Izvori mikroplastike u okolišu različiti su proizvodi poput deterdženata, boja, tinte i premaza, kozmetičkih proizvoda, građevinskih, medicinskih materijala, gnojiva...
ECHA predlaže zabranu upotrebe oko 90% mikroplastike, posebno one koju proizvođači dodaju svojim proizvodima kako bi povećali dobit, a ne zato što je prijeko potrebna.
Analiza sveučilišta Plymouth dokazala je da se samo jednim korištenjem kreme za “grublje” čišćenje lica može otpustiti od 4600 do 94.500 plastičnih mikročestica koje će kroz otpadne vode najvjerojatnije završiti u okolišu i pitkoj vodi. Mikroplastiku gutaju i morske životinje te ona tako ulazi u prehrambeni lanac i dospijeva u hranu ljudi. Pronađena je i u piću, uključujući pivo, medu, šećeru, soli, vodi iz slavine...
Ova EU direktiva o pitkoj vodi, čije se donošenje očekuje koncem travnja, prvi će put na službenu listu nepoželjnih spojeva i tvari, koje će pružatelji vodovodnih usluga i države članice morati pratiti, uvrstiti i mikroplastiku.
Gotovo nema istraživanja posljednjih godina kojima nije utvrđeno da je prosječan čovjek toliko izložen česticama mikroplastike i nanoplastike da ih nesvjesno gotovo svakodnevno konzumira pijući vodu iz slavine ili pivo te jedući ribu i svu ostalu hranu.
No kako trenutačno ne postoje pouzdane i usklađene metode za identifikaciju i kvantifikaciju mikroplastike kao kontaminata u hrani, da bi se uopće mogli procijeniti rizici za zdravlje kojima smo izloženi, EK će nakon usvajanja direktive, u roku od tri godine morati izraditi i prihvatiti službenu metodologiju za mjerenje tog sve aktualnijeg problema današnjice po kojoj će se morati ravnati sve članice EU – i djelovati.
Iako su posljedice još neistražene, činjenica je da plastika često sadrži dodatke kao što su stabilizatori i spojevi otporni na plamen te ostale potencijalno toksične kemijske spojeve koji mogu biti štetni za životinje i ljude. Ako se plastika nakon upotrebe ne odlaže ili ne reciklira pravilno, dugotrajno se može zadržati u okolišu te mrviti u krute čestice (obično manje od 5 mm) koje se sastoje od mješavine polimera (glavnih komponenti plastike) i funkcionalnih aditiva, a mogu sadržavati i ostatke nečistoća iz postupka proizvodnje.
Prema podacima Europske agencije za kemikalije (ECHA), habanje većih komada plastike, uključujući sintetički tekstil, čini čak 35% primarne mikroplastike, automobilske gume 28%, ali se i svjesno proizvode i namjerno dodaju kao abrazivi za uklanjanje nečistoća u proizvodima za njegu lica i tijela ili za dobivanje gustoće, izgleda i stabilnosti proizvoda. Malo koja žena je, primjerice, svjesna da neki proizvođači u proizvode za piling kože stavljaju plastične mikrokuglice, u šminku...
Zagađeno 2/3 pitke vode
Čestice mikroplastike ciljano se dodaju i u određene vrste gnojiva, sredstava za zaštitu bilja, deterdžente za upotrebu u kućanstvu i industriji, proizvode za čišćenje... te se procjenjuje da se u EU/EGP svake godine upotrijebi oko 50.000 tona mikroplastike, od čega u okolišu završi oko 36.000 tona (ne uključujući ispuštanje iz materijala za ispunu umjetnih travnjaka).
Istraživanje znanstvenika sa sveučilišta Plymouth specijaliziranih za problem mikroplastike u okolišu pokazalo je da se samo s jednim korištenjem perilice za rublje u otpadne vode može otpustiti više od 700.000 mikroskopskih sintetičkih vlakana. Pranjem šest kg odjeće u otpadne se vode može otpustiti 137.951 vlakno iz poliestersko-pamučne tkanine, 496.030 vlakana iz poliesterske tkanine i 728.789 vlakana iz akrila.
Veliki dio mikroplastike nastaje i raspadanjem, odnosno razgradnjom većih komada plastike kao što su vrećice, boce i ribarske mreže koje plutaju morima i oceanima, pa je regulativa koja ide u smjeru ograničavanja jednokratne plastike te više reciklabilnih materijala posve opravdana.
