Poznati njemački filozof Karl Jaspers – bio je oženjen Židovkom a od koncentracijskog logora spasili su ga saveznici – na početku 1946. godine držao je predavanja o zločinima i političkoj odgovornosti nacionalsocijalističke Njemačke te ih je objavio kao knjigu “Pitanje krivnje”.
Tada je mnogo više vjerovao u međunarodnu pravdu i uspostavu svjetskog pravnog poretka nego petnaestak godina poslije, kad je u pogovoru toj knjizi izrazio razočaranje Nirnberškim procesom i izostankom utemeljenja svjetskog pravnog autoriteta. Iznio je cio niz zamjerki tome procesu.
Među ostalim, u njemu je sudjelovala i boljševička Rusija koja nije bila nimalo drukčija od nacionalsocijalističke države i koja pravo na kojem se zasnivao sud uopće nije priznavala. Zatim, nije suđeno i odgovornima za vojno potpuno neopravdana saveznička razaranja Dresdena i drugih gradova.
Napokon, bilo je to jednokratno suđenje pobjedničkih sila poraženima, te nije stvoreno novo pravo već je potaknuto nepovjerenje prema pravu.
Haaškom sudu za ratne zločine moglo bi se naći mnogo više prigovora. Ako ćemo se držati pravde, pa i načela pobjednika iz Drugog svjetskog rata, srpskim ratnim zločincima trebali su suditi pobjednici i napadnuti u Zagrebu ili Sarajevu, a nije bilo nijednog razloga da se ijedan Hrvat nađe u Haagu.
Sjetimo se samo tužiteljskih “argumenata” iz optužnice protiv hrvatskih generala kao što je “prekomjerno granatiranje Knina”, u kojem je poginuo samo jedan civil, premda se ni za tu jednu žrtvu pouzdano ne zna od čega je stradala.
Kad se ta činjenica suprotstavi činjenici da glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte nije optužila nikoga iz vrha agresorske JNA, pa su je neki članovi njezina tužiteljskog tima ogorčeni napustili, očito je koliku je ulogu u Haagu imala samovolja velikih sila koje su uvelike diktirale odluke suda.
Zbog silnog mitskog učinka koji Haaški sud ima više od dvadeset godina, zbog nametnutog uvjerenja da upravo veliki moraju odlučivati o odgovornosti ratnih zločinaca, zbog njihovih mogućnosti da ucjenjuju, prijete i izriču sankcije, posve se naivnom i nerealnom, a u nekih bi zacijelo izazvala podsmijeh, čini pomisao da je presuda Ratku Mladiću, koji je prekjučer u Haagu osuđen na doživotni zatvor, kao i svim drugim srpskim ratnim zločincima, trebala biti izrečena u Zagrebu ili Sarajevu.
Tek tada bi se dobila prava slika zločinca i žrtve, tek tada bi napadnute zemlje dobile zadovoljštinu i imale osjećaj da ja agresor kažnjen i pobijeđen. Ali hrvatske vlasti i same su krive za podređen i ponižavajući položaj Hrvatske u utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine.
Sjetimo se samo kako je Hrvatski sabor u vrijeme Račanove i Budišine koalicije izglasovao nadležnost Haaškog suda za Bljesak i Oluju i još sramotnije poniznosti i strahopoštovanja s kojim su političari u Zagrebu dočekivali Carlu del Ponte, koja je bila stvarna vladarice Hrvatske. S toliko respekta dočekivali su još samo pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Uza sve to, Mladić u Haagu nije optužen za zločine u Hrvatskoj, i ne samo da se hrvatske političke i pravosudne vlasti za to nisu izborile, nego ni Hrvatska za Mladićeve zločine u Škabrnji i drugdje uopće nije podnijela optužnicu!
Hrvatska televizija i drugi mediji izravno su pratili izricanje presude dajući mu dimenzije povijesnog događaja, a iz tog povijesnog događaja Hrvatska je ispala kao da se u njoj ništa nije dogodilo. A slabašno je i neuvjerljivo Plenkovićevo opravdanje da Mladiću, na žalost, nije suđeno za zločine u Hrvatskoj zbog preopsežnosti optužnice.
Posebna je priča odnos Srba prema Mladiću. Godine 2011. ankete su pokazale kako ga više od polovice građana Srbije ne bi izručilo Haagu, samo bi ga sedam posto prijavilo za nagradu koja je iznosila golemih deset milijuna eura, a 40 posto smatralo ga je herojem.
Srbi u Republici Srpskoj još su mu naklonjeniji, tamo prevladava stav da je Mladić jedan od najzaslužnijih za postojanje njihova entiteta, što znači da je Mladiću suđeno za zločin a ne i za neke posljedice toga zločina.
Presudu zlikovcu, na žalost, ne prati i poricanje prava na teritorij osvojen zločinom. Milorad Dodik izjavljuje da će ostati “upisan u povijest kao čovjek koji je branio slobodu srpskog naroda”, da je za Srbe “heroj i domoljub” te da će “presuda samo osnažiti taj osjećaj”. Ne sumnjamo, i neće to biti ništa novo, jer Mladić u dugoj povijesti nije iznimka, nije jedini koji je ugled među mnogim Srbima zaslužio zločinom protiv susjeda.
Pogledajte i galeriju dočeka presude Mladiću u Srebrenici:
Misliš trebalo im je suditi u Zagrebu da poniženje bude potpuno? A jel ti ne vidiš da i ovaj NATO preki tribunal, sa sedištem u Hagu, ima ozbiljnu krizu pravnog integriteta? Jel ne vidiš da jedan sud koji krivicu za rat svaljuje potpuno na jednu stranu u sukobu, a u skladu sasvojim geopolitičkim intertesima, sam sebe dezavuiše kao sud? A zamisli da je to još bilo u Zagrebu!:) Da bi neko bio zločinac mora ga sud osuditi. Haški tribunal je konjica NATO-a i ne može nikoga osuditi. Reakcije na celi rad to lažnog suda tek slede.