Da dan traje 30 sati, Dijani Pleštini bio bi prekratak. Uhvatiti je za razgovor nije nimalo lako. Ravnateljica Vladina ureda za razminiranje i supruga pokojnog bivšeg premijera Ivice Račana koji je baš u ovo vrijeme prije sedam godina završio na operaciji atipičnog tumora desnog ramena u Njemačkoj, dobar dio dana provede na sastancima, na telefonu ili na terenu. Nedavno se vratila iz Kanade gdje je bila u posjetu majci, tako da se posla nakupilo. A i radi punom parom na novom Zakonu o protuminskom djelovanju koji će uskoro u javnu raspravu.
:: Hoće li zakon konačno uvesti red u sustav razminiranja?
Potrebno je posložiti cjelokupni sustav protuminskog djelovanja koji će biti siguran za ljude koji rade na razminiranju, kao i za ljude koji će živjeti i posjećivati razminirana područja. Sigurnost ljudi na terenu mora uvijek biti na prvom mjestu. Logično je da pojedinci gledaju svoje interese u toj priči, kao i to da interesi poslodavaca nisu uvijek isti interesima pirotehničara. Neki poslodavci i te kako vode računa o radnicima, isplaćuju redovito plaće i uplaćuju doprinose. Ima i onih koji to ne čine. Novim zakonom uvest će se odredbe koje će definirati kako se radi, što se smije, a što ne smije, kako se ponaša na sumnjivu terenu itd. Tražim odgovornost ljudi na svim razinama. Dosad je bilo zaista svega. Prešućivalo se ono što je viđeno na terenu, a što nije smjelo biti prešućeno… U ovom poslu toga zaista ne smije biti.
:: Zar to nije trebalo prije riješiti?
Točno. Trebalo je. Ako možemo reći da na samom početku ulaska u taj posao nismo znali što nas sve čeka – a nismo – već negdje 2004. ili 2005. bilo je jasno s kakvim problemima smo suočeni. Međutim, oni tada nisu otklonjeni. Umjesto toga ušli smo u puno novih nelogičnosti. Primjerice, 2007. godine imali smo oko 140 pasa obučenih za poslove razminiranja, svoj uzgoj i obuku pasa, svjetski priznatu metodu razminiranja. Sad ih imamo 20-ak. Očito je da nekima ta metoda nije odgovarala. Možda i zato što se sa psima teže “dogovarati”. A uz obučene pse manje rade ljudi.
:: Ima li uopće šanse da Hrvatska bude očišćena od mina do 2019. godine?
Ima, ali to ovisi o nama. Bit će teško jer je prošlo puno godina, novac nije najbolje upotrijebljen, sustav nije bio najbolji, a i vrijeme donacija je iza nas, zašto bi netko davao donacije Hrvatskoj, članici EU, kada, na žalost, ima toliko novih žarišta u svijetu? No pozitivno je što se za razminiranje, unatoč krizi, ne smanjuje novac iz proračuna - to se mora naglasiti, koliko god to neki ne razumiju. U međuvremenu su nam se otvorila vrata prema fondovima EU čija sredstva mogu biti vrlo značajna u dovršetku tog posla.
Problemi s Drnovšekom
:: Gdje se vidite nakon razminiranja?
Unuk Ogi imao je mjesec dana. Ivica je bolestan ležao na kauču, a ja sam mu unuka stavila na prsa i slikala ih, tako da Ogi ima fotografiju s djedom
Jedva čekam da se to dogodi, da Hrvatska bude bez mina! Ja sam u svojoj glavi i dalje sveučilišna profesorica. To sam željela raditi u životu i time sam se bavila do povratka u Hrvatsku. S obzirom na to da sam doktorirala na Berkeleyu političku ekonomiju na temu regionalnog razvoja, a u vrijeme mojeg povratka 2000. procjenjivalo se da je oko 20 posto našeg teritorija minski sumnjivo, smatrala sam da se ne možemo ekonomski obnoviti i razviti niti biti normalna zemlja s takvim problemom. I zato sam se aktivno uključila u razminiranje na domaćem i međunarodnom području. Ima li išta humanije nego pomoći nekom da sigurno živi i sigurno se kreće bez straha da će stradati od mine? Za mnoge ljude je razminiranje nekog terena egzistencijalno pitanje jer žive od nekog polja, šume – u Hrvatskoj na stotine tisuća ljudi i danas još živi u dodiru s minama! I to sad već traje jako dugo, ali kad vidite da se nešto može, mora, da je važno - a znate kako - onda želite to i dovršiti kako treba.