– Tek posljednjih godina spoznali smo da mikroplastike u određenim količinama ima u vodi, hrani i okolišu. Još uvijek ne znamo koliko je točno ima, niti je dovoljno istražen njezin utjecaj na ljudsko zdravlje, no možemo pretpostaviti da nije pretjerano pozitivan – kaže Biljana Borzan, potpredsjednica eurosocijalista i članica Odbora za javno zdravlje, zaštitu okoliša i sigurnost hrane EP-a, ističući kako trenutačno količinu mikroplastike svatko mjeri na svoj način pa rezultati variraju od istraživanja do istraživanja. Svim je pak istraživanjima potvrđena sveprisutnost mikroplastike u vodama.
– Pojedina istraživanja pokazala su da je mikroplastika prisutna u oko 2/3 uzoraka vode iz vodovoda u europskim zemljama. No cjelovitih podataka za sve države članice nema, mjerenja se provode stihijski. Zato smo u Europskom parlamentu tijekom izrade nove direktive inzistirali da se zakonski regulira mjerenje i praćenje mikroplastike na razini Unije. Kad budu poznati razmjeri problema, moći će se poduzeti i odgovarajuće mjere – objašnjava Borzan.
U Ministarstvu zdravstva potvrđuju da, prema trenutačnoj europskoj i nacionalnoj legislativi, mikroplastika nije propisana kao obvezan parametar određivanja u vodi za ljudsku potrošnju te se, sukladno tome, u Hrvatskoj (pa ni u Zagrebu) ne mjeri njezina prisutnost. Prema novom prijedlogu Direktive o kvaliteti vode, poseban naglasak bit će na praćenju mikroplastike u vodi namijenjenoj za ljudsku potrošnju kada se za potrebe javne vodoopskrbe koriste površinske vode.
– U tom će slučaju države članice EU biti obvezne obratiti posebnu pozornost na mikroplastiku i endokrino disruptivne tvari te i druge parametre, ako se smatraju potencijalnom opasnošću za zdravlje ljudi – objašnjavaju, ističući kako se trenutačno u RH za potrebe javne vodoopskrbe uglavnom koristi podzemna voda (90%), i to iz dubljih vodonosnih slojeva koji nisu lako podložni onečišćenjima.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svom je izvještaju o zdravstvenom utjecaju plastike u vodi za piće, kako onoj iz vodovoda tako i onoj iz plastičnih boca, objavila kako se čini da mikroplastika “nije rizik za zdravlje u sadašnjoj količini”. No dostupne su informacije ograničene i zahtijevaju dodatna istraživanja. Tim više što su tri potencijalne opasnosti povezane s mikroplastikom – fizičke čestice, kemikalije te mikroorganizmi koji se mogu pričvrstiti na mikroplastiku. K tome, smatra se da još sitniji dijelovi plastike, tzv. nanočestice, mogu ući u stanicu, a preko nje i u organe čovjeka i drugih organizama.
– Hitno moramo znati više o utjecaju mikroplastike na ljudsko zdravlje jer se ona nalazi posvuda – uključujući i našu pitku vodu – kazala je dr. Maria Neira, direktorica Odjela za javno zdravstvo, okoliš i društvene determinante zdravlja pri SZO-u. Istraživanje iz 2018. pokazalo je da se mikroplastika nalazi u 90% uzoraka kuhinjske soli diljem svijeta (RH nije bila uključena u istraživanje), no najveće količine mikroplastike zasad su, čini se, nađene u probavnom traktu morskih organizama.
Taj dio se u većini slučajeva ne koristi u ljudskoj prehrani, iznimka su školjkaši, objašnjavaju pak iz Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu. No činjenica da je i trogodišnjim EU projektom DeFishGear, u kojem su sudjelovali stručnjaci iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Italije, Crne Gore, Albanije i Grčke, potvrđena prisutnost mikroplastike u Jadranu, u vrstama poput trlje (Mullus surmuletus), arbuna (Pagellus erythrinus) i srdele (Sardinia pilchardus), nije ohrabrujuća.
Pilot-projekt proveden je u uvali Saplunari na Mljetu, na ušću Neretve, Punti u Omišu i Zaglavu na Visu, s ciljem procjena onečišćenja jadransko-jonske regije morskim otpadom, mikroplastikom i njezinim učincima na morske organizme, a kako to obično biva, veliki dio uzoraka ostao je i neobrađen, s obzirom na to da nije nastavljeno financiranje projekta.
