Zašto smo toliko voljeli i još uvijek volimo “Igru prijestolja”? Odgovor zna skupina znanstvenika s područja psihologije, fizike i matematike s uglednih sveučilišta u Conetryu, Warwicku, Limericku, Cambridgeu i Oxfordu.
Interakcije iz stvarnosti
U znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences objavili su rad u kojem su se bavili podacima kao znanošću te teorijom mreža kako bi analizirali slavnu seriju knjiga Georgea R. R. Martina. Studija ove skupine znanstvenika pokazala je da međusobne interakcije likova iz priče o sedam kraljevstava zaista jako nalikuje na one koje se odvijaju u stvarnom svijetu. Još zanimljivije, iako se važni likovi eliminiraju po naizgled slučajnom odabiru, u priči ipak postoji logika po kojoj se to odvija.
Dokazali su kako unatoč tome što u “Pjesmi leda i vatre” ima dvije tisuće likova, koji međusobno ostvare 41.000 interakcija, kada se sve to gleda poglavlje po poglavlje, riječ je o brojkama s kojima se nosimo i u svakodnevnom životu. Čak i dominantne likove, one kroz koje se priča “Igra prijestolja”, prosječno prati ne više od 150 drugih likova. A to je broj koji može prihvatiti i prosječni ljudski mozak. Jasno je kako bi matematički pristup priču učinio prilično predvidljivom te je suzio, no George R.R. Martin učinio ju je zanimljivom naizgled slučajno ubijajući njezine likove kako se priča granala.
No, kada se rekonstruira kronologija, tada se vidi da slučajnosti zapravo i nema. Jer, kada se događaji iz priče poslože kronološki, kao da se odvijaju u Westerosu u realnom vremenu te se usporede s poglavljima knjige, tada vidimo da su te smrti zapravo logične. Martin je nekronološkim narativom postigao da se one doimaju slučajnima, a što se drugih događaja tiče, da oni čitatelja drže cijelo vrijeme uz priču. Priznajte si i sami da ste jedva čekali svaku epizodu, ili se svaki dan žurno vraćali s posla/škole/fakulteta kako biste nastavili pratiti događaje. Pri svemu tome autor “Igre prijestolja” pazio je da nikoga ne optereti s previše likova, nego ih ima točno onoliko koliko naš mozak može maksimalno podnijeti.
Uz to, zaključeno je da priča više nalikuje islandskim sagama nego mitološkim pričama poput Beowulfa. “Štos” je u tome da se realizam i nepredvidljivost pomiješaju na kognitivno izazovan način.
– Metoda koju smo opisali u studiji dozvoljava nam da kvantitativno isprobamo mnoge primjedbe čitatelja ili gledatelja, kao što su to naizgled slučajna smaknuća likova – rekao je prof. Thomas Gessey-Jones sa Sveučilišta u Cambridgeu.
Zmajevi su tek sredstvo
U svrhu opisa “mehanizma” na koji Igra prijestolja funkcionira, znanstvenici su sastavili i neuralnu društvenu mrežu koja se stvorila na kraju prve knjige. Crveno su obojeni ženski likovi, plavo muški, a sivi su oni koji u priči poginu. Uglavnom, Martinov recept za uspjeh “Igre prijestolja” jest držati pozornost čitatelja neočekivanim nizanjem značajnih događaja, kako bi ga se motiviralo da okrene još jednu stranicu i doznao zašto se nešto dogodilo, ali išto će se sljedeće dogoditi.
Važno je pri tome ne opterećivati čitateljev osjećaj za normalno, odnosno postići da naizgled slučajni događaji imaju smisla. Zmajeve u priči znanstvenici očito smatraju tek sredstvom, a ne nepredvidljivim čimbenikom. No, u svakom slučaju, ovaj rad pod nazivom “Narrative structure of A Song of Ice and Fire creates a fictional world with realistic measures of social complexity” čini Igru prijestolja i sjajnom temom za komparativnu književnost.
Ako malo bolje svi promislimo i posložimo loptice možemo jako lako ustanoviti i zaključiti da sve što se dešava u današnjim igricama nije slučajno među nama...recimo npr. kroz igrice se dobiva od ljudi da se navikavaju na ono što nam svima slijedi i što nam dolazi a to su čudna događanja oko nas i sve što je za nas do sad bila nepoznanica....mladi danas su jako vješti u igranju igrica osobito u igrama sa ratovanjima i ubijanju a to donosi to da će u budućnosti moći lako prihvatiti takav život kad dođe u njihove živote...sve ima logike i sve se dešava jako brzo jer se kasni u svemu što je namjera da naprave od svih nas...srećom pa puno toga neću doživjeti no nesreća za ove iza nas koji će ostati a to su naša djeca kojima nema na žalost više spasa...danas umrijeti je bolje i lakše od umiranja koja čeka ove generacije i muke koja dolazi za život koji ih čeka...no ne isplati se više nikome ništa objašnjavati nego pustiti da sve ide svojim tokom a oni koji se neće u tome svemu moći snaći i snalaziti njega neće biti i jako će brzo otići..svjet u kojem živimo i u koji smo zakoračili i mi nešto starija populacije nije više onaj u kojem smo rođeni..ovo je nešto novo i nešto jako neobično za nas a za malde i generacije iza nas je ovo život...sami su to odredili i odabrali na njihovu žalost ….ne treba se čuditi niti išta poduzimati jer nas je vrijeme prestiglo...