:: Znači, opet ćete u profesore?
Previše mi nedostaje istraživački rad i rad sa studentima. Voljela bih pronaći vremena i prostora za to. Ali znam kakva sam kao profesorica. Ja sam zaista radila sa studentima, imala sam s njima pravi, neposredni kontakt, pa znam da to ne bi bio samo angažman od tri sata tjedno. Neki od mojih studenata od prije petnaestak godina mi se javljaju i danas. Nadam se da ću iduće godine opet ući u tu priču, barem na jedan semestar godišnje.
:: Ima otvorenih ponuda?
Bilo ih je nekoliko iz SAD-a i Hrvatske tijekom svih ovih godina, u Americi sam na kraju i provela profesorski dio života. Ali dok je Ivica bio premijer to nije bilo moguće, a i poslije je bilo gotovo nemoguće zbog mog rada u protuminskom djelovanju i angažmana u udrugama civilnog društva.
:: Kažete da biste željeli napisati i knjigu o političkoj tranziciji?
Ja sam politologinja, ali i sudionica zanimljivih događaja u našoj novijoj povijesti. Upravo zato smatram da imam pravo i obavezu pisati o nekim stvarima jer sam imala mogućnost upoznati stvari izvana i iznutra. Knjigu ću vjerojatno pisati na engleskom. Trebat će mi puno vremena za to, ali trebam se osloboditi i nekih drugih obveza tako da se mogu posvetiti tome poslu s punom koncentracijom. Imam jako puno i svojih bilješki i suprugovih. Ivica je uvijek govorio: “Pametni Račan neće pisati memoare”. Zato ne dolazi u obzir da ja pišem njegove memoare, kad ih on sam nije htio. Ali imao je ideju da napravi neku vrstu kompilacije svojih radova i izlaganja, da obradi odabrane, njemu važne teme i bitne događaje. Ja sam ga svojedobno dosta intervjuirala, tako smo se i upoznali. Kasnije, kad smo već bili zajedno, on bi se vratio s nekog sastanka i onda bi mi počeo prepričavati što je bilo, a bio je u tome nevjerojatan! Mogao je gotovo u riječ prepričati što se govorilo, uvijek sam se pitala kako mu to uspijeva?! Ima tu zanimljivog materijala, od problematike koju je rješavao s Drnovšekom oko Slovenije, njegovih problema s Norcem i poteza oko Gotovine.
:: Znate iz prve ruke kako je bilo Ivici Račanu 2000. godine. Je li mu bilo lakše nego Milanoviću danas?
Ova koalicija je puno bolja, ali radi u jako teškim vremenima, kada je ljudima već svega dosta, jer se problemi gomilaju godinama, pa promjene žele sada i odmah. I to se vidljivo odražava na raspoloženje građana koji se pitaju kad će živjeti bolje. Nevjerojatno je gledati ljude koji su bili takozvani stupovi društva i za koje, kad vidite što su sve radili, ostanete bez riječi. Ivica je dugi niz godina imao veću plaću od prosječne, ja sam radila za dobru plaću u Americi… pa se pitam kako razni Sanaderi, Vidoševići i slični, ne samo u politici, imaju sve to što imaju? Svi smo to gledali, ali nismo reagirali. Zbog svega toga kod ljudi se počela javljati kombinacija osjećaja bijesa i apatije, postali su cinični i više ne znaju kome vjerovati. A ono što je najgore – takvo stanje idealno je za razne stare i nove elokventne manipulatore koji ga koriste za svoje niske ciljeve!
