Legendarni srpski glumac Predrag Miki Manojlović ovih dana na Vukovar film festivalu obnaša dužnost člana žirija. Iako je suditi o filmovima zahtjevan i odgovoran posao, pronašao je vremena za razgovor.
Kakav vam je osjećaj kao filmskom radniku, ocjenjivati radove kolega?
– Rijetko to radim. Prije nekoliko godina bio sam predsjednik žirija u Sarajevu, i to je iskustvo bilo dvojako – osim sjajnih filmova koje sam vidio, potvrdio sam i poteškoću za koju sam znao da postoji. Smatram da je filmu nepotrebno suditi, govoriti da je jedno bolje od drugog. Bilo bi najbolje da festivali nisu natjecateljskog karaktera, ali znam da bi onda izgubili dio atraktivnosti.
Sarajevo se nametnulo kao najveći i najambiciozniji festival u regiji. Kako ocjenjujete njihov rad?
– Oni imaju jako dobru organizaciju, doveli su mnoga velika imena i svakako se radi o najsveobuhvatnijem festivalu na području bivše države, a koji je na regionalnoj razini zamijenio nekadašnji značaj Pule. Činjenica je, s druge strane, da se dio ljudi koji tamo dolaze želi ogrebati na račun tragične sudbine tog grada. To mi se ne sviđa.
Dakle, slažete se sa stavom direktora SFF-a Mirsada Purivatre, koji je u Večernjem izjavio da je koncept Pule zastario jer se nije okrenula susjednim zemljama?
– Da, slažem se. Nekadašnja Pula imala je do 40 premijernih filmova godišnje. Hrvatska ih danas ima 14. To je respektabilna brojka, pogotovo u odnosu na stanje od prije nekoliko godina, ali nije dovoljna za jedan festival. Ako se vaša produkcija nastavi razvijati takvim tempom, ako dosegnete dvadesetak filmova na godinu, onda bi imalo smisla da Pula ostane nacionalni festival. Iako je danas apsurdno govoriti o nacionalnim festivalima jer filmovi se uglavnom rade u koprodukcijama.
Bili ste na čelu Filmskog centra Srbije i dobro ste upoznati sa stanjem u regiji. Kako biste usporedili produkcijske uvjete u Srbiji i Hrvatskoj?
– Neusporedivi su, jer u Srbiji oni niti ne postoje. Prije dvije godine sam otišao iz Filmskog centra, u kojem sam dužnost obnašao volonterski, jer sam shvatio da ne mogu doprinijeti na način na koji sam priželjkivao. Nije bilo političke volje da se film u Srbiji podrži, da se napravi strateški plan njegova razvoja. Politički autoriteti ni danas nisu svjesni da je kultura neophodna za razvoj društva. To je vidljivo i iz postotka budžeta koji se za nju odvaja, a koji je u Srbiji manji od jedan posto.
Ali u Srbiji se ipak snimaju kvalitetni filmovi.
– Da, ali to su filmovi bez pravog budžeta. Oni bi u normalnim uvjetima bili ekscesi, a u Srbiji su pravilo. Boli me što u nas ima toliko mladih filmaša koji stare ne dobivajući priliku.
Što mislite o radu Hrvatskog audiovizualnog centra?
– On dobro radi, što se vidi po filmovima koje posljednjih godina proizvodite. Hrvatska vlada je pametno shvatila da kultura najbolje predstavlja državu, i podržala je HAVC budžetom s kojim se nešto može napraviti. To je bila ispravna politička odluka.
Hrvatska publika doživjela je vašu ulogu u filmu "Neka ostane među nama" kao vaš veliki povratak u naša kina. Kako je bilo raditi s Rajkom Grlićem?
– Ako ga mogu opisati u jednoj riječi, rekao bih da je Grlić – nepromjenjiv.
U prošlosti ste puno radili s Emirom Kusturicom. Jeste li i dalje povezani?
– Rekao bih da smo u odličnim odnosima, iako se u zadnje vrijeme ne viđamo. Naš odnos se uvijek gradio kroz rad. Nije to klasični odnos redatelja i glumca, uvijek smo jedan drugoga propitivali pa čak i provocirali kroz filmove koje smo radili. Siguran sam da ćemo ponovno raditi skupa.
Ove ste godine režirali predstavu "Dok nas smrt ne rastavi" po tekstu Mire Furlan, što je bio vaš redateljski debi.
– Radi se o tekstu koji sam pročitao dok smo zajedno snimali film "Cirkus Columbia" Danisa Tanovića, a koji govori o trajanju i nestajanju jedne obitelji. Prvi put u životu shvatio sam da se radi o tekstu koji želim prenijeti na scenu, i to ne samo kao glumac. Znate, bit glume nije u samoispitivanju i bavljenju samim sobom. Za mene, koji sam odrastao među glumcima, gluma je uvijek bila stvar razmjene koja se događa i prije nego što se kamera upali ili podigne zastor u kazalištu. Ova predstava bazirana je na razmjeni, iskustva, osjećaja i istine. Moći ćete je vidjeti u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Vaša kći Čarna je redateljica. Jeste li je usmjeravali kao otac, ali i umjetnik?
– Čini mi se da mi je kao roditelju pošlo za rukom da Čarna stvori objektivan pogled na sredinu u kojoj živi, a time i objektivan pogled na svoje mogućnosti u njoj. Što se formalne pomoći tiče, rekao bih da sam joj tu čak i odmogao. Kad sam bio predsjednik Filmskog centra Srbije, tvrdoglavo nisam dopuštao da njeni scenariji prolaze kako se poslije ne bi potezalo pitanje moje uloge u tome.
>> Na Vukovar film festivalu filmovi Mikija Manojlovića
