Hrvatsku emigraciju su jugoslavenske, pa tako i bosanskohercegovačka Služba državne sigurnosti do 1985. u službenoj terminologiji nazivali fašističkom, a kasnije neprijateljskom emigracijom. Korišten je i termin ustaška emigracija, a često se dodavao i pridjev ekstremna. Hrvatska emigracija bila je organizirana u više od 30 većih i manjih organizacija. Od strane SDB BiH, kao najznačajnije, te najopasnije organizacije hrvatske emigracije, u kojima značajnu ulogu imaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine smatrane su: Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Hrvatsko narodno vijeće (HNV), Hrvatski narodni otpor (HNO), Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) i drugi.
SDB BiH je u sklopu priprema za Savjetovanje o neprijateljskoj djelatnosti ustaške emigracije i mjerama SDB-a, održanom u Jajcu na katolički Badnjak i Božić 24. i 25. prosinca 1976. izradila Pregled ustaških ekstremista po zemljama boravka. Popis 1.560 osoba, (831 u prekomorskim zemljama i 729 u Europi) s kratkim životopisima, je tek dio daleko većeg popisa Hrvata, koje se po različitim osnovama smatralo od komunističke vlasti neprijateljima, ili barem sumnjivima. U konzultaciji sa centrima SDB-a na terenu zaokružen je ovaj broj za koje se pouzdano moglo tvrditi da su „neprijatelji“. Od tih 1.560 osoba, status emigranata ima njih 1.407. Za većinu njih je utvrđeno, kako su članovi neke od emigrantskih organizacija, a neki su članovi i više organizacija. Za 335 osoba nije utvrđeno članstvo u bilo kojoj organizaciji. 108 osoba sa popisa je po različitim osnovama bilo suđeno u Jugoslaviji, prije emigriranja. Dvije trećine ih je mlađe od 50 godina. Polovina ih je prije emigriranja bilo nepismeno, ili s četiri razreda osnovne škole, a samo 111 ih je sa visokom ili višom školom. Pod operativnim tretmanom Službe državne bezbjednosti, nalazile su se 453 osobe s popisa hrvatskih emigranata. Od toga je bilo 388 operativnih obrada (OO) i 65 prethodnih operativnih obrada (POO).
>> \'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa\'
Centar SDB-a Mostar vodio je najviše obrada 205, Tuzla 43, Doboj 38, Banja Luka i Sarajevo po 37, Zenica 33, Livno 30, Bihać 20, Goražde 10 obrada. Najviše obrada vođeno je nad emigrantima, koji su živjeli u Njemačkoj 206, a u svim drugim zemljama, vođene su obrade nad 247 hrvatskih emigranata. Za praćenje i sprječavanje rada hrvatske emigracije tijekom 1977. korišteno je 97 suradnika i 178 operativnih veza SDB-a. Hrvatski emigranti iz BiH djelovali su u gotovo svim emigrantskim organizacijama. Najviše ih je bilo u HOP-u 416, zatim u Luburićevom HNO-u 273, u HRB-u 259, u UH Njemačke 108, Jelićevom HNO 51, HSS 24, itd. Tijekom 1980. po evidenciji SDB-a BiH najaktivniji su bili pripadnici HOP-a. Od ukupno 623 „neprijateljski eksponirane“ osobe, zabilježena su 143 njihova istupa. Zabilježena je djelatnost 127 članova HNO, 97 HRB-a, 85 HNV-a, itd.
Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) bio je najveća i najjača poslijeratna organizacija hrvatske emigracije. Osnovan je 1956. godine a funkcionirao je po pravilima Pavelićeve Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije iz 1929. godine. Program HOP-a pod nazivom Rasporedne djelatnosti, usvojen je 1. rujna 1956. Središte organizacije nalazilo se u Buenos Airesu, u Argentini. Na čelu HOP-a nalazio se dr. Ante Pavelić, sve do smrti, 28. prosinca 1959. godine. Pavelićevom oporukom predsjednikom HOP-a postao je dr. Stjepan Hefer. Nezadovoljni imenovanjem Hefera, i načinom njegovog rada, jedna grupa članova HOP-a odvojila se i osnovala Reformirani Hrvatski oslobodilački pokret (RHOP), za čijeg predsjednika je izabran dr. Vjekoslav Vrančić, a nakon njegove smrti Jakov Barbarić. HOP je organizacijski bio podijeljen na 5 središnjih područja: Južna Amerika, SAD, Kanada, Australija i Europa. Na čelu HOP-a bilo je Glavno vijeće, sa svojim izvršnim tijelom Glavnim zapovjedništvom. Ispod Glavnog vijeća, bili su odjel za emigraciju i iseljeništvo, te odjel za međunarodne odnose. Odjeli su imali sedam ureda i Izvještajnu službu. HOP je bio vrlo složena i raširena organizacija, koju su još sačinjavala brojna društva, ogranci, skupine, povjereništva i slično.
