Prije nekoliko dana u nekim hrvatskim medijima objavljena je vijest da brački “Jadrankamen” uspješno prolazi stečajni postupak i da bi mogao postati “novi Pevec”. Stečajna upraviteljica Anči Bašić obavijestila je javnost da je tvrtka prošle godine poslovala pozitivno i ostvarila dobit od desetak milijuna kuna. Tržišna potražnja za bračkim kamenom nikad nije bila upitna, ali je novost to da se on opet redovito proizvodi i prodaje, da pogoni rade, da radnici redovito primaju plaću i da se – da upotrijebim nesretnu frazu ministra rada Miranda Mrsića i svih hrvatskih političara koji misle da je cilj kapitalističke ekonomije zapošljavanje radnika, a ne stvaranje profita vlasnika poduzeća – “otvaraju nova radna mjesta”. Tako “Jadrankamen” želi zaposliti još devet kamenoklesara, ali su se na natječaj javila samo trojica, premda je u zavodu za zapošljavanje zabilježeno da ih 29 traži posao. Medijska izvješća tu otprilike završavaju. Završavaju točno ondje gdje bi trebala početi prava novinarska priča.
U pravoj novinarskoj priči saznali bismo zašto su se na natječaj javila samo tri kamenoklesara i što je s ostalih 26 znalaca tog zanata. Novinari bi pokucali na njihova vrata, razgovarali s njima i upitali ih zašto se nisu javili na natječaj. Potom bi otišli na zavod za zapošljavanje da saznaju kako će ta institucija reagirati na činjenicu da nezaposleni radnici odbijaju posao iz svoje struke u svojem mjestu i na svojem otoku. Posjetili bi općinsku vlast Pučišća, predstavnike političke opozicije, provjerili na ulici kako diše tamošnji puk. Razgovarali bi s vjerovnicima i doznali kako oni vide budućnost “Jadrankamena”. Nakon toga dobili bismo neki uvid u stanje u tvrtki i lokalnoj zajednici koja uvelike ovisi o njoj. Kako nije bilo tako, možemo samo nagađati što se zapravo događa. Je li posrijedi bojkot tamošnjega militantnog sindikata i njegova čelnika Tončija Drpića – koji je, nakon što je propao referendum koji je inicirao kako bi srušio HDZ-ova načelnika općine, u međuvremenu pretrpio i težak poraz u utrci za načelnika Pučišća na prošlogodišnjim izborima – čija je uloga u otočnoj drami od početka bila krajnje mutna? Laže li, možda, stečajna upraviteljica da traži radnike i da oni ne žele raditi? Ili je posrijedi nešto krajnje banalno, poput početka turističke sezone, biznisa koji je mnogo unosniji od mukotrpnog klesanja kamena? No tko će obaviti taj posao? Nema nijednoga od tri glavna razloga koji bi većini hrvatskih medija, a napose Hrvatskoj televiziji, učinili ovu epizodu bračke priče zanimljivom. Prvo, ona “vonja” na uspjeh, a priče o uspjehu slaba su roba na hrvatskome medijskom tržištu. Mnogo je bolje prolazilo svojedobno stalno i jednostrano izvješćivanje o propasti “Jadrankamena” i destruktivnim akcijama lokalnog sindikata i njegova samovoljnog čelnika Tončija Drpića kojega je javna televizija promovirala u prvaka borbe za radnička prava. Nakon što smo sami sebe definirali kao društvo i državu u terminalnoj fazi raspadanja, svaka je dobra vijest varljiva iluzija koja nije vrijedna ozbiljne pozornosti.
