Jedna od naših najukorjenjenijih pretpostavki o svemiru jest to da
uzrok uvijek mora prethoditi posljedici. Međutim, barem stotinu
znanstvenih radova ponudilo je rješenja zatvorenih vremenskih petlji u
skladu sa zakonima einsteinovske fizike. Moguće je putovati kroz
vrijeme rekle su formule. A evo što su rekli neki eksperimenti.
Parapsiholog Helmut Schmidt bavio se istraživanjem mikropsihokineze,
sposobnosti uma da utječe na materiju pomoću različitih vrsta REG-ova
(Random Event Generator), tj. generatora nasumičnih događaja. Schmidt
se pitao može li um premostiti vrijeme i utjecati na materiju, a da se
to može izmjeriti. Stoga je svoj REG spojio na audiouređaj tako da su
slučajni događaji proizvodili klikove nasumično u lijevoj ili desnoj
slušalici.
Obavio je prvo snimanje na vrpcu koju nitko nije smio čuti, uključujući
i njega, te je napravio kopiju. Obje je pohranio na sigurno. Potom je
snimao nove trake s nasumično generiranim klikovima, koje su pokazale
da se oni, prepušteni slučaju i sami sebi, uglavnom jednako raspoređuju
u lijevu i desnu slušalicu. Nakon toga je uzeo onu prvu, kontrolnu
snimku i pustio je ispitaniku koji je snimku poslušao pokušavajući
snagom volje utjecati da se što više klikova nađe u desnom uhu.
Schmidtovi pokusi
U stotinama takvih pokusa provođenih na Princetonu i drugdje
statistički je dokazano da pojedinac snagom volje može utjecati na
izlazni rezultat velike količine malih, nasumičnih događaja. No, ovaj
put riječ je bila o već snimljenoj traci. I rezultat je bio
senzacionalan kada je Schmidt konačno pomoću računala zbrojio
desne i lijeve klikove na toj vrpci, ustanovio je da su oni
promijenjeni u korist desnih na isti način kao što se događa prilikom
eksperimenata u kojima se pojedinci trude utjecati na proces koji se
upravo odvija. Upravo kao da je ispitanik bio nazočan prilikom snimanja
trake.
Od 1971. do 1975. Schmidt je proveo 20.000 pokusa i dobio statistički
osjetan otklon od nasumičnih rezultata. Zaključio je da ispitanici nisu
mijenjali prošlost, već da je vjerojatnije nešto drugo; njihov je um u
trenutku djelovanja na već snimljenu traku zapravo dosezao u prošlost i
tamo je mijenjao. Naime, stvar je radila samo kod ispitanika koji bi
prvi dobio vrpcu sa snimljenim klikovima kako bi utjecao na nju.
Kasniji ispitanici na istu vrpcu više nisu mogli osjetnije utjecati.
Stoga je zaključio da usredotočena pozornost zamrzava sustav u konačno
stanje, a u ovim slučajevima to je učinila posegnuvši u prošlost, u
trenutak kada se vrpca prvi put snimala.
"Stroopov efekt"
Znanstvenik Dean Radin testirao je mogu li, pod određenim okolnostima,
naši budući izbori utjecati na one iz prošlosti. Domišljato je
iskoristio neobičnu psihološku pojavu poznatu kao "Stroopov efekt",
nazvanu po psihologu Johnu Ridleyju Stroopu, koji je izumio
prekretnički test u kognitivnoj psihologiji. Stroopov test koristi
popis imena boja (npr. zelena) ispisanih tintom različitih boja.
Stroop je otkrio sljedeće: kada se od ljudi zatraži da što brže kažu
koje je boje tinta, potrebno im je puno više da identificiraju boju ako
se boja tinte ne slaže s imenom boje (tj. ako je riječ zelena ispisana
crvenom bojom), nego ako se ime i boja tinte slažu. Psiholozi vjeruju
da je ta pojava povezana s razlikom između vremena koje je mozgu
potrebno da obradi sliku (samu boju) i vremena koje je potrebno da
obradi riječ (ime boje).
Švedski psiholog Holger Klintman izumio je varijaciju Stroopova testa.
Od dobrovoljaca je prvo zatraženo da identificiraju boju pravokutnika
što brže mogu, a onda su ih pitali slaže li se ime boje s uzorkom boje
koji su im upravo pokazali. Dolazilo je do velikih razlika u vremenu
koje je dobrovoljcima bilo potrebno da identificiraju boju
pravokutnika.
Otkrio je da je identifikacija boje pravokutnika bila brža kada se
slagala s kasnije pokazanim imenom boje i shvatio da se iz njegova
eksperimenta može izvući samo jedan zaključak. Činilo se da je vrijeme
potrebno da identificiraju boju pravokutnika ovisilo o drugom zadatku,
utvrđivanju slaže li se riječ s bojom pravokutnika. Klintman je svoj
efekt nazvao "vremenski obrnuta interferencija". Drugim riječima,
kasnija posljedica utjecala je na reakciju mozga na raniji podražaj.
Kasnija misao utjecala je na raniju misao. Posljedica je prethodila
uzroku.
Radinov eksperiment
Radin je stvorio modernu verziju Klintmanova istraživanja i proveo
četiri istraživanja s više od pet tisuća testiranja. Sva su pokazala
retrouzročni efekt. Radin je zaključio da ta istraživanja daju dokaze o
vremenskom pomaku u živčanom sustavu. Naše misli o nečemu mogu utjecati
na naše prošlo vrijeme reakcije.
Pretpostavka da možemo mijenjati događaje koji su se već zbili
uznemirujuća je i oslobađajuća u isto vrijeme budući da smo tako
duboko programirani da vjerujemo da je povijest zamrznuta kao leptir u
staklu. No, sve štima ako se sjetimo da je vrijeme tek iluzija, a
stvarnost ništa više od umom stvorene slike.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
