Kada 1. siječnja diplomati Europske unije nahrupe na središte hrvatskog političkog života, Markov trg, ondje će ih dočekati zagrebački specijalitet: nakošeni prometni znak. Jedan je nagnuti prometni znak ispred zagrebačke Skupštine, drugi je ukošen pred Saborom, treći je nahereni pred Ustavnim sudom, a i pred Banskim dvorima nagnuti je znak.
Kamo god pogledate po zagrebačkim ulicama, posvuda su iskrivljeni znakovi, putokazi i semafori. Mi to ne primjećujemo iz dva razloga: grad je općenito zatrpan ružnoćom, pa se stupići izvan vertikale skladno uklapaju u kaos; drugi je razlog što u svakoj šumi ima i nakošenog drveća, pa se pijani znakovi skladno uklapaju u kaos.
Šuma znakova u Zagrebu podsjeća na šumu zakona, propisa i uredbi u društvu. Tradicionalnim prometnim znakovima, koji vas upozoravaju da nešto ne smijete ili pak morate, pridružili su se bezbrojni novi – gdje se možete parkirati i gdje to morate platiti, gdje se ne možete parkirati jer su mjesta rezervirana za invalide ili bezbrojne institucije, kojih je svaki dan sve više, pa putokazi prema gradskim znamenitostima, pa obavijesti da vas se snima kamerama, pa upozorenja na radove na cestama koji se započinju i poslije ne nastavljaju, pa obavijesti o premještenim zebrama, zaboravljenima kad se zebre vrate gdje su i bile…
Na potpuno se isti način umnažaju propisi i u društvu: njima se povećavaju nadzor i kazne, njima se uvećava broj invalida kao da smo najbolesnija nacija u svijetu, njima se uvećavaju privilegije jednima i smanjuju prava drugima, pokreću se projekti pa se zaboravljaju. I kao što u društvu ima previše zakona, i kao što se donose istovremeno zakoni koji proturječe jedni drugima, tako ima i previše prometnih znakova, koji često daju proturječne upute.
I kao što je ta šuma znakova uglavnom nepotrebna, i upućuju samo na sebe, tako su i hrvatski zakoni uglavnom nepotrebni i služe sami sebi. I ne samo da su nepotrebni, nego i smetaju prometu – a kako vozila ima sve više, i sve su veća, automobili i kombiji u manevriranju gurnu jedan znak na jednu stranu, malo trknu putokaz, očešu semafor, i tako se iskobeljaju iz prometne zbrke, ostavljajući za sobom kao žrtvu jadnu signalizaciju.
Na potpuno isti način naš čovjek i građanin probija se kod prašumu propisa, jedan gurne na jednu stranu, drugi malo rastegne, treći odgurne, samo da nastavi svoj put. I kao što su naši prometni znakovi tanki, slabašni i plitko zakopani, pa ih svaka šuša svine, tako su nam i propisi bez korijenja i snage da zaustave prekršitelje. Predsjednik Republike – ili predsjednica – po Ustavu ima nešto sitnih izvršnih ovlasti, a inače je položaj ceremonijalan i protokolaran. Međutim, svi su ovogodišnji kandidati složni u tome da ne žele biti ceremonijalni i protokolarni predsjednici. Oni žele stvarnu moć, a ne njezinu maketu, željni su da prigrabe što više vlasti, da mijenjaju i smjenjuju, da se bore i pobjeđuju, da otpuštaju i presuđuju. Oni se bore za položaj koji im u stvari ne odgovara, a jedan će od njih i dobiti ono što ne želi, što neće i što ne može biti – mogućnost da bude znak.
Predsjednik Republike, naime, predviđen je da bude znak, pa čak i više, pravi simbol. Svi predsjednički susreti, putovanja, govori, audijencije i posjete imaju samo simboličan smisao, iako je taj simbol veoma jak – odnosno, mogao bi biti jak – jer predsjednika bira većina birača na izravnim izborima. No slabi ugled znaka u Hrvatskoj ne ohrabruje naše političare da zauzmu tu ulogu. Znakovi su kod nas inflatorni, ružni, od lošeg materijala i nestabilni; proturječni su i suvišni; nitko ih ne poštuje i svima smetaju; nesolidni su i plitki; neusuglašeni i prikrivaju malverzacije. Zašto bi netko želio biti znak ljudima koji znakove ne poštuju, dapače, odguruju ih i svijaju kako im se prohtje? Zar nije privlačnije među takvima biti snažan i stisnuti ih za gušu?
Ne bi čovjek uopće o tome razmišljao da nije u Hrvatskoj nedavno objavljena knjiga razgovora češkog pisca Karela Čapeka s prvim predsjednikom Čehoslovačke Tomašom Masarykom. Tek kada prođete kroz te stranice vidite kako zvuči veliki i dalekovidni čovjek na čelu države. “Istinska ljubav prema narodu je prekrasna stvar; kod pristojnoga i časnoga čovjeka ona se podrazumijeva; zato o njoj puno ne govori”, rekao je Masaryk prije više od 80 godina, dodavši da prava ljubav, pa i prema domovini, “štiti, podnosi žrtve i ponajprije – radi”.
A kakav se to rad za domovinu traži?
Onaj koji ima “jasan, razuman politički i kulturni program – nije dovoljno puko oduševljenje i uzrujavanje.
“Velikim se geslima mogu ljudi opijati, ali nikad naučiti da rade. Oslobodili smo se od despotske gospode; sada se moramo još osloboditi od despotskih i velikih riječi”, rekao je Masaryk.
Bio je realist s osjećajem za vječnost. “Nemoj se gubiti u sjećanjima na slavnu prošlost, trudi se oko slavne sadašnjosti”, jedna je od njegovih maksima, a druga glasi ovako: “Prava demokracija, zasnovana na ljubavi i poštovanju prema bližnjemu i svima bližnjima, ostvarivanje je Božjega poretka na zemlji”.
Masaryk je bio znak koji nitko nije mogao prisiliti da mu se ugiba. A takav je bio jer je, što je Čapek posebno istaknuo, znao dugo i duboko šutjeti.
Kampanja je pokazala jedno: svi naši vrli kandidati pričaju naveliko o svojoj ljubavi prema narodu, pokazuju veliko oduševljenje, barataju još većim riječima i uzrujavaju se. Iz toga je jasno da ćemo, ma koga izabrali, dobiti opijenu, nepristojnu i despotsku osobu, a nipošto državnika. Nitko nije pokazao da želi i može biti znak. Da bi to mogao biti, morao bi znati šutjeti.