:: Kako vam se čini da se Vlada i premijer u svemu tome snalaze?
Kada me pitaju može li bolje, moj odgovor je da uvijek može bolje! Ali, s obzirom na situaciju koju su naslijedili, kosture koji još uvijek ispadaju iz ormara i s obzirom na to kakvu opoziciju imaju, mislim da jako dobro “plivaju”. Napredak postoji, i to u svemu! Za početak, ušli smo u EU. Sada će HDZ-ovci reći da su oni za to zaslužni, ali da nije bilo nekih od njih, u Europi bismo bili još 2008. A da ne govorim o tome koliko toga ne bi bilo pokradeno ili uništeno!
:: I sami imate negativno iskustvo. Za vrijeme HDZ-a, nakon 11 godina, otišli ste iz Ministarstva vanjskih poslova.
Tadašnji ministar Jandroković u novoj shemi ministarstva osnovao je odjel kojem je bila zadaća ono što sam ja radila; odjel koji nikada nije imao voditelja, u kojem sam bila jedina zaposlena, sa smanjenim ovlastima i ocjenama; odjel koji je kasnije i ukinut… sve to samo da zaobiđe moj posao na području međunarodne suradnje i položaj Hrvatske na tom polju koji sam godinama gradila. To su podzemne igre. U demokraciji nije sve fer, ali imate pravila po kojima se ponaša i koja vrijede za sve.
:: Članica ste SDP-a. Koliko aktivna?
Nisam aktivna. Postala sam članica nakon što je Ivica umro, jer se počelo pisati da se Račanova udovica vraća u Ameriku. Htjela sam poslati poruku da ne odlazim i da u tim trenucima neizvjesnosti ostajem ovdje. S jedne strane vuče me želja da budem aktivna i u stranci, ali postoje razlozi zbog kojih to ne želim. Naime, dok vodim Vladin Ured za razminiranje nije dobro da radim stranački posao. Nemojte zaboraviti da sam upoznala i udala se za Ivicu kada je imao potporu od samo 5,4 posto. Nije bila fora biti supruga Ivice Račana 1993. godine. Ni u Americi, ni u Hrvatskoj. Ja sam tada bila sveučilišni profesor. To je bila fora. Dakle, nisam u SDP-u radi karijere, ali jesam iz uvjerenja. Jasno je da je moja orijentacija bila i bit će socijaldemokratska.
:: Dobro, niste aktivni, ali sigurno pratite što se događa u SDP-u?
Ne previše. Kao što sam već rekla, ako zbog posla koji obavljam ne želim prihvatiti stranački angažman, onda nije fer da javno komentiram što rade oni koji su ga prihvatili.
:: Sigurno vam nije promaklo izbacivanje Aleksandre Kolarić?
Aleksandru sam upoznala nedugo prije izbora 2000. godine. Prišla je Ivici i mladenački nadobudno pitala ga hoće li dati šansu mladim ljudima, kako je to uvijek spominjao u intervjuima. On joj je rekao da hoće, na što mu je Aleksandra rekla da će se javiti u njegov ured. Stjecajem okolnosti ona je, kasnije, i dobila posao njegove glasnogovornice. Ne smijete zaboraviti da su Ivici za vrijeme dok je bio premijer svako toliko “priređivali” prave frke. Sjetite se Gotovine, Haaga, Norca, „kestenjara“, splitske rive, tajnih službi... I sjetite se što se na kraju najviše zamjeralo toj vladi: uvijek joj se izvlačilo kako se u koaliciji stalno svađaju i bave sami sobom te da ne znaju kvalitetno javnosti predstaviti svoje rezultate.
:: Znači da nije bio zadovoljan Aleksandrom cijelo vrijeme?
Ona je sama otišla iz Vlade nakon dvije i pol godine. Ivica nikad u životu nije nikoga istjerao niti ikomu dao otkaz.
