru igrališta i u prvom trenutku uopće nije izgledalo strašno. Start Osijekova igrača nije bio brutalan. No, čim je Mateo pao, odmah smo shvatili da je ozbiljno, jer on nikada nije bio fulirant, ne bi mu palo na pamet da glumi ozljedu - priča Bosak i nastavlja:
- Mateo je vrištao od bolova, njegov otac Stipo odmah je utrčao u igralište, kao i braća Mamić, jer već tada znali su koliko taj dečko vrijedi. Pukle su mu obje kosti, i tibia i fibula. Točna dijagnoza bila je epifioliza goljenične kosti (tibia) i fraktura lisne kosti (fibula). Fibula je pukla potpuno, totalni prijelom, a tibia se pomaknula iz zone rasta. Hrskavica gdje kost raste se nagnječila, i to je bio najveći problem. Pitanje je bilo - hoće li na tom mjestu hrskavica ponovno rasti, zapravo, hoće li noga dalje rasti. I moglo se dogoditi da ima centimetar ili dva kraću nogu, što bi bilo pogubno za njegovu karijeru.
Ključnu ulogu, kaže Bosak, odigrao je dr. Cerovečki, koji je znao što i kako raditi. Mateu je odmah stavljena imobilizacija na nogu, prebacili su ga u traumu, dr. Cerovečki išao je s njim i namjestio mu nogu u položaj u kojemu je trebala biti. Mateo je prošao bez operacije.
- Kad se to dogodilo, prvi put suočio sam se s takvom vrstom ozljede. Dr. Cerovečki davao mi je upute i vodio cijelo liječenje, a ja sam svaki dan dolazio doma kod Kovačićevih. Imao sam sreću što mi je klub dao slobodne ruke. Naglasili su mi da je Mateov oporavak prioritet i da ću se baviti samo njime. Radili smo i po osam sati dnevno - prisjeća se Bosak.
Oporavak u Krapinskima
- U prvoj fazi na istezanju, da poveća fleksibilnost, a preko gipsa ozonirali smo mu nogu da bi kost brže zacijelila. Nakon toga Mateo je išao u toplice. S obzirom na to koliko je već tada vrijedio, smatralo se da bi trebao ići u neke mondene toplice, međutim, dr. Cerovečki bio je za to da Mateo ide u Krapinske toplice, gdje ljudi s takvim ozljedama rade svaki dan. Bio je smješten na dječjem odjelu, zajedno s ostalom djecom. Mateo je tamo prijepodne vježbao po njihovu programu, a ja sam dolazio svaki dan poslijepodne raditi s njim još 3-4 sata da bismo održali njegovo fizičko stanje u kojemu je bio prije ozljede.
Do koje faze oporavka ste strahovali za nastavak Kovačićeve karijere?
- Gotovo do posljednjega trenutka! Mi smo svako malo provjeravali tu hrskavicu na rendgenu da vidimo okoštava li se. Sreća je bila da je Mateo tada već prestao rasti, a da nije, hrskavica bi okoštala i on bi imao centimetar-dva kraću nogu. Svi smo zbog toga bili u velikom strahu, a on to uopće nije ni znao - kaže Bosak.
Najveća enigma bila je, podsjeća Marko, kako će Mateo nakon teške ozljede stati na tu nogu, jer prijetilo je da noga potpuno atrofira. Tada su otišli u bazen, u duboku vodu, i vježbali četiri mjeseca svaki dan.
- Nakon toga sam razvio svoju metodu rehabilitacije u bazenu, kasnije sam to radio s mnogim igračima, i bilo je uspješno. Koautor sam metode Ce-Bo (Cerovečki-Bosak), imamo 70 vježbi koje se rade u vodi kao kondicijski trening i rehabilitacija. U vodi se nemetano trči, a bez opterećenja za nogu.
Kako je Mateo Kovačić podnosio dugotrajan oporavak?
- Bio je jako zabrinut što će s njim biti, hoće li igrati nogomet ili ne. Vjernik je, molio se za oporavak, bio je i u Međugorju, išao i na alternativno liječenje. Nikada nije izgubio vjeru u oporavak.
Imao je i stres frakturu
Rekli ste da je još u kadetskoj dobi prestao rasti, a prošle godine, kada je dugo pauzirao, u klubu su rekli da ima problema s ubrzanim rastom?
- Ne, nije se radilo o tome, nego o stres frakturi pete metatarzalne kosti, koja nastaje od prevelikih opetovanih opterećenja. Ne znam zašto su to objasnili drugačije...
Kakav je danas vaš odnos s Mateom Kovačićem?
- Ma imamo zaista dobar odnos, zovem ga odmila mali moj, jer sam s njim svaki dan bio osam mjeseci. Imao sam ključ od njegove kuće, gotovo sam živio s njima, Mateova mama radi najbolju krumpirušu na svijetu. Kad god se vidim s Kovom, zagrlimo se, izljubimo, no ja se ne guram u njegovu blizinu, nisam taj tip. Puno je ljudi oko njega, a meni je sve to neugodno. Kada je potpisao za Inter, poslao mi je poruku koja me doslovno rasplakala: "Hvala ti na svemu, ti i dragi Bog ste mi pomogli." I njegov tata mi se od svega srca zahvalio, što mi je jako puno značilo. To mi je najveća nagrada, i da taj mali napokon igra i da je zdrav. Čujemo li se? Čujemo, iako je do sada promijenio četiri telefonska broja otkad je u Interu. Pritisak je to, toliko ljudi oko njega, svi ga zovu, "ubijaju", pa se želi odmaknuti od svih - zaključio je Bosak.