Plastično je ‘fantastično’
– Dio kemijskih analiza je završen i one ukazuju na to da je najveći dio mikroplastike u vodi porijeklom od usitnjavanja krupnijih plastičnih predmeta koji dospijevaju u more. Dio nije jer su partneri u Ljubljani imali previše uzoraka, a projekt je završio prije nego što su uspjeli obraditi sve uzorke – kaže dr. Pero Tutman iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, koji je bio uključen u projekt. Iako se velika većina mikroplastike nalazi samo u probavnom traktu organizama i tako izlazi van, čini se da manji dio ulazi i u sami organizam, a kako, još se ne zna, objašnjava Tutman.
Napominje da će postojeću mikroplastiku biti izuzetno teško ukloniti iz okoliša jer je sitna, a još nema efikasnih metoda njezina uklanjanja. A da je situacija alarmantna dokaz je i nedavno otkriće u jednoj od najdubljih točaka Tihog oceana, u Marijanskoj brazdi između Filipina i Japana pronađena je nova vrsta račića u kojoj je otkrivena prisutnost mikroplastike pa su je istraživači, kao prvu u svijetu, službeno imenovali Eurythenes plasticus, kako bi privukli pozornost na plastičnu krizu s kojom se suočavaju naši oceani.
A vjerovali ili ne, mikroplastika nam prijeti i iz zraka. Petomjesečna studija provedena u francuskim Pirenejima, objavljena u časopisu “Nature”, dokazala je da mikroplastika može prijeći udaljenost i do 95 kilometara te onečistiti i udaljena i rijetko naseljena područja za koja se dosad mislilo da imaju visoku kvalitetu zraka.
Jedno od istraživanja govori i da svatko od nas vrlo vjerojatno tjedno u organizam unosi prosječno pet grama plastike, što je proporcionalno količini plastike u jednoj kreditnoj kartici, dok su danski znanstvenici, koji proučavaju onečišćenje mikroplastikom na sveučilištu Aalborg, otkrili da sitne čestice mikroplastike iz plastičnih čaša i šalica te ostalih jednokratnih proizvoda, osim kroz hranu i piće, dospijevaju i u naša pluća – i to jednostavno udisanjem zraka u zatvorenom prostoru u kojem boravimo.
Istraživanje na lutkama-simulatorima, tek treba potvrditi na ljudima. No udisanje plastike u zatvorenom prostoru, drži se, može oštetiti plućno tkivo, uzrokovati rak, napadaje astme... Moguće je da ljudi godišnje konzumiraju od 39 tisuća do 52 tisuće mikroplastičnih čestica, a s onima koje su udahnuli i više od 74.000, stoji u istraživanju objavljenom u časopisu “Environmental Science and Technology”.
– Plastično je zaista fantastično. S obzirom na upotrebljivost, teško je danas zamisliti neki složeni proizvod bez plastike, od vozila, plovila, letjelica, računala, mobitela, bijele tehnike, kreditnih kartica, dječjih igračaka pa do raznih pakiranja, kozmetike (preparati za piling), cigareta (filtri), odjeće (sintetika)...No plastično je, nažalost, istodobno i prokleto jer njegovo fizičko postojanje ne prestaje s prestankom korištenja – kaže Mosor Prvan, stručni suradnik za pitanja mora iz WWF-a Adria.
Kaže da je mikroplastika danas prisutna i u dubokomorskim područjima oceana, u podzemnim vodama i jezerima, u rijekama i morima te čak i u snijegu na planinama.
– Nije uopće upitno konzumiramo li mikroplastiku nego koliko je konzumiramo. No kako naši političari Hrvatsku vole na svoj način, u Hrvatskom saboru nedavno nije prošla čak ni zabrana jednokratne plastike jer je kod nas praksa da se prijedlozi oporbe odbacuju imali smisla ili ne – rekao je Prvan koji smatra da jednokratnoj plastici doista nije mjesto u budućnosti. Što se ostalih plastika tiče, cijenu zbrinjavanja trebalo bi uračunati u cijenu proizvodnje i, shodno tome, odgovorno postupati s otpadom.
ovo je doba plastike. sve što držite u ruci je plastično. čak i žene postaju plastične, na vitalnim dijelovima. što se mi imamo čuditi mikroplastici u svemu, pa zubna pasta ju sadrži 15 godina! jeftina je. što znači da je nafta daleko prejeftina!