Bio Huso u kinu i pita ga sutradan Haso kakav je bio film. Veli Huso:
Ma, nema ševe, nema šege, nema šore, sve nešto psihički. Kad bi me
netko pitao kako sam proveo Novu godinu, rekao bih: sve je bilo
psihički. Prava bolnička Nova godina. Prije dosta godina provukao sam
jedan tekst u Večernjem listu pod naslovom Pucanj.
Nekima se to nije svidjelo, bila je jedna istraga o tome, ali sam dobro
prošao. Kad sam sinoć čuo pucnjavu, kao da cijeli Zagreb puca zbog
mene, sjetio sam se tog svog davnog teksta prije tridesetak godina, i
bio sam opčinjen tom pucnjavom. Ta pucnjava izaziva u čovjeku cijeli
niz asocijacija, a prva je destruktivnost. Metaforički rečeno, pucamo u
staru godinu, prošle događaje, Mesića, Sanadera, ali i pucamo u sebe u
prošlom vremenu.
Simbolika pucnjeva
Ima tu i erotizma, tako da sam bio nošen tom pucnjavom koja se odavde
tako dobro čula i koja je bila tako koncentrirana. To je vjerojatno
najstrašnija i najkolektivnija pucnjava koja se dogodi u toku godine i
ona u nama izaziva ekstremni rušilački nihilizam i ekstremnu potrebu za
novim stvaralaštvom.
Slušajući odjeke tih pucnjeva i malo kasnije razmišljajući o njihovoj
simbolici, rado bih htio da to budu pucnjevi u sve što nije valjalo
prošle godine. Rado bih da se ne ponovi prepuštanje ZERP-a, da se ne
ponovi ni situacija s brodogradilištima ni svim nevoljama koje smo
imali prošle godine. Ali, slušajući poruke koje su uputili Mesić i
Sanader, a i vijesti koje su popratile Novu godinu, nemam dobar
osjećaj. Imam osjećaj da ćemo, na žalost, izgubiti još jednu godinu u
europskom međunarodnom paradiranju, a da ćemo zanemariti unutrašnje
nevolje i gospodarski razvoj.
Bio je tu kod mene jedan ekonomist, i on veli da je iznimno ljutit što
Hrvatska ne koristi više vrsta novčanih zaliha za plodonosne
investicije, a to je u prvom redu 180 milijardi kunske štednje građana
i druge bankovne zalihe koje se ne koriste za razvoj gospodarstva samo
zato što su banke u stranom vlasništvu.
Mogu reći da mi se donekle svidjela Mesićeva poruka, ali mi se nije
svidjelo što je kao jedan od uspjeha naveo da je Hrvatska pokrenula
pitanje terorizma kao predsjedateljica Vijeća sigurnosti.
Oponašanje Tita
Ako smo već postigli tako značajan uspjeh i postali članicom Vijeća
sigurnosti, smatram da je predsjednik trebao pokrenuti u tom mjesecu
našega predsjedanja nešto što više priliči veličini i karakteru naše
zemlje, recimo zaštita malih zemalja od nepovoljnih globalnih trendova
koje uništavaju privrede tih zemalja. Na žalost, naši političari
uvelike oponašaju Tita, oponašaju njegovu težnju za svjetskim ugledom,
koji je on nedvojbeno imao.
Oponašaju značenje koje je on imao, ali apsolutno su nestale okolnosti
u kojima je on to imao. Nestala je država zahvaljujući kojoj je imao tu
međunarodnu respektabilnost, nestali su odnosi na kojima je gradio
ugled i među nesvrstanima, i u tom vještom, dugotrajnom i vrlo
uspješnom balansiranju između istoka i zapada.
Mislim da nije samo moj stav nego cijelog niza ljudi koji računaju u
realnim kategorijama i realnim brojkama: mi jednostavno trebamo voditi
računa o sebi. Stoga se bojim da bi iduća godina mogla biti godina
neprekidnog, svakodnevnog, toplo-hladnog doživljavanja odnosa s
Bruxellesom, koji će jednom kvariti Slovenija, drugi put Britanija, pa
će jednom popravljati Barroso, a drugi put Češka koja je
predsjedateljica...
Pripremio: Vanja
Moskaljov
Političari nas plaše krizom
Novogodišnje ozračje, slušajući radio, uopće nije loše. Danas sam čuo barem od pet ljudi da nas političari previše plaše krizom. Građani imaju optimizma puno više nego političari. Ima jedna bolest kod krava – u određenom trenutku krava savije glavu prema vimenu i sama sebe doji te unutar sebe zatvara krug svoje komunikacije, a zaboravi staju, tele... Imam dojam da je politika na sličan način savila glavu prema vlastitoj sisi i sama sebe sisa izolirana od naroda i njegovih nevolja.
Priča za roman apsurda
Prijatelj mi je rekao: “Kad iziđeš iz bolnice, napiši roman apsurda, jer to što ti se dogodilo čisti je apsurd.” A onda mi je dodao: “Biti lik iz tragedije je povlastica.” A ja nisam lik iz tragedije, nego iz jednog apsurda i zbog toga sam dočekao Novu godinu u bolnici, ali tom apsurdu unatoč, dočekao sam je s veseljem koje može dopustiti ovakav način života.