Vrijeme “gole politike”
Drugo, hrvatsku mediokraciju ne zanima ekonomija. Premda novinari formalno zapitkuju političare kakvi su im ekonomski programi i planovi, to ih zapravo ne zanima ili ih zanima jednako malo kao i političare. Njih zanima “gola politika” – politika lišena sadržaja, programski desupstancijalizirana, personalizirana u nekolicini figura iz vlasti i opozicije, svedena na to da sama sebi bude svrhom. Treće, praćenje takve politike ne iziskuje gotovo nikakve napore. Za to je dostatan “talk-show” – televizijski format koji je na javnoj televiziji toliko metastazirao da se emitira od jutra do sutra. U njemu se razglaba o uvijek istim temama, iznose uvijek iste banalne teze, gostuju uvijek isti analitičari i komentatori, nekoliko puta dnevno emitiraju se isti prilozi koje su napravili isti novinari, a emisije vode uglavnom isti nepripremljeni voditelji koji s godinama mijenjaju samo nazive svojih emisija i termine njihova emitiranja. Ono što je uska etablirana kasta u politici, to je uska kasta novinara na javnoj televiziji.
FOTO: Duško Jaramaz/PIXSELL
Kao što je politička kasta zadovoljna sama sobom i čini sve da se održi na položajima neovisno o rezultatima svoga rada, tako medijska kasta čini sve da opstane na ekranima neovisno o broju i mišljenju gledatelja svojih emisija. Takvo medijsko praćenje politike vrhunac dostiže uoči izbora. Izbori se ne tretiraju kao kompleksan proces kojim se formalno i supstancijalno legitimira pravo da se vlada političkom zajednicom, da se oblikuju i provode javne politike koje će utjecati na život svih njezinih članova, nego kao utrka na kratke staze čiji se smisao iscrpljuje onoga trenutka kada pobjednik prođe kroz cilj. Mediji su ključnim pitanjima našega političkog i društvenog života učinili broj i sastav izbornih lista: tko se natječe, tko s kime koalira, tko je na kojemu mjestu, zašto je netko upravo na tome mjestu, kako će se podijeliti kolač nakon izbora i sl. Kako ni pedesetak stranaka i dvije-tri stotine kandidata na predstojećima europskim izborima – od kojih su mnogi dugogodišnji politički mrtvaci koji nakratko ožive samo uoči izbora – nije dostatno da nahrani permanentni politički “talk-show”, razglaba se i o nepostojećim strankama i koalicijama, izmišljaju nove političke osovine, fantazira o nečemu što ne postoji i što se vjerojatno nikad neće dogoditi samo kako bi se ispunile stranice i minutaže.
Tako se naširoko razglaba o novoj Čačićevoj stranci. Premda ta stranka de facto ne postoji – nema ni programa, ni organizacije, ni vodstva, ni članstva, ni birača, a ne zna se ni kako bi uopće prošla na izborima – stalno se naklapa o tome kome će se prikloniti nakon izbora: SDP-u ili HDZ-u. Naklapa se i o izbornoj osovini Čačić – Jakovčić – Bandić, koja uopće nije skovana, ali se već zna da ima potencijala koalirati i s lijevima i s desnima. Jedan član osovine još je u zatvoru, drugi se svim silama bori da uđe u Europski parlament, treći šuti o svojim planovima, ali analitičari znaju da je savez potajno skovan. Nitko se ne pita s koje bi pozicije, primjerice, Jakovčić ušao u tu osovinu. Kako nije više ni predsjednik IDS-a ni župan Istarske županije, čini se da bi u tome političkom trojstvu glumio Duha Svetoga. Mjesecima prije no što je Nikica Gabrić osnovao svoj Nacionalni forum, razglabalo se o njemu kao da već postoji i da je unio silnu pomutnju na političku pozornicu. Nevjerojatan je i način na koji se medijski predstavljaju nove stranke. Ljubo Jurčić, koji je nedavno osnovao vlastitu stranku Novi val, tretira se kao nov političar kojemu treba dati medijski prostor da javnosti prikaže svoje ideje i planove. Jurčić je pak u nacionalnoj politici prisutan najmanje petnaestak godina: bio je ministar u Račanovoj koalicijskoj vladi, SDP-ov kandidat za premijera u kampanji za parlamentarne izbore 2007., jedan od kandidata na predsjedničkim predizborima u SDP-u 2009. i vođa jedne neuspješne koalicije na parlamentarnim izborima 2011. Osim toga, Jurčić je jedna od medijski najeksponiranijih osoba u hrvatskoj politici, nema gdje ga nema, pa se javnost doista naslušala njegovih ekonomskih i drugih ideja i planova. Ako u hrvatskoj politici nešto nije novi val, onda je to Jurčić.