:: Kako gledate na njezino izbacivanje iz SDP-a?
Pa znate što, imam toliko posla da ne stignem gledati baš na sve.
Odbili novac kolega
:: Prije sedam godina vaš je suprug javno rekao da mora na operaciju i da se privremeno povlači iz politike. Išli ste u Njemačku gdje ga je operirao dr. Milomir Ninković.
Išli smo van zato jer se ta vrsta operacije u Hrvatskoj nije radila, Ivici su to savjetovali njegovi prijatelji i liječnici Mrsić, Ostojić, Paladino i Labar. Rekli smo da može, ali pod uvjetom da mi sve platimo. Bilo je ljudi u SDP-u koji su u dobroj namjeri htjeli skupljati novac za operaciju, ali naš je stav bio da to ne dolazi u obzir. Koliko ljudi i njihove djece su bolesni, a nemaju novca. Za njih se može skupljati, za nas ne. Imali smo nešto imovine, vikendice u Kamanju i u Pučišćima koje smo mogli prodati, imali smo i novac od moje kuće koju sam prodala u Americi kada sam se vratila u Hrvatsku. Na kraju, liječnici u Njemačkoj nisu ni htjeli uzeti novac za operaciju. Platili smo samo bolničke troškove, a to je bilo 15 tisuća eura. Kad smo se vratili kući na rehabilitaciju, Ivica je primljen u testnu skupinu za jedan eksperimentalni lijek koji smo isto sami plaćali. Međutim, nakon tri tjedna završili smo na Rebru.
:: Činjenica je da je Ivica Račan javno objavio da ide u Njemačku. Ništa nije pokušao skrivati. Je li predsjednik Josipović, kojeg je također operirao dr. Ninković, pogriješio što nije postupio isto?
Mislim da je bolje u životu biti otvoren, jednostavnije je, manje živaca trošite... S druge strane, kad pomislite što se sve dešavalo u ovom društvu i koliko toga je nasilno bilo podvrgnuto estradizaciji i teroru žutila, pomislite da možda i nije pametno neke stvari objavljivati, pogotovu kad znate da zakon nije prekršen. Sigurna sam da je i predsjednik Josipović zadovoljan što se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa time bavi, da se konačno stavi točka na taj slučaj.
:: Baš u vrijeme kada je Račan bio u bolnici rođen mu je i unuk. Sad je u sedmoj godini. Je li ga djed vidio?
Bili smo u bolnici u Njemačkoj u vrijeme kad je Ogi rođen. Ivičin sin Zoran i njegova Tina poslali su nam mail s njegovom fotografijom koju smo tamo u bolnici isprintali i stavili na zid. Kad smo se vratili u Zagreb, na aerodromu smo zeznuli novinare i automobilom otišli ravno do Zokija i Tine. I vidjeli smo njih i bebu. Bio je početak ožujka i Ogi je tada imao mjesec dana. Kasnije su došli još jednom k nama. Ivica je ležao na kauču i stavila sam mu unuka na prsa i slikala ih tako da Ogi ima i fotografiju s djedom. Naravno, mislim da je Ogi najljepši, najbolji i najpametniji. Najljepše je u cijeloj priči da su Zoki i Tina divni roditelji i da su njih troje sjajna mala obitelj. Tako mi je žao da Ivica to nije doživio. Bio bi jako sretan i beskrajno ponosan! Ali… vidi on sve to odozgo.
Jadna dajte joj malo odmora ubit će se Žena od posla, a kaj radi zna li netko. Žena koja je ostavila zamislite znanstvenu karijerunešto slično Vesni Pusić profesorica bez sfrednje škole govori o JAKOJ KOALICIJI, ima HNS s dva postotka i dio peMzionera s jednim postotkom, njihova najjača koalicija su mediji i ovaj članak je dokaz tomu. Ipak hrvatski narod ih je razvalio referendumom i pokazao da i mediji u uiljepšavanju boljševićko komunističke klike imaju ograničenu moć.