Informacije o projektu “Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva”, kojim bi se taj simbol Domovinskog rata približio javnosti, s posebnom pozornošću u svojoj kući u zagorskom gradiću Novom Marofu prati umirovljenik prof. dr. Matej Meštrić (84).
Baš kao što je prije 25 godina na radiju slušao glas Siniše Glavaševića i čekao vijest je li Vodotoranj pao pod silinom četničkih granata, tako i sad osluškuje koju će namjenu gradski oci tome objektu dati u miru.
Ostajao do kasno u uredu
– To je sveto mjesto na kojem su ginuli Hrvati, a među njima i moji prijatelji s kojima sam studirao. Ne bih volio da se to da nekom privatniku i pretvori u ćevabdžinicu. Vodotoranj je uspomena na obranu Hrvatske od zla i nadam se da će dobro osmisliti sadržaje koji će privlačiti posjetitelje iz cijelog svijeta, a ne samo iz Hrvatske – kaže taj “otac Vodotornja”.
Upravo je po njegovu idejnom rješenju od 1962. do 1968. građena pedeset metara visoka građevina na čijem je vrhu spremnik kapaciteta 2000 prostornih metara vode. Bio je mladi 30-godišnji inženjer kad je njegov rad pobijedio na natječaju u konkurenciji iskusnih, renomiranih stručnjaka. Vodotoranj, državni projekt, osmišljen je kao regulator opskrbe vodom područja naselja Borovo, Vukovar i Vinkovci. Studije i projekti povjereni su skupini stručnjaka iz zagrebačkog Hidroprojekta, na čijem je čelu bio Aleksandar Rose, rođeni Vukovarac. U tu je grupu upao i perspektivni stipendist Meštrić. I pobijedio.
– Nisam umjetnik, ali imao sam na fakultetu profesora koji je crtao mostove i govorio nam da mrtvi beton treba pretvoriti u život, da traje vječno. Učite o statici, dinamici, betonu i čeliku, ali morate, govorio nam je, imati i prijateljski odnos s ljepotom. To je bila moja vodilja kad sam crtao vodotoranj – ističe.
Rođen je u obitelji siromašnih zagorskih seljaka i vapnara kao jedno od sedmero djece. Išla mu je škola, pa je nakon gimnazije u Varaždinu diplomirao 1960. godine u Zagrebu, stekao titulu diplomiranog inženjera građevine, dobio rektorovu nagradu, usavršavao se u njemačkom Bundesanstalt für Wasserbau Karlsruheu, doktorirao 1988. Radio je i u IGH-u, gdje je bio šef odjela za specijalna projektiranja, u Viaduktu, Hidroelektri i Vladimiru Gortanu.
– Išao sam tamo gdje su više plaćali – smije se.
Do mirovine 1988. predavao je studentima na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu.
Vodotoranj u Vukovaru jedan mu je od najdražih projekata. I izazova. Prvi problem bili su temelji jer je ispod armiranobetonske ploče promjera 21 metar naslaga lesa, pa je trebalo dobro izračunati parametre kako ne bi došlo do slijeganja tla ukoliko se les natopi vodom. I srednji stožasti dio je od betona ojačanog rebrima s vanjske strane. Ukupna masa s punim rezervoarom je oko 9000 tona.
– Vodotoranj je tijekom napada na Vukovar primio oko 640 projektila, a nije pao. Zovu me stručnjaci iz inozemstva i pitaju u čemu je stvar, zašto se nije srušio? U šali im kažem da me četnici nisu posjetiti u Novom Marofu i pitali kako da ga sruše. Sve te granate bili su sitni impulsi prema toj masi. Gledajte, samo su temelji teški 3000 tona. Bilo je to kao da ga gađaju praćkom! – veli arhitekt Vodotornja.
Malo je, dodaje, poznato da do njega stiže pročišćena dunavska voda iz uređaja za pročišćavanje u Borovu naselju. Visokotlačne crpke tjeraju vodu četiri kilometra 300 litara u sekundi.
– Dobro sam se pripremio kad sam radio projekt. Listao sam literaturu, bio sam mlad, nisam imao curu i ostajao sam u uredu do kasno. Čistač me znao potjerati jer sam trošio struju – smije se.