>> \'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve\'
Prema prosudbi SDB RSUP-a SR BiH iz 1983., HOP je kao krovna organizacija okupljao oko 60.000 članova. Služba je registrirala 731 člana HOP-a, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, od kojih je 63 vodila pod operativnom obradom (9 muslimana), pri čemu je koristila 26 suradnika. Odvajanjem jedne grupe pripadnika Ustaškog pokreta, od Pavelića tijekom 1950., stvoreno je jezgro koje će činiti Hrvatski narodni odbor (HNO). Ovu grupu predvodio je dr. Branimir Jelić, koji je iz rata izišao nekompromitiran, jer se nalazio u engleskom zarobljeništvu. On je smatrao Pavelića potrošenim političarem. Vodstvo HNO je 2. listopada 1956., nakon formiranja HOP-a, donijelo Programsku deklaraciju, koja je regulirala rad organizacije. HNO se zalagao za borbu protiv komunista, uspostavu neovisne hrvatske države, pozivao Hrvate da ne napuštaju domovinu, zalagao se za pravo povratka, široku autonomiju BiH u novoj Hrvatskoj državi, itd. Nakon smrti dr. Branka Jelića, u svibnju 1972. naslijedio ga je njegov brat dr. Ivan Jelić, a njega je dr. Ernest Bauer.
Ideja za osnivanje Hrvatskog narodnog otpora (HNO) nastala je krajem 1944., u smislu stvaranja gerilskih skupina koje bi se borile na teritoriju koji su zauzimali partizani. Ta ideja nije se ostvarila zbog okolnosti koje su vladale, pa je HNO osnovan u Madridu na sastanku održanom od 4. do 6. siječnja 1960. Glavnu ulogu u osnivanju HNO imali su ratni zapovjednici. Luburić je vjerovao da se samo vojskom može obnoviti NDH, pa je vojsku stavljao ispred politike. HNO je bio ustrojen prema principu ustaških ratnih postrojbi. Na čelu glavnog stožera bili su Luburić i njegov zamjenik Ibrahim Pjanić. Na čelu teritorijalnih stožera i odjeljenja pri glavnom stožeru bili su: Stjepan Fistrović, Krunoslav Batušić, Mate Frković, Mahmut Muftić, Ante Planinski i drugi. Luburić je osporavao pravo nasljeđa Pavelićevih funkcija tvrdeći kako samo borba može uzdići novog poglavnika. Glavni moto HNO-a bio je borba protiv Jugoslavije. U zaglavlju lista Otpor, koji su izdavali pisalo je: „Naš stav je jasan: Rušiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima, nekomunistima i antikomunistima; rušiti je sa svakim ko je ruši! Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema prava opstajati, onda je to samo i jedino Jugoslavija“. Na svakom listu Otpora koji je tiskan u SAD piše: „Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju“.
Nakon što je suradnik SDB-a Ilija Stanić iz Konjica, 20 travnja 1969. u Španjolskoj ubio Luburića, na čelo HNO došao je Stipe Bilandžić, s čijim se izborom nije složila skupina oko Dinka Šakića, koji su se izdvojili i djelovali kao frakcija. Služba državne bezbjednosti RSUP-a SR BiH je 1980., izradila popis sa 152 identificirana pripadnika HNO rodom iz BiH, u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, od čega ih je 116 bilo iz Hercegovine, odnosno s područja rada Centra SDB Mostar. SDB je imala informacije o unutarnjim sukobima u HNO, između različitih grupacija i pojedinaca, te su zaključili: „U skladu sa već utvrđenom programskom orijentacijom SDB, treba i dalje planirati i preduzimati konkretne mjere u cilju raslojavanja, pasiviziranja i sprečavanja neprijateljske djelatnosti HNO-L(uburićevci). U tom smislu treba i dalje preduzimati mjere dezimformisanja, zastrašivanja i drugih oblika psihološkog uznemiravanja, kojima se kombinovano sa drugim mjerama SDB, postižu značajni rezultati na produbljivanju već postojećih sukoba među pojedinim grupacijama i pojedincima (Rover, Markić, Bilandžić, Beno, Šakić, Mihalj i dr).“ Na to je dodano: „I dalje produbljavati sukobe između HNO-L(uburićevci) i drugih ustaških organizacija, jer se HNO-L(uburićevci) u Kanadi i SAD žele nametnuti kao vodeća drugim organizacijama).“
>> Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja
Od 515 članova HNO podrijetlom iz BiH, evidentiranih od strane SDB u 1983., njih 49 bilo je pod operativnim tretmanom, a prema njima su bila usmjerena 43 suradnika službe. Od ukupnog broja pripadnika HNO, njih 22 su istaknuti pripadnici državnih i vojnih struktura NDH, 42 su emigrirala iz Jugoslavije između 1945. i 1955., njih 172 su emigrirali između 1955. i 1965., dok ih je 5 emigriralo 1970., dok za ostale ne postoje podaci. Od ukupnog broja članova HNO njih 195 imali su nižu stručnu spremu, 32 su bili sa srednjom, 1 s višom i 12 sa visokom stručnom spremom. Strukturu tih 13 obrazovanijih članova HNO činilo je: 6 svećenika, 4 inženjera, 2 profesora i 1 pravnik.