ORaH nije prosvjedna stranka
Usput, Novi val sebe smješta u politički centar, ali ipak malo ljevije u socijalnim i malo desnije u nacionalnim pitanjima. No to je tipična pozicija hrvatske desnice već četvrt stoljeća: jesmo nacionalisti, ali smo socijalni nacionalisti; jesmo socijalno osjetljivi, ali samo unutar jasnih nacionalnih okvira i interesa. Drugi je primjer nesposobnosti medija da izađu na kraj s novim političkim strankama, ali i novim političkim pojavama općenito, ORaH Mirele Holy. Otkako ga je Milanović lakonski proglasio prosvjednom strankom, kao da je to pitanje apsolvirano. No ORaH nije nikakva prosvjedna stranka nego je najbliže jednoj vrsti zagovaračke stranke. Te stranke nastoje svoju ideologiju oblikovati oko jedne glavne teme da bi se potom postupno širile na druga tematska područja, ponajprije ona koja etablirane stranke zapostavljaju ili ignoriraju. U ORaH-u glavnu temu čini ekologija, to jest ekološki održivo iskorištavanje i gospodarenje prirodnim resursima koji su u Hrvatskoj važni izvori cjelokupnoga ekonomskog razvoja. Takva pozicija uključuje prepoznatljiv skup političkih, socijalnih i kulturnih vrijednosti, cijeli jedan svjetonazor, pa nipošto nije ideološki neutralna ili samo prosvjedna. Zato bi bilo dobro da Holy ostane pri opisu svoje stranke kao zelene ljevice, a da se okani pozivanja na prastare stavove Petre Kelly, jedne od utemeljiteljica njemačkih Zelenih, izgovorene prije tridesetak godina. Ako se ravna prema iskustvu najuspješnije stranke Zelenih u Europi, onda bi bilo dobro da obrati pozornost na načine na koje se ona suočavala sa dva temeljna problema: kako se transformirati iz pretežno jednoproblemske u “normalnu” političku stranku koja se bavi svim važnim društvenim temama te kako su prevladali sukob između “fundosa” i “realosa”, zelenih fundamentalista i realnijih političara.
Treći primjer medijskog glavinjanja u prikazu novih političkih stranaka i grupacija čini Savez za Hrvatsku: izborna alijansa nekoliko desnih i ekstremno desnih stranaka i strančica koje su mahom nastale frakcioniranjem HDZ-a i HSP-a te odcjepljenjem ideoloških i osobnih frakcija od matičnih stranaka. Većina stranaka i političara iz Saveza za Hrvatsku tipični su purifikatori ili čistunci koji se prikazuju kao zastupnici čiste izvorne ideologije i politike stranaka od kojih su se odvojile. Kako misle da su njihove nekadašnje stranke u međuvremenu skrenule previše ulijevo te tako izdale izvorne nacionalne ideale, njihova je zadaća da ih obnove i vrate u nacionalnu politiku u čistom sjaju. Kako će u doba poširoke ideološke eklektičnosti u politici proći čistunske stranke i grupacije u Hrvatskoj, ubrzo ćemo saznati.
Da bi uspjele u politici, nove političke stranke moraju imati politički projekt koji odgovara na temeljne socijalne probleme velikog broja birača, osigurati resurse pomoću kojih će taj projekt promovirati, okupiti članove i mobilizirati birače da ih podupru te, naposljetku, izboriti se za medijsku vidljivost. Hrvatske nove stranke zasad su uglavnom samo medijski vidljive.
>> Holy: Nisam probala marihuanu, a alkohol mi je odvratan
Glavinjamo mi s komunističkim piskaralima, šatroanalitičarima, profesorima, a koji doprinos je dala izvjesna KASAPOVIĆ hrvatskoj znanosti, jeli više dala ona ili Vesna Pusić, pokažite nam svoje ZNANSTVENE RADOVE, šatro znanstvenici