Novčana nagrada iznosila je oko 3000 dinara, što je bila prosječna plaća u ono vrijeme.
– Skromno, ali ja sam bio zadovoljan – veli.
Radove je izvodila zagrebačka Hidrotehna koju je vodio direktor Branko Obuljen, a angažirani su i kooperanti. Napad na grad heroj 1991., kad je dolijetalo i do 12.000 projektila dnevno, emotivno je proživljavao.
– Strašno su se ti ljudi napatili, kolike su to samo žrtve bile. Ostavio sam taj grad u cvatu i bojao sam se u što će ga pretvoriti. Noćima nisam mogao zaspati kad su ga napadali. Kad netko od prijatelja ode Vukovaru u posjet, zamolim ga da obvezno fotografira Vodotoranj i donese mi sliku – kaže profesor Meštrić.
Sretan je što se pojavila ideja da se na tom posebnom mjestu urede novi sadržaji i privuku posjetitelji. Radovi bi, prema najavama gradskih vlasti, trebali početi već na proljeće i potrajati godinu dana. Gradonačelnik Ivan Penava rekao je da žele ispričati priču o hrvatskom zajedništvu, prkosu iz Domovinskog rata, kad je Vodotoranj sa zastavom iz dana u dan odolijevao granatama. Govori se o investiciji od oko 20 milijuna kuna, memorijalnom parku s parkiralištem, dječjim igralištem, panoramskim dizalom, memorijalnom sobom, ugostiteljskim lokalom... Bit će to tzv. zelena arhitektura koja neće zakriti građevinu.
Za idejno rješenje memorijala “Vodotornja koji se odbio srušiti”, tvrtka Radionica arhitekture iz Zagreba osvojila je prvu nagradu.
“Uspravljen i pun rana izgledao je kao hrast čije su deblo izudarale munje, a grane lomio vjetar. U nekim drugim krajevima ljudi se poistovjećuju s bambusom. Orkanski vjetar ga povija, ali kad utihne, bambus se uspravi i mirno živi dalje. Ali mi nismo iz tih krajeva i ne namjeravamo se promijeniti. Naš znak je ovaj hrast, na ovoj našoj zemlji, prkosan i nesavitljiv. Naš znak je ovaj izranjavani Vodotoranj”, napisali su autori nagrađenog rješenja.
Rupe od projektila neće se sanirati, bit će vidljive iza staklenih stijena, kao trajni spomen na razaranja. Zamole li ga za pomoć, prof. Meštrić rado će se odazvati, a glavna poruka mu je: Samo mi ne dirajte temelje! Obnovi, objašnjava, treba pristupiti s oprezom i stručno.
Ruski i iranski projekti
Ne sjeća se, kaže odjednom, kad je zapravo posljednji put bio u Vukovaru, a osim o ljudima koje je tamo poznavao i Vodotornju, priča nam i o radu na reviziji projekta Krčkog mosta, tada najvećeg armiranobetonskog lučnog mosta na svijetu, plinovodu u Rusiji i pruzi u Iranu. Prisjeća se rado i planiranja pruge Savski most – Kumrovec kad je noćio kod unuka Josipa Broza te brojnih mostova koje je nacrtao. Napisao je knjigu “Inženjerske konstrukcije – za studij i praksu” na kojoj je strpljivo radio sedam godina, a posvetio ju je upravo herojima Vukovara. Knjiga je zapravo udžbenik s rješenjima zadataka iz otpornosti materijala u inženjerskim konstrukcijama. Sve su to primjeri izvučeni iz njegova bogatog inženjerskog iskustva.
– Star sam, ali i dalje proučavam literaturu. Imam kod kuće više od 250 knjiga iz više matematike. Toliko sam već knjiga pročitao, ali nije mi još jasna jedna stvar: kako je nastao svijet?
>> Započinje obnova vodotornja, simbola obrane Vukovara
>> Nova prilika za Vukovar – ratni turizam
Hvale vrijedan clanak. Novinari, dajte vise ovakvih ljudi i njihovih prica. Svako dobro gospodinu Mestricu.